Prije 34 godine, u Moroviću (Općina Šid, istočni Srijem), iz svojih su domova odvedena braća Abjanović (Mato star 41 godinu i Ivica star 39 godina) - ljudi koji nikad nikomu nisu učinili ništa nažao niti su bilo čime zaslužili sudbinu koju su doživjeli. I danas se vode u Nacionalnoj evidenciji nestalih osoba Republike Hrvatske (https://nestali.gov.hr/nestale-osobe-403/403?osoba_id=7613) kao "nestale osobe" i o njima se još uvijek ništa ne zna.

 Dobrostojeća i ugledna obitelj Abjanović živjela je u ovom srijemskom selu običnim, mirnim životom, vrijedno radeći na svome imanju i njegujući dobrosusjedske odnose sa svim sugrađanima, bez ikakvih svađa i zamjeranja. I bilo je tako sve do te ratne 1991. godine, kad su u pogranična mjesta "vojvođanskog" Srijema uz granicu s Republikom Hrvatskom došle jake snage tadašnje vojske ("JNA") i srbijanske Specijalne policije, a uz njih i brojne paravojne "dobrovoljačke" i četničke skupine. Od tada nadalje, svaki je Hrvat tretiran kao "neprijatelj Srbije", pa su se uz nastavak propagandne kampanje preko medija, započelo i s konkretnim aktima nasilja prema njima - nasilja koje je sinkronizirano provođeno u suradnji između institucija vlasti i paravojnih (četničkih) skupina kojima je cijela Vojvodina bila premrežena. Na udaru su naročito bili svi koji nisu zanijekali svoj hrvatski identitet i izrazili lojalnost prema Slobodanu Miloševiću i njegovom režimu, pogotovu ako su se politički angažirali u Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini - legalnoj i legitimnoj stranci uredno registriranoj u tadašnjem Ministarstvu za pravosuđe i upravu Republike Srbije.

 Nakon što je dobio otkaz na poljoprivrednom dobru (tzv. Ekonomiji) u Moroviću gdje je radio kao direktor, Mato Abjanović morao je svakodnevno putovati na novo radno mjesto udaljeno pedesetak kilometara (u Lipovac) i usput prolaziti punktove na kojima su stražarili četnici i pripadnici JNA. U međuvremenu su mu u više navrata bile izrečene i prijetnje smrću.

 Dana 22. listopada 1991. godine, na jednom od tih punktova, upozoren je da "za Abjanoviće nema više prolaza prema Lipovcu", što je za Matu značilo gubitak posla. No, bio je to tek uvod u ono što je uskoro slijedilo.

Već sutradan (23. 10.), oko 18,00 sati, njegovu je kuću opkolila vojna policija, nakon čega su četvorica uniformiranih ljudi ušla u dvorište i pozvala Matu da pođe s njima "na saslušanje u milicijsku stanicu u Šidu". Mato se u početku nije složio s time i tražio je da mu pokažu nalog za privođenje, na što su oni odgovorili da je papir vani, u automobilu. Nakon toga, pod izlikom kako se "opire privođenju", vezali su ga žicom i ubacili u vozilo s vojnim tablicama ("JNA"). Njegov mlađi brat Ivica nije ga htio pustiti samoga, nego je pošao s njim. Vjerojatno su obojica mislila da će se vrlo brzo, nakon "informativnog razgovora", znajući da nisu nizašto krivi, vratiti svojim obiteljima.

 Od tada se braća Abjanović vode kao nestali, jer im se dalje gubi svaki trag. Obitelj se raspitivala o njima, koliko je mogla (i smjela), ali bez rezultata. Supruga Gordana odmah je  sutradan telefonom nazvala policijsku postaju u Šidu. Načelnik OUP-a Šid, Nedeljko Makijević negirao je da bilo što zna o Mati i Ivici i potom ustvrdio kako je za njihov nestanak vjerojatno "kriva druga strana" (aludirajući na vlasti u susjednoj Republici Hrvatskoj – što je bila apsurdna i monstruozna laž). U tom razgovoru on je tvrdio da nije bio izdan "nikakav nalog za njihovo privođenje",  i da "nisu privedeni u milicijsku stanicu u Šid".

