Zagrepčani, ispratite na posljednji počinak istinskog heroja, zaslužio je!

Dana 14. listopada 2025. obitelj i suborci, nakon 34 godine potrage, napokon će dostojanstveno ispratiti Pavla-Slobodana. Priča o herojskoj obitelji Mudri, široj je javnosti potpuno nepoznata.

Pavao-Slobodan Mudri stariji je od dva blizanca rođena dana 17. lipnja 1938. godine u Vukovaru, koji su treće i četvrto dijete Matilde rođ. Cazi i Josipa Mudrog. Otac obitelji, Josip, nestao je u Drugom svjetskom ratu, a nakon što su blizanci Pavao-Slobodan i Borislav završili osnovnu školu, srednjoškolsko obrazovanje nastavili su u Zagrebu, gdje se za izvjesno vrijeme preselio i ostatak obitelji. U bivšoj državi, braća blizanci služili sz razdvojeni, Pavao-Slobodan u Beogradu, a Borislav u mornarici. Nakon povratka iz JNA Pavao-Slobodan zapošljava se na Institutu Ruđer Bošković, gdje će provesti svoj cijeli radni vijek. Godine 1971. oženio se Iločankom Ivkom Kraljić koja im iste godine rađa jedinog sina, Hrvoja, koji je o svome ocu ispričao: "Tata je bio veseljak, uvijek je bio za druženje, dok je stric Borislav bio više povučen. Njihova im je majka obojici bila jako važna i vikendom smo uvijek svi odlazili kod bake. Njegova velika ljubav bilo je kiparstvo, imao je čak nekoliko izložbi. Tijekom rada na Institutu, tata je radio i na gradnji ciklotrona, pa je zbog zračenja imao beneficirani radni staž. Bio je veliki domoljub, uvijek prohrvatski nastrojen, meni je iz toga razloga i dao ime – Hrvoje“.  

Kako se dogodilo da čovjek u Pavlovim godinama, kao dragovoljac, završi u Vukovaru, Hrvoje Mudri je ispričao: "Pomno smo pratili zbivanja u Vukovaru, slušali vijesti, raspitivali se. Mene je otac odgojio kao domoljuba, teško mi je bilo gledati što se događa ondje, želio sam pomoći, iako nisam imao nikakvog vojnog iskustva. Trenirao sam hokej u Medveščaku, pa smo isposlovali odgodu u JNA, jer moja je generacija već naveliko otamo bježala. U jednom sam trenutku rekao ocu – 'Idem u Vukovar!' Tata je odmah kazao – 'Ako ti ideš, idem i ja'. Njegov brat blizanac, Borislav, kad je čuo da otac ide, kazao mu je – 'Ako ti ideš, idem i ja!', a njegov sin Davor – 'Ako vi idete, idem i ja!'. Bilo je to sredinom rujna. Otišli smo u Klub Vukovaraca, tamo su nam rekli da za koji dan iz Vlaške ulice kreću dva autobusa s dragovoljcima za Vukovar, mislim da smo krenuli 20. rujna. Mami smo rekli netom prije polaska, nije stigla ni reagirati. Na brzinu smo se pozdravili i otišli". 

Tonči Tadić, hrvatski fizičar i stručnjak za nuklearnu energiju, o "mudroj braći", kako su ih od milja zvali na Institutu Ruđer Bošković, kazao je: "Pavao-Slobodan radio je u velikoj, mehaničkoj radionici, u herojsko doba Ruđera, kada se većina znanstvene opreme nije kupovala, nego se pravila na Institutu. Oba brata bili su jako dobri majstori, doista vrsni i sve je zaprepastila vijest da su otišli u Vukovar. Dok su mnogi tražili način kako izbjeći vojnu obvezu, njih su dvojica, sa sinovima, otišli svojevoljno... Nevjerojatni ljudi, nevjerojatna priča".

FOTO: Privatna arhiva

Posljednji susret u bolnici

Pavao-Slobodan i Borislav Mudri, sa sinovima jedincima i drugim zagrebačkim dragovoljcima, u Vukovar su ušli pod okriljem noći, tzv. Kukuruznim putem. U tadašnjoj školi Ivo Lola Ribar, gdje je organiziran prihvat i gdje se vršio raspored, obitelj se razdvojila. Hrvoje Mudri je ispričao: "U školu su došli Petar Kačić i Ivan Anđelić Doktor, tražili su ljude za Sajmište i ja sam se javio, moj bratić također. S obzirom na to da je tata u JNA bio artiljerac, zapovjednik koji je došao s Mitnice, rekao je da su mu potrebni takvi ljudi, pa su tata i stric otišli s njim na položaj na Ristićevom salašu. Početkom listopada sam ranjen i odnijeli su me u bolnicu. Dva, tri dana kasnije, na bolnicu je pala bomba, tzv. "krmača", koja nije eksplodirala, pa me je netko uhvatio u kadar kamerom. Stričeva žena bila je sestrična Siniše Glavaševića, on nas je poznavao, pa je javio ocu da sam ranjen. Tata je došao čim je mogao, kratko smo popričali, rekao mi da se čuvam i otišao. Nismo slutili da je to posljednji put što smo se vidjeli..."

