Vrištao bi, glasa nemam, zar ne zaslužujem barem grob i hrvatsku zastavu na mojem lijesu?
Imao sam dom i obitelj, to je bio moj život.
Nikad nama Hrvatima nije bilo lako.
Marljivim radom, odricanjem i skromnošću, stvarali smo i gradili bolji život.
Svojatali su razni naš trud i znoj, oduvijek smo znali,
svoji smo na svom.
Solunskim srpskim dragovoljcima odavna su darivali našu zemlju, gradili im cijela sela, okruživali nas a opet smo bili posljednju koricu kruha i zrno soli podijeliti s njima.
Ovo je Srbija.
Rafali, mine, granate i raketiranja, razaranje. Do jučer poznata lica postaju hladna i bezižrajna okružena nekim neznanim ljudima.
Gde ste ustaše da vam jebemo porodicu ?
Rafali postaju učestaliji, padaju prve granate, raketiranja, razaranje.
Svakim danom sve više mrtvih, svakim danom naš grad postajao je samo ruševina.
Borili smo se koliko smo mogli, štitili naše najmilije,naš grad.
Predaja, tišina nije dugo trajala.
Slobodane pošalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate.
Brzo su me odvojili, putem, pljuvali, udarali i vrijeđali. Svuda oko mene mrtvi i razoreno. Mislima mi je samo prolazilo što mi je sa djecom, ženom, ocem, majkom, gdje mi je cijela obitelj ?
Bol nisam osjetio, sklopio sam oči.
Izmaglica duša.
Vrištao bih, oni koji su nas ubijali, danas su na vlasti, nitko ne uklanja njihove spomenike koji veličaju agresiju i veliku srbiju, nitko ne istražuje zločin, nitko ne istražuje gdje sam.
Vrištao bi, glasa nemam.
Nazivaju me nestalim.
Nisam nestao, tu sam, pored vas, samo me potražite.
Ubili su me, ubacili u rupu koju sam sam iskopao, pitajte one koji su me ubili, znaju gdje sam, prolaze pored mog stratišta i cerekaju se.
Vrištao bi, glasa nemam, budite Vi moj glas, neka vas generalske poslovne obaveze ne ometu u vrištanju!
Zar ne zaslužujem barem grob i hrvatsku zastavu na mojem lijesu?
(Autor nepoznat )
