Zabrana Thompsonova koncerta ogolila braniteljske udruge: kad je trebalo stati, izabrali su šutnju

ZAGREB – Odluka Grada Zagreba da zabrani održavanje koncerta Marko Perković Thompson nije samo administrativni čin lokalne vlasti. Ona je postala lakmus-papir stanja hrvatskog društva, a ponajviše – ogledalo u kojem su se braniteljske udruge u Zagrebu razotkrile do kosti.

Jer dok se u javnosti vodi rasprava o slobodi izražavanja, kulturnim pravima i vrijednostima Domovinskog rata, organizacije koje se godinama predstavljaju kao njihovi čuvari – utihnule su. Ne djelomično. Ne oprezno. Nego potpuno.

Tisuće udruga, nula reakcija

Na području Zagreba djeluju stotine braniteljskih udruga: HVIDR-e, udruge gardijskih brigada, specijalne policije, dragovoljaca, veterana, generalskih zborova. Registrirane, financirane, institucionalno priznate. S predsjednicima, zamjenicima, upravnim odborima, savjetnicima.

No u trenutku kada se u glavnom gradu Hrvatske zabranjuje koncert pjevača čije su pjesme duboko vezane uz ratne godine i identitet branitelja, iz tog sustava nije stiglo gotovo ništa.

Nema priopćenja.
Nema konferencija.
Nema zahtjeva.
Nema otpora.

Samo – tišina.

Tišina kao izbor

Ta tišina nije slučajna. Ona je izbor. I sve više branitelja to otvoreno govori.

Jer kako drukčije objasniti da se isti ljudi koji se redovito pojavljuju na svečanim obljetnicama, paradiraju u odorama i nose činove i odličja, ne mogu oglasiti kada se javno ograničava ono što tvrde da predstavljaju?

Sve češće se kao odgovor čuje ono najneugodnije: strah.
Strah od gubitka financiranja.
Strah od gubitka savjetničkih pozicija.
Strah od političke nemilosti.
Strah od toga da se više neće biti „poželjan partner“ vlasti.

Drugim riječima – komoditet je postao važniji od vrijednosti.

Thompson kao meta, vrijednosti kao kolateral

U ovom slučaju ne radi se samo o Marku Perkoviću Thompsonu kao glazbeniku. Radi se o simbolici. O poruci da se određeni narativi, pjesme i emocije mogu administrativno ukloniti iz javnog prostora, dok se drugi istodobno relativiziraju ili toleriraju.

Upravo zato je zabrana izazvala ogorčenje među velikim dijelom braniteljske populacije. Jer ako se danas može zabraniti koncert, sutra se može prešutjeti povijest, a prekosutra redefinirati smisao samog Domovinskog rata.

U tom kontekstu šutnja braniteljskih udruga nije neutralna – ona je suglasnost.

Od boraca do dekoracije

Posebno je bolno što se sve to događa u trenutku kada se dijele novi činovi, promiču generalski statusi i organiziraju protokolarna događanja. Nikada više lente, nikada više odličja – a nikada manje stvarne društvene hrabrosti.

Za mnoge branitelje na terenu postaje jasno da su se njihove udruge pretvorile u administrativne i ceremonijalne strukture, odvojene od stvarnih ljudi i stvarnih problema.

Od onih koji su trebali biti glas – postali su kulisa.

Pitanje koje ostaje

Ovaj slučaj neće se pamtiti samo po odluci gradske vlasti. Pamtit će se po tome tko je šutio kada je trebalo govoriti.

Jer zabrane dolaze i prolaze. Političari se mijenjaju. Ali jednom izgubljen ugled i moralni autoritet teško se vraćaju.

A braniteljske udruge u Zagrebu, htjele to priznati ili ne, ovim su slučajem same sebi postavile pitanje na koje još nisu odgovorile:

Ako ne reagirate sada – kada mislite reagirati?

Vaš prijatelj Ante Čarapović