Za slobodu dala četvero djece i tri unuka: 'Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana'

NISU ZABORAVLJENI

Iako danas već dugo nije više živa i ni u jednom kalendaru nije zapisano da je dana 25. siječnja bio njen rođendan, ne možemo se ne sjetiti žene koja je za Hrvatsku dala sve, a vratili joj nismo ništa.

O njoj nisu napisani tekstovi, nisu snimljeni filmovi, a osim vas, koji pratite tekstove koje pišem i obitelji, šira javnost malo zna. Umrla je godine 2002. i jedina želja bila joj je da prije vlastite smrti dostojno pokopa posmrtne ostatke svoja tri sina. Nije joj se ostvarila. Njeno ime je Marija Došen.

FOTO: Privatni arhiv (na fotografiji Marija Došen)

Za takvu bol nema imena

Jedna nesretna majka je kazala: "Znate, kad dijete ostane bez roditelja, naziva se siroče, kad žena ostane bez supruga, ona je udovica. A kad vam umre dijete, vas se nikako ne naziva. To je, ionako, samo jedno stanje u koje upadnete. I svi mi roditelji ostanemo u njemu trajno". U kakvom je stanju godinama do svoje smrti morala biti Marija Došen, normalan čovjek teško može i zamisliti. Marija Došen je majka koja je u ratnome Vukovaru ostala bez četvero djece, tri sina branitelja i trudne kćeri. Mariji Došen su u Vukovaru ubijena dva unuka. Tri, ako spomenemo i onoga nerođenoga. Za Mariju Došen osim njenih sugrađana gotovo nitko nije čuo. Kada je umrla, sahranjena je tiho kako je i živjela, u grobnicu koju je sama kupila u Vinkovcima i nakon toga, osim svojih najbližih, potpuno zaboravljena.

Marija Došen rođ. Blažević rodila se 25. siječnja 1923. godine u Donjim Kolibama u BiH, općina Bosanski Brod. Nakon Drugog svjetskog rata, 1948. godine doselila je u Vukovar gdje je upoznala Ivana Došena za koga se ubrzo udala. Kako je Ivan Došen bio lučki radnik, obitelj je živjela u stambenoj kući u vlasništvu Luke, u kojoj se danas nalazi poznati vukovarski restoran Vrške, na samoj obali Dunava. Sva djeca Marije Došen rođena su upravo u toj kući, tri sina i dvije kćeri, a obitelj je u njoj živjela sve do velike poplave 1965. godine. Otac obitelji, Ivan Došen, preminuo je 1967. godine, pa je Marija Došen morala sama skrbiti o petero maloljetne djece.

Nažalost, niti jedno od njih osobna tragedija nije mimoišla. Sva tri sina nakon sloma obrane grada odvedena su iz bolnice i mučki ubijena, mlađa kći je poginula pri granatiranju sa suprotne strane Dunava, tjedan dana prije termina poroda, a jedinoj preživjeloj kćeri, zajedno s njenom braćom, odveden je i ubijen stariji sin, Martin Jakubovski Došen. Kada je ubijen, imao je samo dvadeset godina. Drugi unuk Marije Došen, posinak njenoga najstarijeg sina Tadije, također dvadesetogodišnjak, Velibor Vojvodić, poginuo je pogođen snajperskim metkom u centru grada, u blizini zgrade današnje Županije.

FOTO: Privatni arhiv (na fotografiji Tadija Došen)

Tri sina, kći, tri unuka…

Najstariji sin Marije Došen, Tadija, prije Domovinskog rata radio je u Tvornici gume i obuće Borovo, u Tehničkoj robi, a rekreativno se bavio kuglanjem i pecanjem. Njegov posinak Velibor Vojvodić, od snajperskog metka poginuo je dana 5. studenoga 1991. točno mjesec dana prije dvadeset i prvog rođendana. Tadija Došen ranjen je uslijed granatiranja početkom studenoga i odvezen u vukovarsku ratnu bolnicu. Kada je u njoj zarobljen, sproveden u vukovarsku kasarnu, a potom, nakon zlostavljanja, odveden i ubijen zajedno sa svoja dva mlađa brata, imao je četrdeset i jednu godinu.

