Vlada se hvali blagostanjem i rastom: Evo što vam nisu htjeli reći

Hrvatski ekonomski pokazatelji gotovo su savršeni, bolji nego ikada u novijoj povijesti, otkrili su vodeći hrvatski ekonomisti 8. studenoga ove godine u Opatiji na 31. tradicionalnom savjetovanju u organizaciji Hrvatskog društva ekonomista (HDE), čudeći se sami sebi da to govore.

Oporavak od pandemijske krize i inflacijskog šoka te rast hrvatskog bruto domaćeg proizvoda (BDP-a) treći je najbrži u Europi. Udjel javnoga duga u BDP-u brzo se spušta ispod europskog propisanog “plafona” od 60 posto BDP-a. Inflacija pada prema ciljanih dva posto na godinu. Stopa nezaposlenosti ove je godine u Hrvatskoj ista kao prosječna u eurozoni… Sve to Vladu premijera Andreja Plenkovića i njezinu ekonomsku politiku čini jednom od najuspješnijih u Europskoj uniji i eurozoni, otkrili su najistaknutiji hrvatski ekonomisti.

Josip Tica, redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pokazao je u Opatiji da je hrvatski bruto domaći proizvod u drugom kvartalu ove godine bio golemih 13,6 posto veći nego pretpandemijske 2019. godine, što je četvrti najbolji rezultat u Europskoj uniji.

Također, profesor Tica izračunao je i prezentirao kako je od prvoga kvartala 2021. godine do danas Hrvatska omjer javnoga duga prema bruto domaćem proizvodu snizila za 18,3 postotna boda, po čemu je također bila četvrta najuspješnija u EU-u i ovoga trenutka u rangu je s Njemačkom, poznatom kao najšparnijom među svim državama svijeta.

Paradoksalan porast

Od 2015. godine, kada je nastupila promjena vlasti, a zemlja se počela oporavljati od šoka Velike globalne recesije, do prošle 2022. godine, u vremenu u kojem je realni (korigiran za inflaciju) hrvatski bruto domaći proizvod porastao 25 posto, državni je proračun porastao realno čak 33 posto. Plaće su za to vrijeme realno porasle samo 16,9 posto, a mirovine realno zanemarivo, tek 5,1 posto. Kako je hrvatski državni proračun bio toliko uspješniji od hrvatskih građana?

Izrazito velik realni porast državnog proračuna tim je paradoksalniji ako se zna da su i proizvodnost rada (21 tisuća eura na godinu, prema prosjeku zapadne Europe od 78 tisuća eura) i cijene rada u Hrvatskoj, kako je to u Opatiji prikazao profesor emeritus Ljubo Jurčić, među najnižima u Europi, a smanjenje broja stanovnika (u posljednjih deset godina deset posto), kao i nacionalnih proizvodnih resursa, relativno najveće.

Hrvatske ekonomiste i druge koji su u Opatiji pratili ovogodišnje tradicionalno savjetovanje Hrvatskog društva ekonomista gotovo je šokirala tvrdnja Ljube Jurčića i Josipa Tice kako je skok hrvatskog bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika zapravo posljedica toga što se podjednaki ukupni BDP počeo dijeliti na manji broj stanovnika, odnosno, proradio je “učinak nazivnika”.

To implicira da par stotina tisuća ljudi koji su se iselili dok su živjeli i radili u Hrvatskoj uopće nije pridonosilo bruto domaćem proizvodu, odnosno, da su bili ekonomski mrtvo tkivo u organizmu nacije. Koliko je to točno, trebalo bi ipak egzaktnije istražiti, no u tome ima logike: da su građani koji su se iselili u Hrvatskoj imali prilike raditi i stvarati koliko su mogli i htjeli, valjda se ne bi iselili.

Zasad sigurno znamo da su iseljenici svojim doznakama iz inozemstva puno više pridonijeli hrvatskoj ekonomiji nego što su to činili unutar državnih granica, jer doznake navodno dosežu golemih sedam posto hrvatskoga bruto domaćeg proizvoda.