 Obitelj je, međutim, uskoro dobila potvrdu od mještanina Janka Sudjetskog, koji je tvrdio da je te večeri (23. listopada 1991. godine), vidio Matu u milicijskoj stanici u Šidu. No, nakon što je od strane lokalnih vlasti i policije na njega izvršen pritisak, Sudjetski je negirao da išta zna.    

 Zapovjednik specijalne jedinice, major Sudžum (koji je vodio ovu akciju uhićenja i odvođenja braće Abjanović), nekoliko dana ranije u vojnom lovištu u Moroviću pred više svjedoka izjavio je kako je "Mato Abjanović sledeći na redu da se ubije". Matin prijatelj, predsjednik Skupštine općine Šid, Ilija Popović znao je što se sprema, no ipak je postao suučesnik u ovom zločinu. Za zločin je znao (i vjerojatno bio i jedan od organizatora) i "komandant Civilne zaštite" Mjesne zajednice Morović, Mire Lukić.

I Popović i Lukić bili su Matini prijatelji iz djetinjstva - s njime su odrasli u Moroviću, ali ga nisu upozorili na opasnost. Načelnik OUP-a Šid Nedeljko Makijević odigrao je jednu od glavnih uloga u zločinu, što su pokazala i kasnija saznanja. Naime, u listopadu 2003. godine, u stanicu milicije u Šidu, na obavijesni je razgovor (prema izvješćima srbijanskih medija) pozvan jedan građanin. Razlog njegovom pozivanju  u policiju bila je anonimna poruka upućena lokalnoj TV postaji koja je glasila: "Makijevića pozdravljaju braća Abjanović", što je protumačeno kao prijetnja Nedeljku Makijeviću koji je u to vrijeme bio šef operativne službe u OUP Šid. Ne zna se je li utvrđeno tko je poruku poslao i zbog čega, ali je znakovito da se sve ovo odigralo ubrzo nakon izlaska iz pritvora MKSJ u Den Haagu srbijanskih  ratnih zločinaca - bivšeg načelnika srbijanske Službe državne bezbednosti Jovice Stanišića i prvog  ratnog  zapovjednika Crvenih beretki (kasnije JSO - Jedinice za specijalne operacije) Franka Simatovića Frenkija. Makijević je, dakle, svakako znao što se dogodilo s Abjanovićima.

Morović - pitoreskno selo na obalama Bosuta i Studve, bilo je 90-ih godina prošlog stoljeća pozornica stradanja Hrvata koji su bez svoje krivnje prolazili Križni put i dijelili sudbinu matičnog naroda

(Adresa fotografije)

 Oni su vjerojatno predani četnicima, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa SDB-a, "JNA" i srbijanske policije. Tako su se najlakše zametali tragovi zločina, a i negirala povezanost države i vlasti s ubojstvima - jer nalozi su stizali odozgo, iz tijela vlasti i sve se događalo uz blagoslov i u režiji političkog vrha Srbije; uostalom, tada vladajuća stranka, Socijalistička partija Srbije, bila je na vrhu te piramide i vukla konce izvršavajući poslušno volju svoga lidera Miloševića i njegovih suradnika.

 U ovom slučaju, više je nego jasno da je ta veza itekako postojala, te da su neovisno o tomu tko su bili izravni egzekutori, u svemu glavnu ulogu odigrali "JNA" i policija. Ni danas se ne zna sudbina braće Abjanović. Evo što vezano za slučaj braće Abjanović piše Fond za humanitarno pravo iz Beograda u svome priopćenju iz 2005. godine:

                                                                                                      HlcIndexOut: 019-042-1

Beograd, 25. april 2005.

