Žarko Plevnik: reporter koji je izgovorio ono što je Hrvatska osjećala

“Godinama smo bili uvjeravani da je JNA prijatelj naroda i da ga štiti, a tada smo vidjeli da je u rukama pobunjenih idiota koji nešto traže i ubijaju vlastiti narod. Svladao me gnjev i riječi su išle same od sebe. Bio je to trenutak suočavanja s istinom za koju sam mislio da se nikada neće dogoditi,” rekao je Plevnik. Snimka gaženja crvenog fiće u samo dva sata obišla je cijeli svijet!

„Zbogom, Jugoslavenska narodna armijo!“ – riječi su kojima je je krajem lipnja 1991. godine reporter HRT-a Žarko Plevnik zaključio svoje javljanje, nakon što je snimio poznati prizor tenka koji gazi crvenog fiću. Ta mu je rečenica prouzročila probleme, bio je ucjenjivan i dobivao prijetnje časnika JNA, kao i neki od članova njegove obitelji. Tada je, kako kaže, za njega počeo Domovinski rat.

Kako je reporter postao ratni reporter

– Nitko od nas tada nije mislio da će doći do rata, nego da će sve ostati na nekom manjem sukobu. Ni mi novinari i snimatelji nismo znali kako se ponašati. U to vrijeme ratovi su bili negdje daleko od nas, negdje u Africi, Aziji Južnoj Americi… Iako sam rođen u ratno vrijeme, 1944. godine, tog rata se ne sjećam pa o ratu nisam ništa znao. Jedino iskustvo bilo mi je iz vojske, no situacija u kojoj sam se našao, zahtijevala je prilagodbu. Domovinski je rat doista bio težak s puno žrtava – rekao je Plevnik i prisjetio se kako se sve odvijalo na dan gaženja fiće:

– Na kraju radnog dana dobio sam telefonski poziv od kuće i obavijest da na tadašnjoj Klajnovoj ulici tenkovi gaze aute. U tom sam trenutku bio u studiju, no nije bilo snimatelja pa sam odlučio sam snimati. Uzeo sam kameru i došao na raskrižje gdje su tri automobila već bila zgažena. Vidio sam da iz smjera Donjeg grada ponovno dolaze tenkovi koje sam snimao i bio svega pet-šest metara od njih. Tada je na raskrižje uletio vlasnik crvenog fiće i kao da je rekao: „Ma, gazite ga, ali nećete zgaziti mene ni Hrvatsku!“. Bio je to svojevrsni čin prosvjeda, a ljudi koji su se nalazili uokolo bacali su na tenkove prazne kanistere, šipke i razne predmete koje su u tom trenutku mogli dohvatiti, ispričao je Plevnik i dodao kako se tada iz tenka začuo rafal. Tenkovi su zgazili fiću, srušili banderu, naletjeli na autobus, otišli do Keršovanijeve ulice i tamo se okrenuli. Tada je, napominje, izgovorio i snimio riječi koje su došle iz duše i srca.

 – Godinama smo bili uvjeravani da je JNA prijatelj naroda i štiti ga, a tada smo vidjeli da je u rukama pobunjenih idiota koji nešto traže i ubijaju svoj narod. Svladao me gnjev i riječi su išle same od sebe. Bio je to trenutak suočavanja s istinom za koju sam mislio da se neće dogoditi – priznao je. Snimku je dao svom vozaču da ju odnese u studio kako bi bila što prije objavljena. Tako je snimka gaženja crvenog fiće u samo dva sata obišla cijeli svijet.

Profiteri i privilegirani

Kao pravi profesionalac nije dopuštao da ga emocije nadvladaju te je, kaže, svoj posao obavljao objektivno i u potrazi za istinom. Napravio je mnoge ratne reportaže, primjerice, s Aljmaškog šlepa, iz Vukovara, Borovog sela, Iloka, Bosanske Posavine, Turnja kod Karlovca, a dio njih u sažetom je obliku objavio u knjizi Crveni fićo, 2014. godine.

