Poput veslača Šaina, i Luka Modrić u ratu je izgubio djeda. David traga za djedovim posmrtnim ostacima, a obojica čekaju da krivci za te zločine dođu pred lice pravde

Luka Modrić (35) postao je rekorder po broju nastupa za hrvatsku reprezentaciju sa 135. Time je na još jedan način obilježio povijest hrvatskog nogometa, a Hrvatski nogometni savez i Lukini bivši reprezentativni suigrači emotivnim su mu se videom obratili te mu čestitali na uspjehu.

Darovali su mu i neke posebne poklone, a naš kapetan se nakon toga - rasplakao. Sve emocije izašle su na vidjelo i bilo je jasno koliko Luki usprkos svim već postignutim uspjesima znači i ovaj novi, no nije nekoć sve bilo tako blistavo.

"Svi smo plakali, a ja nikako nisam mogao shvatiti da moga dragog dobrog djeda više nema. Pitao sam se mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće", pisao je Luka Modrić kao dječak. 

Rukopis je nevjerojatno čitljiv i uredan, emocije tako duboke.

- Zadala sam im temu da opišu neki događaj koji je ostavio dojam na njih, uplašio ih ili rastužio... nešto što im izaziva jake emocije. On je pisao o tome kako mu je u ratu ubijen djed - ispričala nam je Maja Grbić.

Maja Grbić bila je Modrićeva učiteljica u prva četiri razreda Osnovne škole Krune Krstića u Zadru.

- Neki su je napisali u školi kao zadaćnicu, neki kod kuće kao domaći rad. Ali ja sam Lukinu pronašla i sačuvala, nadajući se da ću mu je imati priliku dati ako se vidimo.

Modrić je samo jedan od mnoge djece koja su osjetila strahote rata i srpske agresije na Hrvatsku. Njegova je priča odjeknula u svijetu jer je došao do vrha u svojoj profesiji, ali to je zapravo priča sve djece koja su u Domovinskom ratu izgubila članove obitelji i probijala se kroz život noseći tu tragediju u sebi. Često i kao motiv.

Modrić je to napisao u školi, kao desetogodišnjak, u sastavku o nekom događaju koji je ostavio dojam na njega, uplašio ga ili rastužio, nečemu što izaziva jake emocije. On je pisao o tome kako mu je u ratu ubijen djed. Na kućnom pragu na obroncima Velebita, u prosincu 1991.

Svi su plakali, a ja nisam shvaćao...

"Iako sam još malen, osjetio sam puno straha u životu. Strah od rata i granata polako ostavljam iza sebe. Nikad neću zaboraviti osjećaj straha kada su četnici ubili moga djeda. Toliko sam ga volio. Svi su plakali, a ja nisam mogao razumjeti da moga voljenog djeda više nema", pisao je Luka.Voljenog djeda, kojem je pomagao (ili više pravio društvo) dok je Luka Modrić stariji čuvao ovce i koze na velebitskim strminama, Luka je izgubio djeda 18. prosinca 1991. Cijelo je djetinjstvo proveo kao prognanik u zadarskim hotelima, a u toj danas razrušenoj kući, koja i dalje ponosno stoji na velebitskoj buri, proveo je prvih šest i pol godina života. 

Krova nema, kao ni svih zidova, ali vide se prostorije u njoj i izdvojena nekadašnja štala. Na osami je, na strmini i odmah iza kuće stoji znak "Velika opasnost od mina". Tek u željeznoj ogradi, koja je kasnije postavljena da se, zbog opasnosti, ne bi ulazilo preko kućnog praga, zataknuta je hrvatska zastavica s porukama "Živio, kapetane Luka", "Hvala, Luka" i slično. Ispisanima tog nezaboravnog ljeta 2018.

Nema mržnje, samo tuga

O tom tragičnom događaju Modrić nije javno govorio sve do objave autobiografije. Tada je otkrio:

Bio sam vrlo emotivno povezan s djedom. Po njemu sam dobio ime. Nije bilo lako kad se to dogodi mladoj osobi i to ne možeš razumjeti. Više nije s nama i ne možemo ga vratiti.

Nisam razumio što se dogodilo kad su ga donijeli u kuću. Jedino što sam osjetio bila je tuga. Otac me zagrlio, odveo do lijesa i rekao 'Sine, reci zbogom svojem djedu'. Nisam shvaćao da je to posljednji put da ga vidim. Srce mi se para svaki put kada se sjetim kako je preminuo, doslovno na kućnom pragu - napisao je Modrić.

No, ogorčenost i mržnju ne osjeća.

- Nema mržnje. Ne možeš zaboraviti što se dogodilo, ali nema mržnje. Moja obitelj na kraju je našla mir. Ne znamo tko je to učinio. Postoje ljudi koji se bave tim stvarima i moraju se pobrinuti da pravda bude zadovoljena. Neki ljudi osuđuju što se dogodilo, no mi smo u miru i znamo da on više nije s nama - rekao je Modrić.

I gore je sretan zbog mene

Je li ga takvo djetinjstvo i očvrsnulo?

- Moj djed je ubijen, a ja sam prošao kroz puno stvari u djetinjstvu. No, to ti pomogne da sagledaš stvari i na kraju prihvatiš da je svaki poraz i svaka prepreka dio nogometa i naučiš živjeti s tim. To je puno utjecalo na mene, ostavilo je ožiljke na mojoj obitelji, posebno na mom ocu. Bilo je to traumatično razdolje. Ali moji su se roditelji trudili da mene i sestru maknu od svih briga tako da nismo previše osjetili sve što se događalo. To je oblikovalo moj karakter i razvio sam se kao osoba, naučio sam se boriti, biti skroman i biti s obje noge ne zemlji. A svog djeda se sjetim svaki put kad osvojim nešto. Volio

bih da može vidjeti što sam postigao. Volio bih da je s nama, ali sam siguran da me gleda odozgo i da je sretan zbog svega što sam napravio.

Od prve zarade roditeljima kupio kuću

Obitelj je morala napustiti svoj dom i otići u Zadar, gdje je Luka cijelo djetinjstvo proveo kao prognanik u hotelima, najprije Kolovare potom Iž. Drugim riječima - ta danas razrušena kuća bila mu je jedini obiteljski dom tijekom cijelog djetinjstva!

Nakon osam godina stiskanja u hotelskoj sobi s roditeljima i dvije sestre preselio se u Zagreb, gdje je živio najprije kraće vrijeme u sobici na Dinamovu stadionu, s cimerima suigračima, a potom mu je klub dao stan na korištenje, gdje je opet sobu, kupaonicu, kuhinju... dijelio sa suigračima koji su u Dinamo došli izvan Zagreba, a ne s roditeljima i sestrama.

Zato i jest od prvog novca koji je zaradio u Dinamu roditeljima kupio kuću. I automobil, iako se Zadrom priča da se otac nije želio odreći svog starog vozila pa su se malo “natezali”...

- Luka je u školu krenuo 1992/93. i sjećanja na te prve godine su mračna, ratna..., ali tu je i ta dječja radost, koja nas je nekako držala. Dolazili su na nastavu redovito, održavali smo ponekad sat, ponekad dva ili tri, nekad bi nas granate potjerale, nekad bi škola po nekoliko dana bila zatvorena, a nekad bi nas bilo po 80 u razredu, ali uglavnom smo ispunjavali program. Odradili smo sve što smo morali: čitati, pisati, vježbati... Nakon što je učestalo granatiranje prestalo 1994., redovito bi se i igrali vani. Nismo često imali dvoranu na raspolaganju, ali igralište smo koristili - sjeća se učiteljica Maja.