FOTO: Privatna arhiva

Što se dogodilo na Ristićevom Salašu?

Dana 18. studenoga 1991. godine, dok su zapovjednici Mitnice tijekom prethodno dogovorenog primirja pregovarali o vojnoj predaji, paravojne postrojbe sastavljene od srbijanskih dobrovoljaca, uz nazočnost JNA i njihove vojne policije, potpomognute pančevačkim diverzantskim odredom čiji je zapovjednik, tada kapetan, Jovo Dundić svjedočio na suđenju u Beogradu protiv Vlade Ošusta, zapovjednika topništva na Mitnici, zarobile su, a potom pobile branitelje s položaja na Ristićevom salašu. Dan ranije, 17. studenoga 1991. godine, s neprijateljskom stranom dogovoreno je primirje i prestanak svih borbenih djelovanja u cilju vojne predaje branitelja Mitnice, čime bi, prije svega, od daljnje pogibije sačuvali civilno stanovništvo.

Sljedećeg dana, nekoliko sati prije početka pregovora, druga strana je grubo prekršila mirovni dogovor te u jutarnjim satima branitelje koji su se toga trenutka nalazili na položaju na Ristićevom salašu, a koje su iznenadili u vjeri kako će se neprijatelj držati dogovorenog primirja, neočekivano napala i zarobila, pri tome ranivši zapovjednika toga položaja, policajca Slavka Marića. Na Ristićevom salašu zarobljeni su dva brata Mudri, Zdenko Zaoborni i njegov bratić Josip Zaobornij, Stjepan Bali, Stjepan Levenski, Zlatko Dir, Nikola Brindzej, Zlatko Bataković, Jozo Zeko i Petar Vukojević. Od navedenih, zarobljavanje su preživjeli samo ranjeni Slavko Marić, jer su ga odmah po dolasku pred vučedolske bungalove utrpali u sanitetsko vozilo te odvezli u Negoslavce, nakon čega je završio u logoru i Petar Vukojević koji se sljedeći dan spasio bijegom.

FOTO: Privatna arhiva

'Ustašo, pokokali smo tvoje dečke!'

Tijekom pregovora o predaji Mitnice koji su se u isto vrijeme odvijali, zapovjednici Pilip Karaula, Zdravko Komšić i Matija Mandić nisu znali kako je nedaleko od njih dogovoreno primirje prekršeno, iako su u jednom trenutku preko motorole čuli da je netko rekao: "Ej ustašo, pokokali smo tvoje dečke". Budući da u tome trenutku nisu imali nikakva saznanja o tome što se dogodilo na Ristićevom salašu, shvatili su to kao provokaciju. Vlado Ošust ispričao je kako su tek naknadno, kada su nakon pregovora došli obići i taj položaj, našli tragove bačene bombe i krvi, ali nikoga nisu tamo zatekli i nisu znali što se dogodilo s braniteljima s toga položaja. Do danas, od dvanaest hrvatski branitelja zarobljenih dana 18. studenoga 1991. godine na Ristićevom salašu, izuzimajući dva preživjela, pronađeni su, identificirani i sahranjeni posmrtni ostaci samo Zdenka Zaobornog i Josipa Zaobornija te napokon, Pavla-Slobodana Mudrog. Za ovaj ratni zločin počinjen tijekom dogovorenog primirja, do danas nitko nije odgovarao.

Dana 10. ožujka 2025. godine u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, u Vukovaru su identificirani posmrtni dvanaest osoba, među kojima su i posmrtni ostaci osam osoba ekshumiranih iz masovne grobnice pronađene u lipnju 2024. na Petrovačkoj doli. Jedan od identificiranih branitelja je i Pavao-Slobodan Mudri. 

Hrvoje Mudri, s tugom je kazao: "Bratić i ja smo nakon sloma obrane grada zarobljeni, on je pušten prije, a ja nakon devet mjeseci logora, na velikoj razmjeni u Nemetinu. Već smo iz pisama koje smo dobivali preko Crvenog križa znali da tate i strica nema, a nakon te, posljednje razmjene, sve nam je bilo jasno, teško da je itko, koga nema, živ, ali opet... Nadaš se... Tijekom godina, saznali smo da su posljednji put viđeni u Negoslavcima i da ih, nakon što su izvedeni iz podruma u koji su dovedeni, nitko više nije vidio ni čuo. Vjerovao sam da će ih pronaći negdje u negoslavačkim njivama, ali zvijeri su pokušale zamesti trag i selili su tijela... Na kraju, tatu su pronašli na smetlištu, na Petrovačkoj doli... Zločin nakon zločina..."

FOTO: Privatna arhiva

Pokop heroja

Posljednji ispraćaj Pavla-Slobodana Mudrog, hrvatskog branitelja čiji su posmrtni ostaci identificirani 10. ožujka 2025. u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici "Dr. Juraj Njavro" u Vukovaru, bit će u utorak, 14. listopada 2025. u 13:05 sati na Gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu (ispraćajni trg na krematoriju).

Nakon dugih godina neizvjesnosti, njegov sin Hrvoje i obitelj, napokon će ga moći dostojanstveno ispratiti. Neka mu je vječna slava i hvala.

Pavle-Slobodane, nismo te zaboravili!