Više Hrvata ubijeno nakon Drugog svjetskog rata nego tijekom rata: istina o poratnim zločinima koje se godinama šutjelo

Masovne grobnice, logor Danica, ubijanja bez suđenja – krvavi trag križnog puta kroz Podravinu otkriva sustavno likvidiranje razoružanih hrvatskih vojnika i civila koje ni nakon gotovo osam desetljeća nije do kraja istraženo.

Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945., deseci tisuća pripadnika hrvatske vojske i civila povlačili su se prema austrijskoj granici u nadi da će ih zaštititi zapadni saveznici. Umjesto toga, predani su partizanskim postrojbama, koje su potom započele s masovnim zločinima nad zarobljenim i razoružanim ljudima.

Jedan od najtragičnijih pravaca Križnog puta prolazio je kroz Podravinu, a završavao u Beloj Crkvi u Srbiji. Kroz sela i šume Koprivničko-križevačke županije protezao se krvavi trag likvidacija, masovnih grobnica i nestalih. Među žrtvama bili su hrvatski vojnici, civili, žene, starci i mladići, od kojih mnogi nikada nisu dostojno pokopani.

Masovna ubojstva u šumama i selima

Na temelju rada nekadašnje Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, potvrđena su brojna mjesta masovnih likvidacija:

• Sirova Katalena – oko 2.000 zarobljenika s Križnog puta ubijeno je i zakopano u šumi.

• Kloštar Podravski (šuma Limbuš) – 400 do 500 hrvatskih vojnika i civila smaknuto je bez ikakvog suđenja.

• Đurđevac (Vrbine) – nepoznat broj hrvatskih vojnika i civila bačen u masovne grobnice.

• Kozarevac, Ferdinandovec, Novigrad Podravski, Kalinovec, Mićetinac – mjesta su dodatnih zločina gdje su zarobljenici likvidirani i pokopani u neoznačenim grobnicama.

• Šuma Seča kod Kloštra Podravskog – tiha svjedokinja poratnog zločina

  Šuma Seča, smještena južno od Kloštra Podravskog, jedno je od najzloglasnijih i najtragičnijih mjesta Križnog puta kroz Podravinu. U svibnju 1945. godine, nakon predaje hrvatske vojske i civila partizanima, u ovoj je šumi izvršen masovni zločin nad dijelom kolone povratnika koja je odvojena s glavnog puta.

  Prema svjedočanstvima i dosad prikupljenim podacima, u Seči je:

  • ubijen nepoznat broj razoružanih hrvatskih vojnika i civila, koji su bez suđenja likvidirani i pokopani u neobilježenim masovnim grobnicama,

  • zabilježena najmanje jedna pojedinačna grobnica s tijelom vojnika pronađenog u uniformi,

  • kolona zarobljenika dovedena je cestom iz smjera Bjelovara, zatim odvojena prema šumi te strijeljana u blizini željezničke pruge.

  Postoje naznake da je cilj bio prikriti zločin udaljavanjem od već poznatih lokacija. Neki su ubijeni zbog iscrpljenosti, drugi zbog pokušaja bijega, treći samo zato što su bili dio kolone.

  Danas je šuma Seča mirno i zaboravljeno mjesto, ali njezino tlo krije kosti onih čiji su životi nasilno prekinuti u trenutku kad su rat i borbe već bili gotovi. Unatoč tome, nikada nije podignuto službeno spomen-obilježje, a precizna lokacija grobnica ostaje neistražena. Ova šuma, poput mnogih diljem Podravine, čeka pravdu, istinu – i dostojanstveno sjećanje.

Do 1999. Komisija je prikupila podatke za najmanje 2.448 žrtava u ovom području, no istaknuto je da to ni izdaleka nije konačan broj.

Logor Danica – poslijeratna klaonica

Posebno mračno poglavlje predstavlja logor Danica kod Koprivnice, poznat po radu tijekom NDH, ali zanemaren u poslijeratnom kontekstu. Prema iskazima svjedoka i fragmentarnoj dokumentaciji, logor je i nakon svibnja 1945. ponovno profunkcionirao kao tranzitni logor, a za mnoge i posljednja postaja života.

Jedan bivši partizan, koji je nakon rata emigrirao, u iskazu navodi:

“U koncentracionom logoru Danica kod Koprivnice poubijano je od lipnja 1945. do siječnja 1946. oko 10.000 hrvatskih, njemačkih i ukrajinskih ratnih zarobljenika. Jela ih je noć, a ne sudske odluke.”

Prilikom radova u kasnijim desetljećima pronađeni su leševi u njemačkim uniformama na prostoru današnjeg Podravkinog parkirališta, nakon čega su daljnja iskapanja – obustavljena.

Ubijeni bez suđenja, zaboravljeni bez pijeteta

Tragedija poratnih žrtava nije samo u činjenici da su ubijeni bez suda, već i u tome što su desetljećima šutnjom prebrisani iz kolektivnog sjećanja. Zatvaranjem Komisije prekinuta su sustavna istraživanja, a brojna svjedočanstva još uvijek nisu prikupljena.

Mnogi povjesničari danas drže da je nakon rata ubijeno više Hrvata nego tijekom cijelog Drugog svjetskog rata, i to ne u borbi, nego na putu prema nepostojećoj pravdi, razoružani, iznemogli i predani smrti.

Za istinu, nikad nije kasno

Poratna Podravina danas je naizgled miran kraj, no njezina zemlja krije neobilježene grobnice i krvavu povijest. Hrvatsko društvo duguje tim žrtvama istinu, priznanje i pijetet.

Ako želimo budućnost bez mržnje i manipulacija, prvo moramo otvoreno progovoriti o prošlosti – i zatražiti odgovore za one koji ih nikada nisu mogli dati.