U svakom slučaju, brojke koje je u Opatiji prezentirao profesor Tica neumoljive su i prilično šokantne. Od 2001. godine do danas broj stanovnika pao je više od 20 posto (više od petine!) u osam hrvatskih županija, a “u pet je županija BDP po stanovniku u novom tisućljeću rastao isključivo zbog odseljavanja”.

Inflacijski gubitnici

Slično kao i s BDP-om per capita dogodilo se i s javnim dugom u odnosu na BDP, i tu je Vladi premijera Plenkovića pomogla pučkoškolska matematika, odnosno “efekt brojnika”. Unatoč tomu što dug države nominalno, u iznosu, neprekidno samo raste, Andrej Plenković postao je europski ekonomski odlikaš samim time što je inflacija napuhala nominalni bruto domaći proizvod i tako smanjila udjel duga u njemu, odnosno zaduženost države.

U nekom velikom globalnom ekonomskom šoku to ne bi puno značilo jer države su se u povijesti bile prisiljene oglušiti na svoj dug i pri puno nižoj razini zaduženosti, ali takav indikator ipak je lijepo vidjeti s obzirom na to da je još donedavno Hrvatska zbog prevelikog javnog duga prema BDP-u imala ekonomske “neravnoteže” i bila je pod europskim sankcijama.

Hrvatska država nije se, dakle, obogatila i snizila svoju zaduženost samo zahvaljujući inflaciji, nego tomu što je neočekivane i neplanirane priljeve inflatiranog novca većim dijelom nego ranije zadržala za sebe. Dok se državni proračun od 2015. napuhao za 56-57 posto, pokazao je u Opatiji profesor Josip Tica, plaće su u Hrvatskoj u prosjeku nominalno rasle 36,9 posto, a mirovine u prosjeku 23 posto.

Zaposlenici i umirovljenici očito su bili inflacijski gubitnici. Uz njih na realnom gubitku, gotovo za puni iznos inflacije, bili su i svi građani koji su imovinu imali u novcu, u gotovini, kod kuće ili na bankovnim računima, jer njima je imovina gubila vrijednost, odnosno kupovnu moć, brzinom kojom su rasle cijene. Inflacija je i dalje nepodnošljiva za velik dio stanovništva koji većinu svojega dohotka troši na hranu i pića. No inflacija je stvorila i dobitnike.

Najviše su profitirali poduzetnici, njima je dobit nominalno porasla 79 posto (realno za više od pola), a za poduzetnicima vlasnici nekretnina: tržišna vrijednost njihove imovine, realizirana ili samo knjigovodstvena, od 2015. do danas povećana je za 60 posto (realno oko 37 posto, otprilike kao i državni proračun). Kad bi statistički izračun inflacije obuhvaćao i stanove i kuće, najamnine, nove automobile i druge slične vrste troškova koje građani moraju podmirivati jednako kao što moraju kupovati kruh i mlijeko ili plaćati zubara, pitanje je kolike bi stope inflacije zaista bile.

Osim države, u Hrvatskoj postoje i drugi dobitnici i gubitnici od iseljavanja, odlazak, pa čak i bijeg stanovništva u druge države pojačao je do krajnosti nejednakost među hrvatskim županijama i regijama. Samo su Zagrebačka i Zadarska u novom tisućljeću povećale i broj stanovnika i broj zaposlenih, većini ostalih je zaposlenost rasla ponajprije zahvaljujući smanjivanju broja nezaposlenih u računici.

Pritom se nameće pitanje zašto se Hrvati iz slabije razvijenih regija i županija u kojima nema posla, umjesto u Irsku ili Njemačku, ne sele u one hrvatske županije u kojima ima više posla i plaće su veće, na primjer iz Sisačko-moslavačke i Virovitičko-podravske u Šibensko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku, Zadarsku…? Odgovor je vrlo jednostavan: za razliku od Irske ili Austrije, tamo si ne mogu priuštiti stan ili kuću.

Mračno naličje

“Izjednačavanje BDP-a po stanovniku se događa i kroz migracije iz relativno manje razvijenih regija u one razvijenije”, napisao je profesor Tica u svojoj opatijskoj Powerpoint prezentaciji. No, “u uvjetima tako velikih razlika u cijenama nekretnina između panonske i jadranske Hrvatske, navedeni scenarij jednostavno za većinu stanovnika nije moguć”.