Saopštenje za medije

Fond za humanitarno pravo (FHP) uputio je pismo ministru unutrašnjih poslova Republike Srbije Draganu Jočiću i tužiocu Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije Vladimiru Vukčeviću u kome se traži zaštita pojedinih građana Šida kojima se preti smrću od strane bivših pripadnika službe Državne bezbednosti:

Obraćamo vam se zahtevom da zaštitite građane Šida koji su izloženi pretnjama pripadnika demobilisane jedinice Državne bezbednosti Srbije Škorpioni, i pojednih pripadnika OUP Šid. Zastrašivanje je učestalo nakon puštanja na privremenu slobodu Jovice Stanišića, bivšeg načelnika Državne bezbednosti Srbije i Frenkija Simatovića, nekadašnjeg komandanta Crvenih beretki. Od tada pretnje se upućuju u ime 'veoma važnih osoba'.

Građanin Šida Jovan Mirilo 3. marta 2005. godine privremeno je napustio Šid nakon što je dobio pretnju da će biti ubijen. Sve je počelo u oktobru 2003. godine, kada je pozvan u policiju na informativni razgovor zbog anonimne poruke koju je poslao lokalnoj televiziji sledećeg sadržaja – 'Makijevića pozdravljaju braća Abjamović'. Poruka je uznemirila građane i policiju jer su braća Abjamović, Mato i Ivica, inače Hrvati iz Morovića, nestali 23. oktobra 1991. godine, nakon što ih je grupa uniformisanih lica odvela iz kuće na informativni razgovor. U to vreme načelnik OUP-a u Šidu je bio Nedeljko Makijević, danas šef Operativne službe u istom OUP-u. 

Slična situacija ponovila se kada se u procesu protiv pripadnika Škorpiona Saše Cvjetana, u novembru 2003. godine, kao ključni svedok optužbe pojavio Goran Stoparić, bivši pripadnik ove iste jedinice iz Šida. Mirilo je optužen da je 'podstakao' Stoparića da svedoči protiv svojih saboraca. Prema navodima Mirila, tada je šef Operativne službe OUP-a u Šidu Nedeljko Makijević naručio njegovo ubistvo. To mu je lično rekao Vladimir Trbojević, biši pripadnik Škorpiona iz Šida, inače lice sa kriminalnim dosijeom, koga je navodno Makijević angažovao da gvozdenom štanglom ubije Mirila, a da će zauzvrat moći slobodno da se bavi prodajom droge. Budući da je Trbojević to verbalno prihvatio, ali dogovor nije sproveo u delo on se, prema Mirilovim navodima, vrlo brzo se našao na udaru Makijevića, te je pobegao iz zemlje.

Nakon puštanja na slobodu Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića, u Šidu je organizovana potera za video kasetom sa snimkom streljanja Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. godine. Među počiniocima tog dela bili su u uniformama MUP-a Srbije pripadnici Škorpiona, koji sada tragaju za 'izdajnicima'. Sumnja je ponovo pala na Jovana Mirila, iako svi u Šidu znaju da tu kasetu niko nema, jer je komandant Škorpiona Slobodan Medić 1997. godine oduzeo i uništio original trake i sve kopije koje su nalazile u tom gradu. Pored Mirila na meti su se našla dvojica pripadnika Škorpiona  zbog sumnje da su istražitelje Haškog tribunala uputili na kopiju kasete koja se nalazi u inostranstvu. Pripadnici Škorpiona koji se vide na snimku, otvoreno su rekli Mirilu i osumnjičenim saborcima da naredba za njihovo ubistvo dolazi od 'veoma važnih osoba'. U Šidu, svi otvoreno govore da su to Jovica Stanišić, Frenki Simatović i Milan Milanović Mrgud, pripadnik MUP Srbije, potpisnik Erdutskog sporazuma o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije. Poslednji put, 18. aprila 2005. godine, pretnju svojim osumnjičenim saborcima preneo je Pera Petrašević, takođe bivši pripadnik Škorpiona rečima: 'Nisam ja u pitanju, nego neki veoma važni ljudi'.

