Idućeg ponedjeljka pada nadnevak kojeg prevladavajući mediji u Hrvatskoj već tradicionalno očekuju kao ozebli sunce. Na stranu sad što, upravo nastrano, njihove redove udjelom od nekih 80% popunjavaju oni za koje je predsjednik Tuđman procijenio da ih u čitavoj Hrvatskoj ima tek 20%, a nisu širom raširenih ruku dočekali uskrsnuće hrvatske države. Na stranu i to što, ne manje nastrano, među tih 80% (uključujući i u međuvremenu izučene šegrte) ima i do 20% njih, kojima, kad se sjete tog za Hrvate pretužnog dana, zatitra oko srca i poradi pobjede crvene zvijezde petokrake nad ustaškom utvrdom. Jednostavno, preplavi ih osjećaj miline čim dozovu u sjećanje prizor u kojem major JNA Veselin Šljivančanin, kao pobjednik i sudac, gospodar života i smrti, odrješito ispod brka očitava bukvicu francuskom humanitarcu, dok istodobno jednog drugog, na humanost još spremnijeg Francuza njegovi podčinjeni čereče na Ovčari. Ipak, sve i kad bi se to htjelo, nije moguće ostaviti postrani kako i jedni i drugi, lili 18.11. krokodilske suze ili suze radosnice, kao gusjenice proždrljivo izjedaju nutrinu hrvatskog nacionalnog bića razvaljujući zidine njegova identiteta. Jednako nemilosrdno kako su gusjenice oklopnjaka JNA gazile Vukovar.

Humano nasilje nad istinom

Toga dana glavnina te privilegirane, destruktivne kaste, zvane još sedmom silom, a zapravo neformalne grane vlasti, kadre, ako ne srušiti, onda dobro uzdrmati svaki stup legitimno izabrane vlasti, s prijetvornim se ganućem usredotočuje na žrtvu. Sve kako bi na vidjelo izašla njihova brižnost, humanost, punina suosjećanja, i pritom se, naravno, elegantno zaobišlo neugodno pitanje tko je to i zašto žrtve žrtvama učinio. Usmjerenost isključivo na žrtve, na tragične pojedinačne ljudske sudbine, bez navođenja izrijekom glavnog počinitelja i motiva, ključna je kockica u pojednostavljenom mozaiku nepotpune istine koja podupire tezu o građanskom ratu. Takvu istinu zdušno promoviraju slijednici i simpatizeri JNA, kako ovi domaći, tako i oni koji podižu spomen-ploču generalu pod čijom je palicom i paskom razrušen Vukovar. Jer žrtava, baš kao i zločinaca, u svakom se ratu može naći na obje strane, što, lišeno poimanja šire slike, običnog, poslovično misaono lijenog promatrača neumitno navodi na zaključak o izjednačavanju krivnje svih uključenih.

Ogledni primjer takva novinarstva koje podmuklo gradi vjerodostojnost fokusom na žrtve, da bi, čim bi te iste žrtve i stradalnici digli glas protiv nepravde i neistine, spremno na njih sasulo drvlje i kamenje iz svih oruđa, usput ih i pogrdno nazivalo, primjerice, „šatorašima“, je novinarka Večernjeg lista Renata Rašović. Ona je ovog studenog otišla i korak dalje, dirljivim prilogom o susretima vojnika, ratnih veterana s obiju strana bojišnice. Pritom uopće nije sporno kako vojnika istinski može razumjeti samo onaj koji je slično proživio. Kao što nije prijeporna činjenica da je časnih vojnika bilo na svim stranama, kao i onih u kojima je, gdjekad samo na tren, a nekad i dulje, prevladalo zlo.

Sporno je, točnije nedopustivo, svoditi rat na sudbine pojedinaca kao da se radilo o elementarnoj nepogodi ili udaru meteora, svejedno, bila pritom riječ o civilnim žrtvama rata ili vojnicima, tim mučenicima koji trpeći u ratu zadobivene, nezacijeljene rane na tijelu i u duši postaju i žrtvama mira. Naime, niti bi žrtve postale žrtvama, niti zločinci zločincima, a bome se ne bi ni junaci prometnuli u junake da netko nije promišljeno i organizirano stvorio ratni kontekst. Samo bi krajnje nerazborit čovjek mogao povjerovati da bi i u mirnodopskim prilikama Jova iz Borova, Aca iz Negoslavaca, Žika iz Orolika, Toša iz Gaboša, Laza iz Srijemskih Laza,… tako otvoreno i brutalno digli ruku na susjeda „pogrešne“ vjere ili nacije. Za takvo što je netko morao izgraditi prikladan okvir, u tomu ih poticati i huškati. Stoga u svakom pojedinom njihovom zločinu, koliko god čudovišan bio, udio organizatora i čelnih ljudi vodećih institucija debelo preteže u odnosu na onaj neposrednih počinitelja.

