Prvi masovni prosvjed za političke zatvorenike u Hrvatskoj: Zagreb je 24. veljače 1991. ustao za Virovitičane

Dok su početkom 1991. godine u zagrebačkom Vojnom zatvoru u Gajevoj 4 bili zatočeni prvi hrvatski politički zatvorenici, javnost u Hrvatskoj – unatoč represiji i prijetnjama – nije šutjela. Naprotiv. Upravo tada započinje niz spontanih, ali masovnih prosvjeda koji će kulminirati jednim od najvećih skupova uoči Domovinskog rata – 24. veljače 1991. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

Uhićenja koja su pokrenula Hrvatsku

Među prvima uhićenima bio je Anton Habijanac, pripadnik tzv. Virovitičke skupine, zajedno s Đuro Dečak i drugim hrvatskim domoljubima. Teretilo ih se za navodne „protudržavne aktivnosti“, iako je danas povijesno i pravno jasno da je riječ o politički motiviranom procesu tadašnje JNA i jugoslavenskog represivnog aparata.

Habijanac svjedoči kako je uhićen u vlastitoj obiteljskoj kući, a uhićenje je proveo Aleksandar Vasiljević, kasnije označen i u nizu izvora kao jedan od ključnih ljudi represivnog aparata JNA. Habijanac je osuđen na višegodišnju kaznu zatvora (3,6 godina), dok su njegovi supatnici prošli sličnu sudbinu.

S njima je bio i Vinko Belobrk, koji se nakon izlaska iz zatvora odmah priključio obrani Hrvatske te je, nažalost, poginuo već 1991. godine – što dodatno potvrđuje karakter ljudi kojima se tada sudilo.

Prosvjedi pred Gajevom 4 – gotovo svakodnevno 

„Dok smo mi bili u zagrebačkom Vojnom zatvoru, Hrvati nisu mirovali. Gotovo svaki dan bil su prosvjedi pred Gajevom 4. Poglavito nije mirovala Virovitica, s Antonom Krištom na čelu“, prisjeća se Habijanac. 

Prosvjedi ispred Vojnog zatvora bili su prvi otvoreni građanski otpor tadašnjoj vojnoj represiji, a upravo će oni stvoriti preduvjete za masovni izlazak naroda na ulice.

24. veljače 1991. – Trg bana Jelačića prepun do posljednjeg mjesta

Vrhunac otpora dogodio se 24. veljače 1991., kada se na središnjem zagrebačkom trgu okupilo, prema procjenama, i do 100.000 ljudi. U Zagreb su toga dana pristigli građani iz svih dijelova Hrvatske, ali i iz inozemstva, u desecima autobusa.

Glavni govornik bio je Anto Krišto, tadašnji predsjednik Općine Virovitica i jedan od istaknutih junaka Domovinskog rata. Unatoč izravnim prijetnjama JNA i sigurnosnih službi, Krišto je javno i nedvosmisleno prosvjedovao protiv političkih progona, zahtijevajući slobodu za uhićene Virovitičane i prekid montiranih procesa.

Skup koji je probudio institucije – i naciju

Nakon tog masovnog skupa, prema svjedočenjima sudionika i suvremenika, „probudile“ su se i najviše političke institucije tadašnje Hrvatske, ali i veliki dio građana koji dotad nisu u potpunosti shvaćali razmjere represije i opasnosti.

Prosvjedi su se počeli širiti diljem zemlje, a javnost je sve jasnije shvaćala da se ne sudi kriminalcima, već ljudima koji su među prvima stali u obranu ideje slobodne i samostalne Hrvatske.

Povijest koja se zaboravlja – ili svjesno prešućuje

Danas, 35 godina kasnije, sudionici tih događaja upozoravaju na zabrinjavajući trend zaborava, ali i pokušaja povijesnog falsificiranja.

„Kako godine idu, najviše me smeta što se diljem Hrvatske sve više zaboravlja što je bilo, a još više što pojedinci pokušavaju prešućivati ili iskrivljavati događaje iz vremena stvaranja države“, upozorava Habijanac.

Institucionalna odgovornost i obveza sjećanja

Podršku dostojnom obilježavanju stradanja Virovitičke skupine javno iskazuju i aktualni čelnici – gradonačelnik Virovitice Ivica Kirin i virovitičko-podravski župan Igor Andrović, ističući kako se žrtva onih koji su „bili prvi kad je bilo najteže“ nikada ne smije zaboraviti.

Vrijeme je i za igrani film

O uhićenju, suđenju i zatvorskim danima Virovitičke skupine do danas ne postoji ni cjelovit dokumentarni film, a kamoli igrani – što dodatno govori o sustavnom zanemarivanju ove teme u hrvatskoj javnosti i kulturi sjećanja.

Kako ističe Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.), upravo su ovakvi događaji temelj moderne hrvatske države i moraju imati svoje mjesto u udžbenicima, filmovima i javnim obilježavanjima.

Jer bez istine o političkim zatvorenicima iz 1991. – nema potpune istine o Domovinskom ratu.