Jovan Mirilo je 3. marta 2005. godine prijavio pretnje komandiru OUP-a u Šidu Predragu Kovljanu. Upoznao ga je sa svojim saznanjem da je šef Operativne službe Makijević angažovao Đorđa Arambašića, osuđivano lice, da ga likvidira. Prema Mirilovim rečima, Arambašić mu je poručio da 'neće još dugo'.

FHP traži da MUP Srbije prekine praksu zastrašivanja koja se sprovodi u Srbiji, i podstakne građane da iznose dokaze i svoja saznanja o počinjenim zločinima u cilju uspostavljanja vladavine prava. Budući da ima indicija da su u zastrašivanje umešani haški optuženici Jovica Stanišić i Frenki Simatović koji su privremeno pušteni na slobodu, FHP traži da MUP utvrdi istinu, i o tome obavesti Pretresno veće Haškog tribunala.

FHP očekuje da Tužilaštvo za ratne zločine otvori istragu u vezi sa nestankom braće Abjamović i navodima o umešanosti MUP Srbije u streljanje Bošnjaka iz Srebrenice.

Nataša Kandić

Izvršni direktor

(Izvor: http://www.hlc.org.yu)

 FHP nije stao na izvješćima, nego je nastavio s radom i istraživanjima na terenu i 31. siječnja 2019. godine predstavio javnosti svoju publikaciju Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini, najavljujući da sutradan (1. veljače) podnosi krivičnu prijavu zbog stradanja Ivice i Mate

Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini - publikacija FHP koja na 92 stranice donosi najdrastičnije slučajeva terora nad Hrvatima u Vojvodini 90-ih godina XX. stoljeća

(Adresa slike)

Abjanović iz Morovića kod Šida, koji su (kako navodi Fond) bili žrtve kampanje protiv vojvođanskih Hrvata od 1991. do 1995. godine, za što okrivljuju Vojislava Šešelja i njegovu SRS koji su u ovom slučaju bili izvršitelji zločina angažirani od strane države i režima Slobodana Miloševića. Brojni svjedoci na sudovima gdje su se vodili postupci protiv srpskih ratnih zločinaca (kako u Den Haagu, tako i u Beogradu), pa i sami okrivljeni, potvrdili su kako se kampanja terora nad vojvođanskim Hrvatima vodila u sinergiji satelitskih stranaka pročetničke orijentacije i vladajuće Socijalističke partije Srbije, pri čemu je Šešeljeva Srpska radikalna stranka igrala jednu od glavnih uloga u tomu.

 Djelatnici FHP podnijeli su krivičnu prijavu, ali je ona odbačena, o čemu su izvijestili na svojoj konferenciji za tisak dana 13. ožujka 2019. godine. Niti stalni napori članova obitelji Abjanović nisu dali nikakve rezultate. Ivici i Mati ni traga.

U godinama tijekom i nakon rata, beogradski Fond za humanitarno pravo tragao je za dokazima i činjenicama o svemu što se događalo na tlu bivše Jugoslavije, pa i u Vojvodini, posebice u tzv. istočnom Srijemu, gdje je teror bio najžešći. Prema navodima autorice publikacije FHP, Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini, Jovane Kolarić, iz Vojvodine su u razdoblju 1991. - 1995. protjerana 18.242 Hrvata, tako što im se "prijetilo, u dvorišta su im bacane bombe, prisluškivani su, praćeni, pucano je na njihove kuće i lokale, fizički su napadani, ponižavani, pozivani na informativne razgovore ..." a za Dosije su prikupljeni i podaci o ubojstvu ukupno 17 osoba (od čega 15 Hrvata), za koje je nedvojbeno utvrđeno da su bili žrtve nacionalne i vjerske mržnje i da su lišeni života u sklopu operacija etničkog čišćenja ovog područja. Broj mrtvih je daleko veći, ali teško je u svakom pojedinom slučaju dokazati postojanje nacionalne i vjerske mržnje kao motiva.

