VUKOVARSKE PRIČE Petar Gojun ostao je u Vukovaru do njegova pada, a ni danas ne zna gdje su posmrtni ostaci brata Miroslava, ubijenog u Trpinji

Jedan od onih koje je Domovinski rat preselio iz Vukovara u Split je 66-godišnji Petar Gojun, koji je u obrani dana bio do posljednjeg dana. I preživio. Takve sreće nije bio njegov brat Miroslav, za kojega do danas ne zna gdje je pokopan.

– Priključio sam se rezervnom sastavu MUP-a 1990. godine, da bih već u kolovozu prešao u 5. gardijsku brigadu Hrvatske vojske – započinje priču Petar Gojun, s kojim smo o svemu razgovarali u Splitu.

– U rezervnom sastavu MUP-a bio sam još dok su tamo bili Tomislav Merčep i Blago Zadro.

Što kažete o Blagi Zadru i Tomislavu Merčepu, koje ste dobro poznavali?

– Oni su prvi organizirali obranu Vukovara. U početku smo pokušali stvoriti obranu organizirajući nenaoružane odrede, a kad smo vidjeli da to ne ide, postupno smo se naoružavali, ovisi o tome koliko smo imali oružja. Netko je imao lovačko oružje, drugo smo nabavili, odnosno kupovali na crnom tržištu, dok oružje nije počelo dolaziti iz Mađarske te iz Varaždina, kad je pala vojarna JNA.

To je spasilo obranu?

– Kad je pala vojarna u Varaždinu, dosta se oružja unijelo u Vukovar "kukuruznim putem". To nas je dugo držalo u borbi, sve dok smo imali streljiva.

Dobivali smo i pomoć iz Đakova, Vinkovaca, Našica, Zagreba te iz Hercegovine. I dragovoljci iz cijele Hrvatske došli su pomoći u obrani Vukovara.

Ali većina toga ipak je bila na Vukovarcima, jer vi ste braneći grad branili i svoje obitelji?

– Istina, tako smo se brat Miroslav i ja pridružili obrani od prvoga dana, i do kraja smo ostali u Vukovaru, nismo napuštali grad. Otac je otišao u Dalmaciju jer je bio stariji, boležljiv, a mi smo ostali gore...

Nakon okupacije završili ste u logoru?

– Da, poslije pada Vukovara završio sam devet mjeseci u Srijemskoj Mitrovici, u srpskom koncentracijskom logoru, a brat mi je odveden zajedno s ranjenicima i suborcima iz "Borovo Commercea" u Trpinju, gdje su ih sve pogubili, i ranjenike i vojno sposobne ljude, baš sve!

Danas su zbog toga njihovi ubojice uhićeni i osuđeni, netko se nalazi u Glini u zatvoru, netko u Lepoglavi. U Osijeku je dugo trajalo suđenje, netko je dobio 12, a netko 18 godina zatvora – govori nam Petar Gojun.

On i njegova 93-godišnja majka Marija danas žive u Splitu, oboje s nadom da će doznati istinu o ubijenom Miroslavu.

– Tužili smo agresore i dobili smo odštetu, ali odšteta je nenaplativa jer zločinci koji su uhićeni i sada su u zatvoru nemaju izvor prihoda, nemaju imovine, sve su prije toga prepisali na sinove i ostale. Mi se ne možemo naplatiti, to je sirova i surova istina.

Ono čemu se i ja i majka Marija nadamo jest da ćemo saznati gdje se nalaze ostaci Miroslava  – kaže nam Petar.

Miroslavova sudbina tek je jedna od više stotina sličnih. Obitelji još ne znaju gdje su njihovi najmiliji.

– Ali domaći Srbi, barem dio njih koji i sada tamo žive mogli bi to znati, gdje su ubijeni i gdje su pokopani, ali šute. Pokušao sam i privatnim kanalima, preko bivših školskih prijatelja i susjeda, doznati gdje se nalaze posmrtni ostaci brata Miroslava, ali nitko ništa "ne zna"! – ogorčeno će nam Petar Gojun, te dodaje:

Vukovar je već bio pao, a vi, branitelji Borova naselja, to još niste znali?