Tetošenje krvnika

Nevoljkost medija stacioniranih u Hrvatskoj da progovore o stvarnom počinitelju vukovarskog pokolja, a ako ga i spomenu, to bude tek onako usput, tim više zapanjuje što glede toga postoji presuda neovisnog autoriteta, Međunarodnog suda pravde. U slučaju tužbe za genocid Hrvatske protiv Srbije Sud je utvrdio činjenično stanje nedvosmisleno identificiravši i počinitelja i motiv – JNA i srpske snage počinile su niz zločina prema jasno utvrđenom obrascu s ciljem stvaranja etnički homogene srpske države. Zanimljivo, u protutužbi Srbije protiv Hrvatske Sud ne uočava istovjetan zločinački obrazac, nego tek pojedinačna nedjela pojedinih pripadnika hrvatske vojske i policije. Time je zapravo izrečena skoro pa krovna istina o ratu devedesetih, koju mediji u Hrvatskoj, pa i neki udžbenici iz povijesti, prešućuju. A kad o tome nešto i zucnu, redoslijedom navođenja počinitelja prikrivaju njihov značaj, posredno i udjel u zločinu. Suprotno viđenju međunarodnog arbitra, oni redovito ispred JNA, tog glavnog nositelja i izvršitelja udara na Hrvatsku, u prvi plan stavljaju bande bradatih došljaka iz Srbije i horde razularenih, lokalnih srpskih pobunjenika. A potonje su čak neko vrijeme, primjerice u Večernjem listu, nazivali teritorijalcima (pripadnicima teritorijalne obrane), čime se besramno sugerirao obrambeni karakter njihove borbe. Pa kako onda, uzevši sve to u obzir, očekivati od predstavnika i pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj da se suoče s prošlošću?

Teško se oteti dojmu kako sustavnom prikrivanju zločinačke uloge JNA kumuje to što među etabliranim novinarima i urednicima, kreatorima javnoga mnijenja, nerazmjeran udjel čine potomci oficira i podoficira te komunističke vojske. Iskrivljujući povijest, oni se zapravo bore za bolju prošlost svojih očeva, što zasigurno predstavlja jak motiv. No, čuvanjem laži na vlastitu korist sudjeluju u novome zločinu nad istom žrtvom otimajući joj pravo na istinu.

Ipak, to što je međunarodni pravni autoritet jasno identificirao počinitelja i motiv agresije na Hrvatsku ne znači da je time doista utvrđena i cjelovita istina. Naime, vojska je, kako god moćna bila, ipak samo operativno sredstvo, nju pokreće i njome upravlja politika. Oni koji bi i tu politiku amnestirali, i sve svalili na mrtvog Miloševića (obično i Tuđmana u paketu radi ravnoteže krivnje), zacijelo ohrabruju ponašanje baštinika te politike, koji se nje sve manje srame, a kamoli odriču. Znakovito, trenutne se srpske vlasti, percipirane kao, kolokvijalno rečeno, četničke, uopće ne sustežu veličati počinitelje najgrozomornijih okupatorskih zlodjela, pripadnike komunističke JNA – generala Bratića, krvnika Vukovara, i majora Milana Tepića, koji je, jedini među kolegama koji su se našli u sličnoj situaciji, izveo suludi samoubilački akt povevši sa sobom u smrt i tucet hrvatskih vojnika.