– U ratu razmišljamo samo o tome da se oslobodimo i nastavimo normalno živjeti u miru. I sada, kada uspoređujem situaciju u Ukrajini i Rusiji, ne vidim bitne razlike u odnosu na tadašnji odnos Srbije i Hrvatske. Osvajanje teritorija zato što tamo žive Srbi, Rusi… to su gluposti. Sjećam se natpisa na Glavnoj pošti u Osijeku za vrijeme rata koji me oduševio: netko je na pročelju napisao velikim slovima „Ovo je Srbija“, a ubrzo je ispod dopisano: „Budalo, ovo je pošta!“ – priča taj iskusni novinar uz osmijeh, ali dodaje kako nakon svakog rata dolazi razdoblje otrežnjenja.

– Tada se pojavljuju ratni profiteri, probisvjeti, kriminalci. To nije ocrnilo Domovinski rat, nego ljude koji su se uz njega ušlepali. Bilo je raznih sramotnih situacija. Primjerice, zvali su me da hitno dođem na željezničku prugu kod Vinkovačke ulice, gdje je vlak koji je prevozio Golfove napadnut napalm–bombama. Vlak se zapalio, a neki su skidali automobile s vagona i krali ih. To su bili lopovi i kriminalci! Možda će zvučati vulgarno, ali u ratu imate lopove i kurve. Ne mislim na prostitutke, nego kurve u pokvarenom smislu riječi, zaključio je Plevnik. Istaknuo je kako, gledajući iz današnje perspektive na Domovinski rat i razdoblje nakon njega, misli da nije učinjeno dovoljno.

Napomenuo je i da u nečijim glavama Jugoslavija još nije završila te da kod nekih i dalje postoji žal za privilegijama.  

– U Jugoslaviji je oficir JNA nakon odlaska u mirovinu mogao dobiti stan na moru, dok sam ja morao naporno raditi i 18 godina sam zidati stan u kojem ću živjeti. Imali ste i miliciju koja je mogla uzeti što god je htjela. Oni koji su izgubili privilegije, naravno da za njima žale. Isto tako, činjenica je da i danas postoji mnogo nepravde. Umirovljenici imaju niske mirovine, uostalom ni meni moja mirovina nije dostatna, a kako bi bila nekome tko ima duplo manju. Normalno da su ljudi nezadovoljni. Zato mnogi branitelji kažu kako se nisu za to borili i da je mnogo toga trebalo napraviti drukčije – govori Plevnik i napominje da je veliki protivnik kriminala i onih koji žive na tuđi račun.

Pitanje naoružavanja

– Ne sviđa mi se ni da u Saboru sjedi zastupnik koji je istodobno gradonačelnik, župan ili nešto treće. Ne znam kakvi su to fenomenalni ljudi koji imaju više glava i mogu sve to raditi istovremeno. To su stvari za koje se branitelji sigurno nisu borili. Naši se parlamentarci moraju uozbiljiti i raditi u interesu naroda, a ne inatiti se jedni drugima ovisno o tome u kojoj su stranci. Također, treba uvesti reda u državnom aparatu, od pravosuđa do policije te javno objaviti imena kriminalaca, onih koji su drpali ovu zemlju. Dok god takvi ne budu optuženi i adekvatno kažnjeni, imat ćemo nezadovoljne ljude. Nisam u politici, umirovljenik sam i mirno živim. Znam da nismo bogata država, ali dobro je što smo u Europskoj uniji i dobivamo sredstva zahvaljujući kojima je učinjeno mnogo dobrih stvari – istaknuo je. Uzimajući u obzir proživljeno tijekom Domovinskog rata i slažući dojmove iz posljednjih trideset godina, osvrnuo se i na temu naoružavanja Hrvatske. Njegovi su stavovi jasni. – Sada je pitanje hoćemo li kupiti tenkove, haubice ili zrakoplove. Zar nemamo iskustva iz devedesetih godina prošlog stoljeća? Zar se ne sjećamo vremena kada nismo imali praćke, a kamoli puške, i kada smo se snalazili na razne načine? Sjećam se prijatelja iz Njemačke koji je tko zna koliko puta u autobusu prokrijumčario puške koje su kupili naši ljudi u dijaspori i dovezao ih u Osijek. I sada bismo njega trebali osuditi zato što je švercao? To su heroji koji su nam tada pomogli. Također su se slali lijekovi i bolničke potrepštine. No sada se događa da naše povratnike često gledaju kao jugošvabe. Javlja se nezadovoljstvo i osuđivanje kada, primjerice, netko tko je sa 17 godina otišao u inozemstvo trbuhom za kruhom, nakon 40 godina dođe u Hrvatsku kupiti stan i ovdje provesti umirovljeničke dane –  ogorčen je Plevnik.

