U Beogradu je proteklog vikenda osnovano predstavništvo Ruskog povijesnog društva – organizacije koja u Rusiji djeluje pod izravnim pokroviteljstvom Kremlja i čiji je deklarirani cilj “očuvanje istine o povijesti”, što u praksi često znači promicanje službene ruske verzije događaja. Srpski ogranak, čije je osnivanje pozdravljeno himnama Srbije i Rusije, povjeren je Aleksandru Vulinu, bivšem ministru obrane i unutarnjih poslova, poznatom po izuzetno proruskim i antizapadnim stavovima.

Na čelu matičnog društva u Moskvi nalazi se Sergej Nariškin, direktor ruske Vanjske obavještajne službe (SVR) i jedan od ključnih ljudi Putinova režima. Nariškin se sudionicima u Beogradu obratio videoporukom, a prisutni su naglašavali kako osnivanje srpskog ogranka predstavlja “snažnu političku poruku o neraskidivim vezama dvaju naroda”. Već sama ta činjenica – da ruski šef obavještajne službe otvara “povijesno društvo” u inozemstvu – jasno pokazuje koliko je projekt politički, a ne znanstveni.

Svečanosti su prisustvovali i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić, patrijarh SPC-a Porfirije, mitropolit bački Irinej, mitropolit budimljansko-nikšićki Metodije, ruski veleposlanik u Beogradu Aleksandar Bocan-Harčenko te zamjenik ruskog ministra znanosti Konstantin Mogilevski. Događaj je tako dobio punu institucionalnu podršku srpske države i Srpske pravoslavne crkve, čime se dodatno potvrđuje politički karakter cijelog pothvata.

U svom obraćanju, Aleksandar Vulin otvoreno je izjavio kako će “Rusko povijesno društvo mjesto je okupljanja svih onih koji Srbiju vide kao državu koja će se bez ikakvih ograda boriti za mirno stvaranje srpskog svijeta i biti istinski saveznik Rusije i Kine”.

“Ako ne znate gdje su pravda i pobjeda, potražite gdje su Srbi i Rusi… Bliskost između dva naroda može se mjeriti isključivo bliskošću vrijednosti za koje se oba naroda zalažu. Mi se u Ruskom povijesnom društvu borimo protiv svake revizije povijesti o srpskom i ruskom narodu”, poručio je Vulin.

Njegove riječi ponovno su oživjele retoriku devedesetih – ideju “srpskog svijeta” koja podsjeća na političke projekte iz vremena Slobodana Miloševića i ideološko opravdanje ratova vođenih pod parolom “obrane Srpstva”. Analitičari upozoravaju da je riječ o opasnom pokušaju rebrendiranja starog velikosrpskog projekta kroz kulturno-povijesne i “duhovne” institucije koje formalno djeluju nepolitički, ali su u stvarnosti produžena ruka ruske propagande.

Patrijarh Porfirije također je dao legitimitet događaju, rekavši kako osnivanje Ruskog povijesnog društva “potvrđuje kontinuiranu međusobnu duhovnu povezanost srpskog i ruskog naroda, koji skladno i srodno žive kroz povijest”.

“Okupili smo se ovdje danas ne samo da potvrdimo istinsko prijateljstvo i bratske odnose, nego i da potvrdimo i zapečatimo zavjet koji su nam ostavili naši preci”.

No upravo je “revizionizam” pojam koji najviše zabrinjava — jer upravo kroz njega Moskva i Beograd nastoje reinterpretirati povijest na način koji odgovara njihovim političkim ambicijama. U kontekstu aktualnog rata u Ukrajini i sve većeg međunarodnog pritiska na Rusiju, Beograd ponovno pokazuje spremnost da posluži kao kanal ruskog utjecaja na Balkanu, pod krinkom “povijesne i kulturne suradnje”.

Prema mišljenju brojnih promatrača, riječ je o još jednom pokušaju Srbije da, umjesto suočavanja s vlastitom prošlošću i stvarnim reformama, kroz “povijesne projekte” gradi ideološke mostove prema Moskvi i održava narativ o ugroženosti Srba. Takva politika, kako upozoravaju analitičari, udaljava Srbiju od europskih integracija i ponovno je pozicionira kao ključnog regionalnog saveznika Rusije – ne samo politički, već i ideološki.