Zabrana ubijanja čovjeka bilo koje dobi?
Istina, kad netko hicem iz pištolja pogodi u glavu ili srce čovjeka i ovaj pada mrtav na zemlju možemo kazati da mu je prekinut život, ali obično se kaže da je ubijen i po kaznenom zakonu se tretira kao ubojstvo. Ono može biti iz samoobrane, nehata, kao razbojstvo ako je uključeno i mučenje prije samog ubojstva, iz koristoljublja, osvete itd.
Žrtva(ubijeni) može biti muško, žensko, dijete, starac i čovjek kojekakove dobi života. Sada se kod nas priprema Zakon o pobačaju i čuti je sintagmu ili paradigmu kako se ne bi zabranom pobačaja postiglo pravo rješenje, tj. da ne bi bilo zadovoljeno pravo žene na izbor odnosno da sama i s pravom odluči hoće li ili ne roditi. To izgovara(više puta) i sadašnji ministar zdravstva, a i toliki iz vrhova vlasti, sve do predsjednice( još u kampanji za izbor predsjedni/ce/ka RH), premijer, nekoć na tv NU 2, kao i neki dan katolkinja Marija Selak Raspudić. Ali, čudom se ne mogu načuditi, kako nitko, ama baš nitko ne izgovara, makar kao mogućnost, da se zabrani zakonom bilo koje ubojstvo, gore navedeno.
Zapravo, kako nekome ne izleti sintagma: ništa se ne postiže ako se hoće zabraniti ubojstvo bilo kojeg čovjeka u bilo kojoj dobi života. Pa naravno, jer se doista ne može zakonom zabraniti bilo koje ubojstvo, kao ni pljačke, laži, krađe ili bilo kakav krimen. I evo sad nastupa ono i jedino koje koliko toliko štiti bilo koga od ubojstva ili bilo kakve kriminalne ugroze a to je Kazneni zakon, tj. koji će tolike odvratiti da ne počine zločin odnosno nanijeti štetu drugome, a pogotovo ne oduzimati ubojstvom nekome život, jer ga čeka kazna. Dakle umjesto riječi zabrana ubojstva(pobačaja) može stati samo kazna ako je izvršeno, naravno, namjerno. Samo o tome bi moglo biti govora, tj. što dodati u postojeći Kazneni zakon kad je riječ o namjernom pobačaju(ubojstvu nerođenog djeteta), odnosno kako formulirati članak ili stavak kod ubojstva djeteta, tj. istom dodati(dopuniti) novi stavak koji se odnosi na nerođeno dijete. Ne treba mantrati bezbroj puta kako je nerođeno dijete čovjek, kako i svjetski embriolozi uče i tvrde da je embrij ljudsko biće-čovjek.
Prekinuti život čovjeka u utrobi žene je ubojstvo, zločin. A što je zločin može tretirati samo kazneni zakon a ne nekakav zakon koji bi zabranio a ne može. I Bog Stvoritelj nije zabranio Adamu i Evi da ne jedu sa stabla spoznaje nego je zapovjedio da to ne čine jer ih čeka kazna ako to doista naprave. Dakle treba izvorno, odmah, kad se radi o terminologiji, razlikovati zapovijed od zabrane. Tako imamo, nominalno, izgovaranje da je Bog Mojsiju dao ploču od deset zapovjedi a ne zabrana. Pa i nema logike da bi Bog nešto ili nekoga obavijestio kako zabranjuje to i to. Naime kad je Eva pokušala ubrati jabuku na stablu zar se Bog-Jahve nije mogao snaći pa jednostavno Evi zadržati ruku i gurnuti je od stabla. Ma ne, što je onda s slobodom čovjeka ako ne može izabrati ili uzeti si na užitak nešto što mu se sviđa? Ali Bog je upozorio(zapovjedio) da će biti te i te posljedice. I na ovome se temelji i stav i oko ubojstva čovjeka sve od Kaina pa na ovamo. Kain je ubio brata Abela; Bog mu nije zabranio, ali ga je nakon ubojstva kaznio potjeravši ga u zemlju Nod koja nije plodila.