Srednji sin Marije Došen, Martin, u mladosti je bio bokser, a nakon dvanaest godina rada u Tvornici gume i obuće Borovo kao skladištar, profesionalno se počeo baviti ribarenjem. Tijekom opsade Vukovara ranjen je dva puta, prvi put gelerom u nogu i drugi put snajperskim metkom pri izvlačenju tijela poginulog nećaka Velibora Vojvodića, s ulice. Kad je dana 16. studenoga gorjela stambena zgrada na Olajnici, budući da je požar plamtio s nižih katova, nakon evakuacije civila kojima je pomagao, ostao je na trećem katu doslovno zarobljen. Pri pokušaju spuštanja s balkona užetom, pao je na beton i teško ozlijedio kralježnicu. Kad je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, sproveden u vukovarsku kasarnu, a potom, nakon zlostavljanja, odveden i ubijen zajedno sa starijim i mlađim bratom, imao je trideset i devet godina.

Najmlađi sin Marije Došen, Ivan, bio je građevinski radnik, a kao i dva starija brata rekreativno se bavio ribarenjem. Prilikom granatiranja, vozeći kamion sa streljivom, početkom listopada ranjen je na području prigradskog naselja Lužac. Kad je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, sproveden u vukovarsku kasarnu, a potom, nakon zlostavljanja, odveden i ubijen zajedno sa svoja dva starija brata, imao je trideset i tri godine.

Marijina mlađa kći, Mirjana Došen, poginula je u centru grada dana 6. studenoga 1991. godine, tijekom minobacačkog napada sa suprotne strane Dunava. Kada je ubijena, bila je trudna devet mjeseci, a zbog neprestanoga granatiranja i nemogućnosti prilaska, njeno tijelo ležalo je na ulici dva dana. Imala je trideset i pet godina. Ružica Jakubovski, starija kći, jedino je preživjelo dijete Marije Došen. Njen stariji sin, pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade, tzv. Opatovačke bojne, Martin Jakubovski Došen, zarobljen je u vukovarskoj bolnici i deportiran na farmu Ovčara gdje je nemilosrdno pogubljen. Dva puta je teško ranjen, a kada je ubijen imao je samo dvadeset godina. Ružica Jakubovski umrla je 15. siječnja 2012. godine.

FOTO: Privatni arhiv (na fotografiji Mirjam Došen)

Ovaj će autobus pojesti mrak…

NISU ZABORAVLJENI

Nakon sloma obrane grada, sva tri brata Došen izvedena su iz bolnice, na stražnji ulaz gdje je čekalo nekoliko civilnih i jedan vojni autobus. Martinova kći Tanja, kao četrnaestogodišnjakinja, svjedočila je zlostavljanju i odvođenju svoga oca i dva strica, starijega sina sestre Došenovih – Martina Jakubovski Došena, očeve trudne sestrične Ružice Markobašić te supruga i dva sina rođene sestre Ružice Markobašić, Ljubice Vulić - Ive Vulića, Zvonka Vulića i Ivice Ahmetovića.

Oni su odvedeni u nepoznatome smjeru i ubijeni, a broj poginulih i ubijenih u užoj obitelji Došen, računajući dvoje nerođene djece, penje se na dvanaest, od kojih je čak devet živo dočekalo okupaciju grada te potom na najsuroviji način pogubljeno. Svi navedeni odvezeni su zelenim, vojnim autobusom parkiranim iza bolnice, osim Martina Došena kojeg na nosilima nisu mogli unijeti u njega, pa su ga, doslovno, bacili u kamion koji je bio parkiran sa strane.