Pri utvrđivanju potpune istine nije moguće zaobići ulogu Srpske pravoslavne crkve, koja nije čak ni moralno osuđena, unatoč tome što je ujesen ’91 njezin čelnik, patrijarh Pavle, pisao mirovnom posredniku lordu Carringtonu kako Hrvati i Srbi ne mogu živjeti jedni s drugima u Hrvatskoj. Još prije je u glasilu SPC-a „Pravoslavlje“ najavio i neizravno blagoslovio zvjerstva koja će Srbi uskoro počiniti nad susjedima, kumovima, do jučer i prijateljima. Podsjetio je, naime, kako su pola stoljeća ranije neki Srbima radili ono što Srbi ne bi ni zvijerima, da bi zatim sve to uredno pobrojao, nesumnjivo dobro znajući kako u uzavrelim vremenima time samo potpiruje vatru, i ujedno, kao moralni autoritet daje mig i opravdanje za zločine koji imaju nastupiti. Srbi su ga, naravno, „pogrešno“ razumjeli, učinivši Hrvatima sve ono pobrojano što ne bi činili ni zvijerima. Usporedba djelovanja patrijarha Pavla i njegovih episkopa s onim kardinala Kuharića i šibenskog biskupa Ivasa, koji su pozivali na odbacivanje osvete kad se pripadnicima njihova stada ukazala prilika za nju, kao i spomenuti opis činjeničnog stanja u pravorijeku Međunarodnog suda pravde, nedvojbeno pokazuju da se Srbi i Hrvati u ratu nisu pokazali istima, ma koliko god se pojedinačnih slučajeva dobrote i zloće može naći na objema stranama. I koliko god ih se istima trudili prikazati oni koji i danas Hrvatsku zatrpavaju balvanima stvarajući sliku u kojoj se od stabla ne vidi šuma.

Klice razdora

Takvi jedva čekaju dane sjećanja na žrtvu Vukovara, ne samo kako bi u zapećak šutnuli cjelovitu istinu, himbeno naričući za žrtvama, još i cinično dodajući kako za te zločine nitko nije odgovarao (pri čemu opet ciljaju na individualne zločine i zločince, kako bi se odvratila pozornost od organizatora zločinačkog okvira koji je te zločine učinio mogućima), nego i kako bi posijali razdor među Hrvatima. Jedan od podmuklijih primjera navedenog zasigurno je diverzija izvedena povodom obilježavanja 20. godišnjice pada Vukovara u režiji tada još HTV-ova tandema „Šprajc-Zovko“. Oni su ususret parlamentarnim izborima koji će iznjedriti Milanovićevu vlast, koristeći se montiranim uratkom kontraobavještajne službe JNA i izjavom istaknutog oficira JNA iz tog vremena, Andrije Rašete, predsjednika Tuđmana optužili za vojni poraz, bešćutnost iskazanu prema očajnim Vukovarcima pod opsadom, te spremnost na trgovanje teritorijem. Ništa manje napeto nije bilo ni 2014. godine, tada uoči predsjedničkih izbora, kad se žrtve rata i medijski dirigiranog poraća („šatoraše“) optuživalo za širenje razdora pričom o dvije kolone u Vukovaru, mada je kolona, kao i uvijek, i tada bila samo jedna. Naime, ono što je tvorila Josipovićeva svita prije bi se moglo prispodobiti kolonu nego koloni, organu pomoću kojeg se zdrav organizam rješava štetnih, neprobavljivih i, općenito, beskorisnih tvari.

Ponavljanja sindroma vukovarskog kolona sad se moguće pribojava i Zoran Milanović, kao predznaka istovjetnog raspleta predsjedničkih izbora. Mada, nikad se ne zna! Jer iz njegovih se riječi – „Pristojnim ljudima tamo nije mjesto“ – dade iščitati suptilna najava kako je ipak spreman pojaviti se u koloni sjećanja. Došao Milanović ili ne, u njoj će u svakom slučaju mjesto zauzeti potencijalni predsjednički kandidat, doktor Škoro. Hvale vrijedan potez, jer prošle godine ga tamo nije bilo. Tako barem reče u intervjuu RTL-ovoj oštrokondži, promrmljavši nešto tek napola razumljivo o poslovnim obvezama, koje su ga valjda spriječile u toj nakani, no ništa detaljnije. Budući ga je inače nasrtljiva oštrokondža nehajno propustila upitati za pojašnjenje, ostalo je visjeti u zraku je li ga od pohoda Vukovaru odvratilo udaranje u žice tambure ili možda vinogradarske obveze, kojih u to doba, doduše, u samom vinogradu nema, no u podrumu ih ipak još ima. A nipošto ne treba isključiti ni mogućnost da se čovjek jednostavno nešto dulje oporavljao shrvan posljedicama proslave Martinja.

Kako bilo da bilo, doktor Škoro je u sklopu cirkularnog pohoda kultnim mjestima hrvatske duhovnosti i žrtvoslovne povijesti već obišao Aljmaš na Veliku Gospu (nije, doduše, rečeno je li to učinio s obitelji, kako to svakog ljeta čine katoličke obitelji iz tog dijela Hrvatske, ili sam, samcat), a već neko vrijeme se sprema, sad već zašavši u ozbiljne godine, debitirati i na Bleiburgu. Štogod kumovalo ovom naglom prosvjetljenju, valja primijetiti kako za prave i dobre stvari nikad nije kasno, i nadati se da će doktor Škoro držati do posjeta ovim mjestima i nakon što mu zgasne zvijezda na političkom nebu.