A to beskrajno skakanje na četiri noge od strane raznih udruga, posebno feminističkih, kako je neotuđivo pravo žena na izbor pobačaja ili ne. I sam sam prisiljen, beskrajno, ponavljati: da, žene imate pravo na izbor, činiti određeni zločin-ubojstvo, ili kako najčešće kažete, prekid trudnoće, jer je to vaše pravo; ali isto tako imate pravo i na posljedice koje proizlaze iz toga, tj. sankcije jer ste oduzeli djetetu najveće pravo pod suncem, a to je pravo na život, kao što ga svi ljudi imaju, od začetka pa do naravne smrti, na što se i liječnici prisežu pred početak svog liječničkog ordiniranja, da će taj život liječiti-braniti baš od samog začeća. A koji je to „sveti ili nadzakon“ koji u istoj javnosti(državi) može nadići tu prisegu i pravo nerođenog djeteta na život odnosno rađanje? Jeste li kad pomislili da se može nekim zakonom zabraniti samoubojstvo, tj. pravo izbora na to; pa da netko, misleći na nekakav zakon koji to zabranjuje neće skočiti sa desetog kata zgrade ili zavezati se teškim predmetom i skočiti u more. Ali isto se zna da nitko ne može zatražiti od zakonodavca(države) da mu osigura ubojicu, ako si sam ne umije, ali čvrsto je odlučio, pa da, recimo, ode na policiju i zatraži ubojstvo. E, ali ne promišljate da za nemoćno i čudesno nevino, nedužno nerođeno dijete hoćete ubojicu(liječnika), koji je tu „najvještiji“ i to onoga koji je naukovan i plaćen za liječenje, pa da eto država zakonom tjera prisegnutog na gnjusan čin ubijanja beskrajno nevinašce i nemoćno da se brani!?.
Kakav apsurd, nekoć ministar u Vladi RH traži da se ubojstvo na ginekologiji plati iz zdravstvenog fonda pa da, indirektno, svi koji plaćaju taj doprinos postanu oni koji plaćaju ubojice. Kako bi mogli nazvati tu civilizacijsku anomaliju danas? Malo je reći: raspamećena civilizacija? Priseže(pred kime?) da će liječiti a plaćeni je ubojica ako izvrši pobačaj i to vezan državnim zakonom? I da dopunim ono oko prava žena na izbor. Ponavljam: imate ga žene, tj. pravo na izbor , ali ne tražite da vam zakonom netko osigura ubojicu vašeg nevinašca, kao što ne očekujete da će država nekoga vezati zakonom da izvrši ubojstvo onome koji ne želi živjeti pa se pojavi na policijskoj postaji da mu to izvrše, i da policajac(izvršitelj) dobije posebni novčani honorar, iz kojeg fonda, možda….?
I dalje; čemu donositi poseban zakon za pljačkaše banaka, dilere droga, otmice i ucjene, terorističke akcije, ubojstvo petogodišnjaka, mladića, djevojke, žene, starca od 95 godina života? Da, to nitko i ne pokušava, tj. ne predlaže jer je to sve regulirano i definirano u postojećem Kaznenom zakonu. Htio bih ovome samo dodati govor Majke Terezije na dodjeli Nobelove nagrade za mir:
„Imam jedno uvjerenje koje bih rado podijelila sa svima vama: Najveći rušitelj mira danas je krik nevinog, nerođenog djeteta. Kad jedna majka može u svom krilu ubiti svoje vlastito dijete, koji onda gori zločin još postoji od onoga da mi počnemo sami jedni druge ubijati? Čak i u Svetom pismu piše: “Čak i kada bi majka mogla zaboraviti svoje dijete, Ja ga neću zaboraviti.” Ali danas se ubijaju milijuni nerođene djece, a mi na to ne kažemo ništa. U novinama čitamo ovo ili ono, ali nitko ne govori o milijunima malih koji su prihvaćeni sa jednakom ljubavlju kao vi i ja, sa Božjom ljubavlju. A mi ništa ne kažemo, ostajemo nijemi. Za mene su narodi koje su legalizirali abortus najjadniji narodi. Oni se plaše malih, oni se plaše nerođenih. I dijete mora umrijeti, jer ga oni više ne žele – ne žele više ni jedno dijete – i dijete mora umrijeti“.( (10. prosinca 1979. u Oslu, Norveška)
