Vlado Jozić:"Zar je moguće zaboraviti ovu borbenu grupu, Veprove HOS.a"

29.09.2021. 18:14:00

Hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik HOS-a Vlado Jozić, na svojem facebook profilu prisjetio se odlaska svoje borbene grupe HOS-a  "VEPROVI" i zapitao se "Zar je moguće zaboraviti ovu borbenu skupinu"?

Objavu  Vlade Jozića prenossimo u cijelosti:

"Dana 26.9.1991. oko 16 sati u Ivankovo je stigla jedna borbena grupa dragovoljaca Hos-a . Krenuli smo iz Zagreba dan nakon pogreba mučki ubijenog načelnika ratnog stožera Ante Paradjika. U Ivankovu smo bili smješteni u ulici Radnička 34,  a već sutradan smo se stavili na raspolaganje kriznom stožeru za bivšu općinu Vinkovci:Tihomir Zovak, Petrinovic, Matić, načelnik Policije Petar Biočić i Damjan Kraljević.

Na upit gdje da nas rasporede ja sam odgovorio: "Da nas stave tamo gdje je najžešće". Najteže im je bilo u Starim i Novim Jankovcima te je odlučeno da ova borbena grupa HOS-a krene za Jankovce. Tada sam prvi put upoznao Ivu Jakovljevića (KOZA) koji nas je trebao provesti do Jankovaca. Nakon presipanja iz šupljeg u prazno tek 29.9.1991. smo krenuli preko Privlake za gore narećeno mjesto.

S druge strane srušenog privlačkog mosta nas je čekao autobus koji nas je imao prevesti na odredište,  a dolazkom stotinjak metara od mosta zasula nas je snažna artiljerijska vatra.

Agresorska JNA i četnici su imali rasporedjeni više tenkova i minobacaća raznih kalibara, municiju nisu štedjeli tako da je cijela ulica od mosta do pruge bila izložena nevidjenom granatiranju. Pred sami mrak petorica HOSOVACA je krenulo u lov na tenkove, prešli srušeni most, a isti su se povukli prema Starim Jankovcima. Od pet mojih suboraca jedan je nestao, momak iz Nove Gorice,  a trojica su bili ranjeni.

Nažalost tu večer izmučenim i umornim ratnicima i civilima iz Jankovaca nismo mogli pomoći jer je glavnina mjesta već bila pala. Bili smo tužni i gledali jedan u drugog s nevjericom, jedan manje, tri ranjena, a pomakli se nismo.

Gledali smo te tužne ljude i medju njima sam upoznao Petra Botu i njegovog rodjaka pokojnog Vinka s kojim sam već imao kontakt u obučcnom centru Sv. Ivan Zelina.

Istu tu večer u naš stožer su dosla dva ratnika Ivan Kasalo(Kiso) i izvjesni gospodin Skoko tražeći pomoć u ljudstvu i naoružanju za Vukovar. Nakon kratkog dogovora odlučeno je da četvorica iskusnih ratnika idu za Vukovar,  a to su: Željko Špiljar, Darko Komerlin, Šahim Botic Dado i Tonći Antolić.

Dobili su kedija punog matrijalno tehničkih sredstava, pozdravili smo se sa tri puta sa pozdravom"ZA DOM SPREMNI" i jošs se jednom pogledali i rekli neka tu bude sa Božijom pomoći. Kiso čuvaj te momke i dragi Bog će tebe sačuvati bile su moje rijeći na rastanku. Priključili su se Hosovcima u Bogdanovcima i Sajmištu gdje su se žestoko borili za svaki pedalj Hrvatske zemlje.

Prije pada Vukovara izašao je jedan konvoj ranjenika medju kojima je bio i Darko Komerlin i teško ranjeni Jure Mijatović koje smo pomogli staviti u hitnu. Ostala trojica su izašla u proboju ranjeni.

Poslije ovih nemilih dogadjaja izgubljena dva dana za Jankovce moji Hosovci su bili prilično ljuti jer se tu igrala neka čudna igra. Ja i Ivan Muhin zvani Muha smo otišli na jedan dogovor kod načelnika policije Petra Biočića i on nam je predložio da se priključimo Specijalnoj jedinici policije. Neki su bili za, a neki ne i na kraju smo svi ostali.

Tih dana su se iz dana u dan dešavale čudne stvari, neprijatelj je svakim danom prilazio sve blize Vinkovcima. Brzo sam skužio da nismo baš dobro došli u jedinicu specijalne policije jer je tu bilo nekoliko samozatajnih ljudi koji su jednostavno mrzili HOS. Mogli su neke, a kako nevoljeti VITORIA FRAKARA talijana koji je dosao braniti Hrvatsku. Kako čujem izvrsio je suicid u nekom kaficu u Istri. Neka mu je laka Hrvatska gruda.

Za cijelo to vrijeme pojedini Hosovci su bili na meti nekih čudni ljudi. Sjevnule bi varnice izmedju Perkovičevih i Manoličevih ljudi sa jedne strane, a HOSOVACA sa druge strane. Vidjevši da klima nije dobra neki momci iz Hosove grupe su otišli za Zagreb, neki za Gospić,  a neki za Osijek. Ja i Vitorio smo ostali u Vinkovcima ali to je neka druga prića.

Sramno je da se ova borbena grupa HOS-a zaboravi prije svega zbog Luke Jozić koji ni dan danas nije uspio rješiti svoj status,  a tko zna koliko još takovih ima. 

Evo po prvi puta objavljujem sliku ovih hrabrih momaka HOS-a "VEPROVA" koji su toliko dali za Lijepu Našu,  a zauzvrat su dobili skoro ništa,  pa ni malo poštovanja koje su zaslužili. Jasno mi je da nas omalovažavaju pobjeglice ,dezerteri i naknadna hrvatska pamet koja nikada nije vjerovala u Hrvatsku,  državu pa bi danas ploće sa imenima hosovih ratnika bacali u smeće.

Neka ti pljačkaši, dezerteri i političari naknadne pameti pogledaju ovu fotografiju i lako će zaključiti da su bili stariji od 3/4 ovih momaka ali nisu imali hrabro srce da se suprostave agresoru kao oni.

Nije toliko krivo na njih koliko na pripadnike Hosovih postrojbi koji su s nama isti dan krenuli iz Zagreba na istok Hrvatske. Zar je moguće da su i oni pisući svoje knjige, kolumne, objavljujući snimke zaboravili ovu borbenu grupu, pa nismo mi u Vinkovcima u to vrijeme uživali u medu i mlijeku i nismo sjedili skrštenih ruku i pili po ono malo birtija otvorenih u gradu nego smo zajedno sa ostalim braniteljima grada pružili otpor agresoru i obranili prve crte bojišnice tamo gdje je uvijek bilo najpotrebnije i najteže.

Zar je moguće tako prožvakati i ispljuniti ove hrabre momke?"

Izvor: Vlado Jozić - fb/Foto:Facebook

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.