Zabrinjavajuće izvješće o vodama. "Stanje je u crvenom, oko toga će se voditi ratovi"

Usred kroničnog iscrpljivanja podzemnih voda, prekomjerne potrošnje, degradacije zemljišta i tla, krčenja šuma te rastućeg onečišćenja – procesa koje dodatno ubrzava globalno zagrijavanje – svijet se nalazi u crvenoj zoni i nezaustavljivo klizi prema globalnom vodnom bankrotu. Na to upozorava najnovije Izvješće UN-a o vodi.

Dokument, objavljen prije dva dana, upućen je prije svega donositeljima odluka, uz jasnu poruku da vremena za odgađanje više nema. Podaci koje donosi alarmantni su: velika jezera diljem svijeta izgubila su oko 50 posto svojih zaliha vode od ranih 1990-ih, iako o njima izravno ovisi čak četvrtina svjetske populacije. Istodobno, globalno je dostupno 40 posto manje vode za navodnjavanje iz bunara. U posljednjih pola stoljeća nestalo je 410 milijuna hektara prirodnih močvara – površina gotovo jednaka teritoriju Europske unije. Tri milijarde ljudi danas žive u područjima u kojima zalihe vode opadaju ili su izrazito nestabilne, a upravo se u tim regijama proizvodi više od polovice svjetske hrane.

Izvješće zaključuje kako je u 2026. godini voda prestala biti isključivo prirodni resurs – postala je nova globalna valuta, temelj sigurnosti, politike i međunarodnog utjecaja.

U svijetu u kojem klimatske promjene, rast stanovništva i ubrzana industrijalizacija sve snažnije pritišću vodne sustave, kontrola nad rijekama, jezerima i podzemnim vodama poprima stratešku važnost kakvu su nafta i plin imali u 20. stoljeću.

Profesor Kaveh Madani, voditelj radne skupine UN-a, upozorava da je rekordni broj naseljenih područja već prešao prag potpune ugroženosti pristupa pitkoj vodi.

Borba za vodu

Klimatski znanstvenici i sigurnosni analitičari sve češće upozoravaju da će budućnost obilježiti sukobi oko pristupa vodi, a ne isključivo oko teritorija ili energetskih resursa.

„Voda više nije samo ekološko pitanje – ona je pitanje sigurnosti i moći“, stoji u izvješću. Navodi se kako su gradovi poput Teherana, Cape Towna, São Paula i Chennaija već iskusili ozbiljne krize opskrbe pitkom vodom, dok je broj sukoba povezanih s vodom porastao s 20 u 2010. na više od 400 u 2024. godini.

U međunarodnim odnosima voda se sve češće tretira kao kritični sigurnosni resurs. Velike rijeke poput Nila, Eufrata, Tigrisa i Inda postale su žarišta diplomatskih napetosti i potencijalnih sukoba.

Britanski stručnjak za sigurnost i resurse Michael Green ističe da u tim slučajevima nije riječ samo o vodi za piće, nego i o energiji, poljoprivredi i političkom utjecaju: „Tko kontrolira tok rijeke, kontrolira budućnost regije.“ Primjeri su brojni – od napetosti između Etiopije i Sudana zbog Velike etiopske renesansne brane na Nilu, preko sporova Turske i Iraka oko Eufrata i Tigrisa, do dugotrajnog rivalstva Indije i Pakistana oko Inda.

Čak i u razvijenim državama poput SAD-a ili Španjolske upravljanje vodnim resursima postalo je pitanje nacionalne sigurnosti i dugoročne stabilnosti.

Hidrohegemonija

Nedostatak vode sa sobom nosi čitav niz rizika. UN procjenjuje da će do 2050. godine oko pet milijardi ljudi živjeti u područjima s ozbiljnim problemima opskrbe vodom, što povećava vjerojatnost unutarnjih i regionalnih sukoba, destabilizacije država i jačanja migracijskih pritisaka.

Stručnjaci upozoravaju i na novu vrstu „hibridnih sukoba“: države i privatne kompanije koriste brane, akumulacije i regulacijske projekte kao sredstvo političkog pritiska ili pregovarački adut u širim geopolitičkim igrama.

„Voda sve češće postaje instrument ucjene, pregovaranja, pa čak i oružje“, upozorava Selim Rahman, analitičar međunarodnih odnosa iz Dubaija.

Klimatske promjene dodatno destabiliziraju hidrološki ciklus, čineći suše i poplave učestalijima, dok zagađenje rijeka i podzemnih voda dodatno smanjuje dostupne zalihe.

Eksplozija potražnje

Procjene govore da će globalna potražnja za vodom do 2050. porasti za gotovo 50 posto, dok će dostupnost u sušnim regijama istodobno padati. Taj rastući jaz između ponude i potražnje zahtijeva duboke promjene: inovativno upravljanje vodnim resursima, širenje desalinizacijskih kapaciteta, reciklažu vode i znatno jaču međunarodnu suradnju.

„Ulaganja u vodnu infrastrukturu jednako su važna kao i ulaganja u obranu“, naglašava Julia Fernandez s London School of Economics. Kao pozitivne primjere navodi se osnivanje međunarodnih riječnih komisija, razvoj tehnologija za uštedu vode i regionalni sporazumi o raspodjeli resursa. No analitičari upozoravaju da bez političke volje sukobi oko vode mogu postati nova globalna realnost, osobito na Bliskom istoku, u Sjevernoj Africi i južnoj Aziji.

U 2026. godini pojam „hidrohegemonije“ postao je ključan u međunarodnim odnosima. Države koje kontroliraju izvore velikih rijeka – uzvodne zemlje – koriste vodu ne samo za energiju, već i kao političko sredstvo pritiska na nizvodne susjede. Velika etiopska brana na Nilu ostaje jedno od najosjetljivijih globalnih žarišta, gdje Etiopija kontrolom dotoka vode gradi stratešku prednost nad Sudanom i Egiptom.

Europski plavi plan

I Europska unija prepoznala je vodu kao strateški resurs. „Plavi plan“ predstavlja okvirnu strategiju kojom se voda tretira s jednakom važnošću kao energija unutar Zelenog plana. EU ulaže milijarde eura u kružno gospodarstvo vode, ponovnu uporabu pročišćenih otpadnih voda i smanjenje ovisnosti o uvozu hrane iz sušom pogođenih regija, nastojeći time ojačati resursnu neovisnost i stabilnost.

„Voda više nije beskonačan resurs. Moramo je štititi ne samo zbog života, nego i zbog strateške autonomije“, poručuje europska povjerenica za okoliš Jessika Roswall.

Globalni obrasci potrošnje i način života pritom se ubrzano mijenjaju. Svijet se sve jasnije dijeli na zemlje bogate prirodnim izvorima vode i one koje ovise o tehnologiji. Saudijska Arabija, Izrael i Ujedinjeni Arapski Emirati već danas više od polovice svojih potreba zadovoljavaju desalinizacijom morske vode – energetski zahtjevnim procesom koji snažno oblikuje njihovu energetsku politiku i geopolitičke prioritete.

Istodobno, „vodna pismenost“ postaje dio obrazovnih sustava, a potrošači sve češće biraju proizvode s manjim „vodenim otiskom“.

Države koje danas ne ulažu u održivo upravljanje vodom i međunarodnu suradnju riskiraju gubitak strateške autonomije sutra. One koje na vrijeme prepoznaju ključnu ulogu vode postavljaju temelje stabilnosti, sigurnosti i utjecaja u sve nestabilnijem svijetu.