Dan tuge između dva dana radosti

Baš zbog takvih poput Škore, koji pod teretom poslovnih obveza mislima i tijelom lako odlutaju od sjećanja na žrtve Vukovara, a za neradni dan uzimaju slavljenje poganskog kulta, Martinja, koje bezočno patvori katoličkog svetca Martina, što i jest prirodni slijed stvari nakon što se maniš Očenaša, dobro je 18. studenog uvesti u kalendar državnih blagdana kao neradni dan. Ujedno je to i suvisao odgovor na kritike onih koji dosljedno i razložno zastupaju desnu političku poziciju, za razliku od onih koji žmigajući desno zapravo sve više skreću ulijevo. Pa sad više nisu na čistu ni što bi s 30. svibnja, tim prijelomnim datumom hrvatske povijesti, danom kad je postavljen kamen zaglavni staze najsjajnijih hrvatskih dostignuća. Od donošenja prvog demokratskog Ustava, preko proglašenja neovisnosti, međunarodnog priznanja, prijama u Ujedinjene narode, do oslobađanja okupiranih područja, i, napokon, povratka u matično kulturno-civilizacijsko jato – članstvom u još uvijek najjačem svjetskom vojnom-političkom savezu, kao i u zajedničkoj kući europskih naroda. Pa kako će onda smetenjaci i smutljivci, koji više nisu u stanju prepoznati ni značaj prijelomnog trenutka najslavnijeg dijela moderne hrvatske povijesti, znati razlučiti izazove ovoga vremena i povesti Hrvatsku danas?

Uostalom, zašto bi ju i poveli kad već ima netko tko se pokazao sposobnim dovesti stvari u red, možda ne sve i posvuda, ali ipak u prilično dojmljivom opsegu i mjeri – i državne financije, i kreditni rejting, i vanjsku politiku (tako da Hrvatska sad već diktira europske teme, a ne prima samo direktive), i odnose s konstruktivnim susjedom (Mađarska), i neutralizirati destruktivnog međaša (Slovenija), i vratiti dostojanstvo hrvatskoj vojsci i policiji, ali i stradalnicima Domovinskog rata, čak i, do jučer nezamislivo, onima iz HVO-a…

A kako je najavljeno, razriješit će i davno posijanu zbrku u kalendaru državnih blagdana, pa uz spomen na euforični početak (30.5.) i furiozni završetak (5.8.) četiri godine potom, među ta dva povijesna nadnevka velike radosti i sreće umetnuti i sjećanje na neizmjernu tugu (18.11.), kao trajan podsjetnik kako nije sve teklo kao po loju. I da je veličanstveno djelo stvaranja međunarodno priznate hrvatske države i osiguravanja njezine teritorijalne cjelovitosti plaćeno prevelikom cijenom kako bi se ona opet predala u ruke lijevih smetala – žmigali oni lijevo ili desno, takvi su u biti i, napose, po djelima mahom svi izazivači – nepodnošljivo nalik onima koji su i u danima ponosa i slave sijali zavodljive ideje kako bi Hrvatsku gurnuli na stranputicu.

Naposljetku, je li baš svejedno povjeriti vodstvo i reprezentativnu dužnost nekome tko Hrvatsku predstavlja s lijepim, prirodnim osmijehom na licu ili onima čije lice, bilo rošavo, bilo obješeno, prečesto isijava ljutnju i gorčinu? Nekome tko ne bježi od zvonke, radosne domoljubne pjesme ili onima koji tek samosažalno, tugaljivo pjevuše? Nekome tko se izborio da mu se otvore vrata gospodara Svijeta ili onima koji ni u primisli ne dosežu dalje od kapije nesvrstanih autsajdera? Međutim, kako poneke, gunđanju sklone Hrvate više impresionira isprazno blebetanje i od najsjajnijih postignuća, možda im pri tom, njima očito teškom izboru, pomogne osluhnu li pozornije kako zbore medijski predstavnici onih Tuđmanovih 20%. Kako oni, suprotno elementarnim demokratskim uzusima, u toj branši tvore, brat bratu, 80%-tnu većinu (čak i ne računajući „domoljubne“ i „katoličke“ kolaboracioniste koji više od prve preziru samo osmu Božju zapovijed), ne čudi da su u stanju i nešto tako bjelodano kao što je istina o Vukovaru zatomiti i izvrnuti naglavačke, pa gdje ne će onu o kandidatima za najviše državne dužnosnike?