Blistavo ekonomsko lice hrvatske države ima i svoje mračno naličje. Dok se država može pohvaliti ekonomskim indikatorima, građani i radnici osvajaju negativne europske rekorde. Plaće su u Hrvatskoj treće najniže u Europskoj uniji, produktivnost rada također je niska. Prosječni zaposleni u Hrvatskoj 2022. godine stvarao je vrijednost od 22,9 tisuće eura, u Sloveniji 34,9 a u Irskoj 142,8 tisuća eura.

Unatoč iseljavanju, udjel zaposlenih u većini hrvatskih županija kreće se između očajnih 29 i tužnih 34 posto. S 59 posto iznimka je samo Zagreb, samo se hrvatska metropola po zaposlenosti donekle približava zapadnim standardima.

Ukratko, i ovogodišnje opatijsko seciranje hrvatskih ekonomskih snaga i prilika potvrdilo je da državni proračun uravnotežen prema europskim zahtjevima, zahvaljujući turizmu izbalansirani račun plaćanja s inozemstvom i aktualne relativno visoke stope rasta bruto domaćeg proizvoda samo uspješno maskiraju dramatične ekonomske slabosti i prijetnje.

Da bi u idućih deset godina dostigla sadašnji prosjek BDP-a po glavi stanovnika Europske unije, Hrvatska bi svoj BDP, rekao je Ljubo Jurčić, morala udvostručiti, a za to bi joj trebao prosječni godišnji rast od sedam posto! Je li to realno? Nije. Osobito nije uz postojeću strukturu investicija u kojoj je premalo proizvodnih. Hrvatska tako raste, primijetio je profesor emeritus Jurčić u Opatiji, ponajviše “zahvaljujući jadranskoj renti i europskim fondovima”.

No postoji i nešto što govornici u Opatiji nisu posebno spominjali, ali je u svojoj studiji objavljenoj u zborniku savjetovanja lijepo pokazao Željko Bogdan, također profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu: za razliku od toga kako su reagirale na Veliku globalnu recesiju 2008./2009., Europska unija, a s njom i Hrvatska, u covid-krizi odbacile su libertarijansku politiku štednje (eng. austerity) i vratile se kejnezijanskom državnom intervencionizmu.

Efekt opruge

Dok su u razdoblju od 2008. do 2014. osobna potrošnja i investicije u Hrvatskoj pale 2,14 i 6,18 posto, država svoju potrošnju uopće nije povećala, tek simboličnih 0,71 posto. Ishod: da bi se vratila na pretkriznu razinu BDP-a iz 2007., Hrvatskoj je trebalo nevjerojatnih 14 godina!

No Europska je unija naučila lekciju pa je 2019.-2020. na pad osobne potrošnje od 5,09 posto i hrvatska država reagirala povećanjem državne potrošnje od 4,28 posto. Upravo to djelovalo je “efektom opruge”, kako ga naziva Jurčić, i donijelo Hrvatskoj 2020.-2021. izvanredni skok BDP-a od 13,09 posto, a 2021.-2022. još 6,22 posto. Vladi Andreja Plenkovića pritom je puno pomoglo što je u razdoblje visoke inflacije ušla s niskim troškovima duga otprije, no taj se odnos već preokrenuo: inflacija je u Hrvatskoj i dalje visoka, među višima u eurozoni, a kreditori traže sve veći prinos.

Pritom će “ostatak” inflacijske stope Hrvatska sve teže suzbijati i spuštati na ciljanih dva posto. Jer, dok su plaće dosad zaostajale za inflacijom, a cijena energenata ju je dizala u nebo, sada je obrnuto, energenti pojeftinjuju, a plaće rastu i potiču rast lokalnih cijena hrane i usluga.

“Izgledno je da bi i neto učinak strukturnih faktora na inflaciju mogao postati pozitivan”, upozorio je u Opatiji guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić. Pritom, “središnje banke neće ostati prekriženih ruku: zbog potencijalno jačih i volatilnijih pritisaka moguć je preokret dugogodišnjeg trenda pada dugoročnih kamatnih stopa”.

U takvim okolnostima Vlada Andreja Plenkovića morat će pronaći nove načine da sačuva poziciju europskog ekonomskog odlikaša.