U desetljećima nakon ovih događaja, u Vojvodini postoji tendencija iskrivljavanja istine, što je redovita pojava kad o prošlosti govore mještani čiji su sunarodnjaci činili zlodjela. Evo što je u jednom razgovoru s istraživačima Fonda rekao (anonimni) mještanin Morovića srpske nacionalnosti:

U avgustu 1991. u selu je živelo oko 800 Hrvata. Niko od njih, osim braće Mate i Ivice Abjamovića, nisu važili za ekstreme. Ova dvojica su javno govorili da su za HDZ. Oni su nestali. Niko ne zna šta im se dogodilo. Morović se nalazi tačno na granici prema Hrvatskoj. To nije bilo prijatno. Viđenije gazde su predlagale da se Srbi i Hrvati iz sela dogovore kako da sačuvaju selo. Međutim Ilija Popović, tadašnji predsednik opštine Šid čuo je šta se planira i nije dozvolio predsedniku mesne zajednice da zakaže sastanak. Umesto toga Ilija Popović je podelio oružje, najpre svojim prijateljima, a posle svim porodicama koje su četnički orijentisane. Tada nije bilo radikala, tako da je oružje podeljeno članovima Srpskog pokreta obnove. Svima nama je rečeno da se to organizuje da Zbor narodne garde ne bi upao u selo. Neki meštani nosili su uniforme. Straže su bile postavljene no ulazu i na izlazu iz sela. Neki Srbi su tražili da na stražu idu i Hrvati. Nadali su se do ih neće dirati ako su zajedno sa Srbima. Formiran je i krizni štab. Svim tim je rukovodio neki major u penziji, Vasić iz Teritorijalne odbrane iz Šida. Oružje je bilo uskladišteno u kućama članova kriznog štaba. Uveden je policijski sat. Usmeno nam je sopšteno da ako nekoga vidimo no ulici posle 8 uveče da pucamo. Noću je mogla da radi samo kafana SLETER. Njen vlasnik je Jovo zvani Dindila. U toj kafani je organizovan striptiz i večerinke. Sve je to činjeno za specijalnu vojnu jedinicu iz Novog Sada. Komandant se zvao Sudžum. Svake večeri su dolazili, bančili u kafani kod Dindile i tukli Hrvate. Meštanin Zlatko Stjepanović zvani Papiga je prijavljivao hrvatske kuće i vojnici su onako pijani upadali u te kuće i mlatili ljude. Kuću Hrvata Vinka Tepšića pretresli su tri puta. Jednom su ga pretukli da je jedva ostao čitav. Pretukli su i Matu Lukina koji je odlučio da izdrži da bi ostao u selu. Pretučen je i Krunoslav Bertić. Bio je pošten čovek. Radio je u vojnom lovištu. Njega je policija optužila da drži neku radio-stanicu koju mu je dao župnik Marko Marković. Pozvali su ga u policiju. Tamo je dobio takve batine da je nekoliko dana mokrio krv. U policiji je pretučen i župnik. Nakon dva-tri dana otišao je za Nemačku. Inače, rođeni brat Krunoslava Bertića je bio mobilisan u nekadašnjoj Jugoslovenskoj armiji. Kada je čuo do mu je brat pretučen pokušao je da pobegne iz vojske. Uhvatili su ga i vratili u jedinicu. Odslužio je do kraja. Cela familija se iselila za Hrvatsku.

 U istom izvješću, istraživači Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, navode kako

 predsednik odbora Srpske radikalne stranke Zlatko Stjepanović zvani Papiga nije pominjao ove događaje: 'Bilo je bacanja bombi, pretećih pisama i telefonskih poziva. Posetio sam svaku kuću koja je dobila bombu: Bertić, dve porodice Kavežić, dve porodice Okruglić, Vuković, Prodomerski, Posavčić, Horvat, Đaolov, Mahalići. Verovatno je i njima bolje kada su među svojima.'
Predsednik Mesne zajednice Mirko Njegovan o početku iseljavanja Hrvata kaže: 'Prvo su odlazili mladi. Masovno. Neki su pobegli od mobilizacije. Sada ne smeju da se vrate i kad bi hteli. Inače, na Hrvate nije vršen pritisak. Bombe uopšte nisu bacane. Možda je koja pala, ali to su Hrvati sami sebi bacali da bi privukli pažnju i opravdali svoju želju da odu u Hrvatsku.'