FOTO: Privatni arhiv (na fotografiji Ivica Došen)

Iz svjedočenja Tanje Došen pred Međunarodnim sudom u Hagu

Gospođica Došen je opisala svoj izlazak iz bolnice: "Kada smo izašli iz hitne pomoći na desnoj strani su stajali ti pokretni ranjenici koji su mogli hodati, uza zid. S lijeve strane se nalazila hrpa nekakvih sitnih stvari, satovi, grickalice za nokte, neke kovanice. …ta kolona ljudi se protegnula od izlaza hitne pomoći do autobusa gdje su neki već ulazili u autobuse".

Naposljetku, gđica Došen je došla do Gundulićeve ulice, gdje su se nalazila četiri autobusa i kamiona kojima su trebali biti transportirani. Ponovno je prošla pokraj majora Šljivančanina, koji je stajao među vojnicima JNA i izdavao im zapovijedi. Vojnici su iznijeli njezinog oca do trećeg autobusa. Prisjeća se: "Tu su ga pokušali unijeti u autobus. Međutim, nisu nosila mogla proći kroz vrata. Onda su ga spustili pored autobusa i ostavili ga tu, a ja i mama smo stajali pored njegovih nosila".

Dok su gđica Došen i njezina majka stajale ispred autobusa, vojnici JNA su doveli sestričnu njezina oca, Ružicu Markobašić, koja je bila u petom ili šestom mjesecu trudnoće, i ukrcali je na autobus. Nitko je nikada više nije vidio. Odmah nakon toga, bratić gospođice Došen, Martin Jakubovski Došen, stajao je postrojen uz ogradu nedaleko od autobusa i rečeno mu je da raširi ruke i noge. Gospođica Došen se prisjećala kako "je imao fiksator na ruci…imao je pidžamu na sebi. Ništa nije mogao sakriti, ali su ga pretražili. Ja sam u tom trenutku pitala 'Braco što se to događa?' On mi je rekao 'Sve će biti u redu".

Gospođica Došen se sjeća da je njezina majka bivala sve uznemirenija i pitala je jednog od vojnika koji su stražarili oko autobusa što se događa. 'Dečko, što se ovo događa. Što se radi ovdje?'. On joj je rekao, 'Gospođo nemojte mene ništa pitati’. Ona je pitala, 'pa dobro, pa čemu to sve'. On je rekao 'Ne pitajte mene ništa. Ovaj će autobus pojesti mrak u po bijela dana".

Prema jednom iskazu – odmah po dolasku autobusa sa zarobljenim braniteljima i civilima u vukovarsku kasarnu, pripadnici JNA, rezervisti i lokalni Srbi počeli su obilaziti oko autobusa, prvo prijeteći i vrijeđajući, a zatim su počeli šipkama, lancima i drvenim predmetima udarati po njima: "U tom metežu, do autobusa su došla dva srpska vojnika i iz jednog izvela braću Došen, nakon čega su ih pretukli. Trećeg brata koji je bio ranjen, izbacili su iz kamiona. Svu trojicu braće ubacili su u jedan kombi i otišli i od tada se braći Došen gubi svaki trag".

FOTO: Privatni arhiv (sprovod Marije Došen)

Kako odrediti veličinu tragedije?

Teško je odrediti veličinu nečije osobne tragedije. Jednoj majci koja je izgubila sina jedinca zasigurno se srušio cijeli svijet, baš kao što se raspao svijet i život Marije Došen. Pa ipak, strašna sudbina Došenovih jedna je od najtragičnijih priča ne samo Vukovara, nego Domovinskog rata uopće.

Nemojmo je zaboraviti. Onako kako smo, za njezina života, nepravedno zaboravili na tihu i samozatajnu, nesretnu Mariju Došen.
Marija Došen, umrla je 10. kolovoza 2002. godine. Jedina želja joj je bila da prije vlastite smrti dostojno pokopa svoja tri sina. Nije joj se ostvarila. Posmrtni ostaci Tadije, Martina i Ivana Došena do danas nisu pronađeni.