– Točno 4. studenoga bila je presječena komunikacija na Lušcu između Vukovara i Borova naselja, i mi smo od tada bili odsječeni od bolnice, u kojoj se nalazio naš štab. Mladi Jastreb Branko Borković je u noći sa 16. na 17. studenoga napustio grad.

Vi ste bili u Borovu naselju?

– Da, u Borovu naselju, točnije u "Borovo Commerceu", tamo smo se predali. Borili smo se do zadnjega dana i držali smo tu odstupnicu od "Borovo Commercea" prema Priljevu, dok nije palo i Priljevo. Dok nije palo sve.

Nakon toga ste vi i skupina zarobljenih Hrvata završili u Srijemskoj Mitrovici?

– Da, 19. studenoga popodne autobusom smo stigli u Srijemsku Mitrovicu, nakon cjelodnevne vožnje kroz Srbiju, maltretiranja, premlaćivanja, izvlačenja iz autobusa, ubijanja.

I tada su vas srpske vlasti nazivale ustašama?

– To su uvijek govorili. Cijeli smo život nazivani ustašama, od toga se ne možemo braniti. Ostali smo i dandanas "ustaše".

Imate li još rodbine u Vukovaru?

– Nemam nikoga. Imao sam jednog stričevića koji je, nažalost, preminuo prije dvije godine od posljedica moždanog udara. Ja, majka i sestra ovdje smo u Splitu. Sestra sa svojom obitelji, ja sa svojom.

Što danas osjećate prema Borovu naselju, prema Vukovaru?

– Ja sam tamo skoro svaki dan u mislima i u srcu, pogotovo kada dođe studeni, kada dođu dani obljetnica pada. Non-stop mi je to u mislima, sa svim našim prijateljima koji su poginuli ili su nestali.No, sada očito nikome nije bitno kako se mi osjećamo.

Nitko ne pita moju majku Mariju kako se ona osjeća, ona je 29. godište. Svaki dan čeka ne bi li je vlasti nazvale na obdukciju sina Miroslava, mojeg ubijenoga brata, barem da mu jednu kost sahrani prije nego što umre.

Vraćate li se često u Vukovar?

– Prije sam išao češće, svake godine po dva, tri puta, ali sada, kako malo starimo, odlazimo rjeđe, ali odemo. Imam tamo još par prijatelja, u Borovu naselju, u Vukovaru, i tako...

Međutim, ekonomska situacija je takva da su mladi otišli u inozemstvo, iako smatram da će se oni vratiti, te da će ova Hrvatska malo trgnuti – kaže nam Petar Gojun, koji ima dvoje djece, kćer i sina.

Činjenica je da se na strani branitelja Vukovara borio i određeni broj mještana srpske nacionalnosti?

– Istina, bilo je i Srba koji su od prvog dana uzeli pušku i borili se za svoj grad. S nama su ostali do zadnjega dana, i srpski su agresori nakon pada prvo njih tražili, da ih pobiju jer su oni za njih bili izdajnici. Pa, eto, Luka Grujić isto je bio s nama od prvog dana, i isto je završio u Trpinji s mojim bratom, kao teški ranjenik.

Na žalost, bilo je domaćih Srba koji su prokazivali okupatorima tko je što radio u Vukovaru i Borovu naselju, iako smo ih mi cijelo vrijeme hranili i brinuli se o njima, čuvali ih u skloništima i liječili. To je grozno! Poslije pada prvi su došli, rušili naše kuće, uzimali stvari iz kuća...

Kad smo se mi predavali, već su traktori iz Trpinje bili spremni za pljačku... Ja sam bio šest, sedam puta svjedok na sudovima u Osijeku, Zagrebu, Splitu, sudjelovao sam u nekim sudskim procesima. Uglavnom, ti sudski procesi trebali bi ići brže, ali nekako uvijek to stajer.

Iz logora ste izišli 1992. godine?

– Iz logora sam izišao 14. kolovoza 1992. godine. Oženio sam se, bio sam u progonstvu u Zagrebu i Baškoj Vodi, a 1995. godine dobio sam stan u Splitu. Sada u Splitu stalno živim i primam mirovinu od Ministarstva obrane – zaključuje svoju priču Petar Gojun.