 Ovdje je, čini se, posve jasno tko je, kada i kako izazvao sve one krvave događaje koji su zauvijek obilježili živote mnogih Hrvata iz istočnog Srijema.

Dakako, za zločine je – barem pred vlastitom savješću – trebalo pronaći opravdanje, pa stoga ne čudi optužba s početka izjave Srbina iz Morovića na račun braće Abjanović (ovdje se pogrešno navode kao "Abjamović"), koje sugovornik istraživača FHP svrstava u "ekstreme", a da pri tomu ne navodi niti jedan jedini argument za takvo što.

 Naime, Mato Abjanović bio je član legalne i uredno registrirane političke stranke (DSHV - Demokratski savez Hrvata u Vojvodini), iako se to u ovom iskazu nigdje ne spominje, a objeda da su on i brat Ivica "javno govorili da su za HDZ" (iako niti to u normalnoj državi i zdravom okruženju ne bi smjelo predstavljati nikakav problem), poslužila je upravo tomu da se ovi ljudi posmrtno optuže kako su sami krivi za ono što ih je snašlo. To da se nekoga kvalificira kao "ekstrema" samo zbog toga što kao lojalan građanin izražava pripadnost bilo kojoj legalnoj političkoj stranci govori o mentalnom sklopu onih koji takve optužbe plasiraju.

 Da ironija bude potpuna, na Internet popisu "srpskih žrtava" nalaze se i ova dvojica Hrvata. Njihov nestanak pripisan je drugoj strani, odnosno "ustašama".

 O nestanku braće Abjanović, govorilo se i u Hrvatskom saboru, predmet je dugo bio u postupku na srbijanskom sudu (bez ikakvih rezultata), obitelj je činila i još uvijek čini što god može kako bi doznala istinu, ali sve je uzalud. Svoje krvave tragove zločinci još uvijek skrivaju - i ostaju nekažnjeni, zahvaljujući tomu što su na vlasti u Srbiji i danas akteri ratova iz 90-ih godina i njihovi poslušnici. Što se naših Hrvata koji žive tamo tiče, oni se ne usuđuju govoriti i prošlosti, jer sadašnjost im je i bez toga teška, a budućnost krajnje neizvjesna.

 Spomenimo na kraju, kako je 90-ih godina prošlog stoljeća u državi u kojoj nije bilo rata (Srbiji) pored braće Mate i Ivice Abjanović nestao i Stevan Đurkov iz Sonte, a ubijeni su: Krešimir Herceg, Mijat Štefanac, Stevan Krošlak, tročlana obitelj Oskomić-Tomić (Nikola, Agica, Marija), tročlana obitelj Matijević (Jozo, Ana i 16-godišnji Frano), Mijat Štefanac, bračni par Guštin (Nada i Stevan), Marija Purić, Živko Litrić, Živan Marušić…a još stotine znanih i neznanih završilo je svoj životni put po dvorištima, u atarima, na ulicama, ubijeni u svojim kućama ili su skončali na fronti gdje su završili kao nasilno mobilizirani. Država kojoj su uvijek bili lojalni, silom ih je tjerala u rat protiv vlastitog, hrvatskog naroda - i to govori o još jednoj dimenziji zločina čiji se krvavi tragovi i danas vide, a rane još uvijek peku.

 U petak, 24. listopada, kod Zida boli u Zagrebu, predstavnici Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata čiji će gost biti Vesna Abjanović (kći nestalog Mate), položit će vijenac i zapaliti svijeće u spomen na ove žrtve i pomoliti se za njihove duše.

Zlatko Pinter/PDN