Bivši zatočenik srpskih logora Branko Kević, iznenadio je članove grupe Heroji Vukovara objavljivanjem pjesme nastale u danima zatočeništva.

“Danas malo pretresam po starim stvarima i naiđem na pjesme koje sam napisao u logoru. Evo jednu ću podijeliti s vama”napisao je Kević i dodao kako je tada bio emotivno raspoložen obzirom da je bio odvojen od svoje obitelji, prijatelja i svog grada.

“Nemojte zamjeriti, nisam baš neki pjesnik”, upozorio je prijatelje s ove stranice, no potpuno bespotrebno. Stihovi koje je napisao 20. travnja 1992., dočekani su pravom erupcijom oduševljenja.

Mom Vukovaru
 
Kako sad da volim tebe
kad uzeo si sve od mene.
Otrgnuo od majke svoje
rastavio od ljubavi moje.
 
Otišao si stari grade
i odnio sve sa sobom,
nekom oca, nekom sina,
nekom brata jedinoga.
 
Niti na grobu oca svoga,
svijeće palit neću više
jer nema groba tog.
 
Ostavih u tebi
sve uspomene moje,
ostadoh bez doma
i bez društva svog.
 
A volio sam ušće tvoje
i Dunav što se plavi,
volio sam Vuku malu
što te često plavi.
 
Vinogradi oko tebe
ostadoše neobrani
a podrumi tvoji stari
bit će navijek zatrpani.
 
Kud god krenem,
bit ćeš sa mnom,
nosit ću te ja u sebi.
Tvoje pjesme pjevat ćemo,
tvoju dušu pamtit ćemo.
 
Bio jednom jedan grad,
imao je dušu svoju,
imao je srce svoje,
zvali smo ga Vukovar.