Važna odličja

Za novinarski rad i doprinose u Domovinskom ratu predsjednik Zoran Milanović odlikovao ga je 2021. godine Redom hrvatskog trolista za osobite zasluge za Republiku Hrvatsku stečene u Domovinskom ratu i izravnoj ratnoj opasnosti, a krajem prošle godine, u sklopu obilježavanja Dana grada Osijeka, dobio je zlatnu plaketu „Grb grada Osijeka“ za osobit doprinos novinarstvu, promidžbi Osijeka i Hrvatske te očuvanju istine o Domovinskom ratu.  

– Dobio sam dva velika priznanja zahvaljujući osječkim braniteljima koji su me predložili zbog onoga što sam napravio ratnih godina. S njima sam bio na prvoj crti, a ponekad i ispred prve crte kako bih mogao snimati – šašavi, ludi novinar! Branitelji su procijenili da je to vrijedno priznanja, a prosudbena je komisija to  odobrila. Nije me predložila nikakva stranka. Presretan sam i to mi puno znači – naglasio je Plevnik.

Diplomatska karijera

Nakon novinarstva, zaposlio se u diplomaciji te je bio generalni konzul u pet saveznih država sjeverne Njemačke. Zanimljivo je doznati kako je novinar postao diplomat.

– Išao sam korak po korak, počeo od najnižeg i isprva bio potrčkalo. Radiš, učiš, trudiš se i napreduješ. Iza mene ne stoji ni jedna stranka, nego rad. Započelo je 1993. godine, kada je tadašnji ministar vanjskih poslova dr. Zdenko Škrabalo tražio novinara koji bi s njim putovao, a koji zna i snimati. Moja kuća, HTV, predložila je mene jer govorim i nekoliko jezika. U to vrijeme nisu zrakoplovom išle delegacije od 150 ljudi, išli smo ministar i ja, nije išao čak ni njegov tjelesni čuvar. Nakon putovanja  po Europi dr. Škrabalo mi je rekao da će postati veleposlanik i pitao bih li i ja želio poći. Odgovorio sam da ne želim raditi u ministarstvu jer nisam čovjek za fotelju, nego sam dinamičan, ali da bih prihvatio dužnost konzula. To mi je odgovaralo jer je prestalo gruvanje na grad i nije bilo potrebe da ondje ostanem. Tako je počelo osposobljavanje za taj posao – prisjetio se Plevnik. Najprije je šest mjeseci proveo u ministarstvu, učio, radio i prikupljao znanje te prešao u karijerne diplomate. Polagao je ispite na Diplomatskoj akademiji i postao savjetnik veleposlanika Ivana Ilića u Bonnu. Postupno je napredovao, dobio pristupe drugim razinama, neprestano učio i dokazivao se te potom prešao u Berlin, a kasnije u u Hamburg, gdje se dugo zadržao. Umirovljen je početkom 2011. godine.

– U tih 16 godina provodio sam politiku države. Na početku diplomatske karijere rekao sam svojoj obitelji da će se zadržati dokle god moja stajališta prema pitanjima od interesa za Hrvatsku ne budu ugrožena te da ću se vratiti kući ako se moj pristup i pristup državne politike počnu razlikovati. Naravno da ne možete biti generalni konzul ako provodite svoju politiku ili politiku nekog drugog, a ne politiku države. Tu ne postoji „tvoje“ mišljenje, nego si produžena ruka države. To je nekima velik problem. Državnu je politiku lakše promatrati izvana, nego unutar države. Ima stvari na koje možete utjecati, ali i onih na koje ne možete, a o mnogočemu kao diplomati imamo obvezu šutjeti – objasnio je Žarko Plevnik.

Napomenuo je da je odlučio biti optimist te zaključio kako je Hrvatska ostvarila velike uspjehe i da, unatoč nesavršenostima, i dalje napreduje.

Autorica: Melita Berečić

Foto: M. Berečić i arhiva Ž. Plevnika