Zašto i zbog koga je hrvatski javni društveni prostor zagađen do krajnjih granica

Javni prostor

Javni prostor je područje ili mjesto koje je otvoreno i dostupno svim građanima, bez obzira na spol, seksualnu orijentaciju, rasu, nacionalnu ili sociološku ekonomsku pripadnost i dob. To je prostor u kojem se svatko od nas kreće, gleda, sluša, promatra, vidi i analizira. Prostor svih vrsta medija, društvenih mreža, opće javnosti, javnog mnijenja i emocionalno duhovnog raspoloženja koje je dostupno svakom građaninu RH.

Papa Benedikt XVI. o duhovnom zagađenju suvremenog svijeta

Papa Benedikt XVI. je na svetkovinu Duhova 31. 5. 2009. godine predvodio svečanu misu u bazilici Sv. Petra. U propovijedi izrekao: „ U suvremenom svijetu nije zagađen samo okoliš, već i duh. Slike koje stvaraju od užitka, nasilja i prezira kazalište za čovjeka, potamnjuje duh i srce, rekao je papa Benedikt XVI. u propovijedi u tijeku mise koju je služio u bazilici Sv. Petra na svetkovinu Duhova. “Ekološke obveze su danas prioritetne”, primijetio je Papa i dodao kako “ono što je za biološki život čovjeka zrak, za duhovni život je Duh Sveti. Kao što postoji zagađenje okoliša i zraka, koje truje okoliš i živa bića, tako postoji zagađivanje srca i duha, što muči i truje duhovno postojanje”. Kao što se moramo privikavati na štetni i otrovni zrak , isto tako moramo činiti i s onim što šteti duhu, upozorio je papa Joseph Ratzinger i objasnio kako izgleda da se lako privikavamo na brojne proizvode koji truju duh i srce, kružeći u našem društvu. Kaže se da je i to sloboda. Ne vodi se računa da sve to zagađuje i truje duh novih naraštaja te uvjetuje samu slobodu.

Doba nezrelih ljudi

Neki kažu i pišu. „ Današnje doba je doba nezrelih ljudi. I čini mi se kako nikako da dođe ono godišnje doba kad će konačno doći do stvarnog zrenja. Zrije se samo tjelesno, dok ostajemo duhovno zeleni i nezreli“. Komunicirajući s ljudima, ako ste „dobrog oka i mali psihološki analitičar“, vrlo brzo možete primijetiti osobe koje su: konfliktne, bahate, umišljene, egocentrične, svadljive do krajnjih granica nepopustljivosti, otvrdnuta srca, bezobrazni u komunikaciji. Bez imalo staloženosti, svjesnosti i spoznaje da svojim ponašanjem zagađuju i unose nemir u društvo u kojem se kreću.

Što je to duhovna zrelost?

Odgovor na to pitanje nam izvrsno daje sveti Pavao apostol nabrajajući u Poslanici Galaćanima plodove Duha Svetoga: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.(Gal 5,22-23) Te Pavlove vrijednosti, zapravo darovi Duha Svetoga mogu upravljati našim duhovno tjelesnim životom u javnom prostoru. A darove Duha Svetoga svatko od nas ponaosob treba izgrađivati i u njima duhovno rasti tijekom života. Iz toga nam se, s druge strane, nameće zaključak kako bi duhovno nezreli bili oni kojima upravlja tjelesnost, to jest duh ovoga svijeta. Pri tome treba imati na umu kako put duhovnog razvoja osobnosti nije put u kojem ostvarenje određenog stupnja zrelosti znači i ostanak na njemu. Upravo zato može se reći kako se duhovna zrelost pojedine osobe u svojoj osnovi očituje prije svega u svjesnosti vlastite ljudskosti i slabosti, te nastojanju da u tom svom položaju prizovemo Boga, te da uz Njegovu pomoć nastojimo duhovno rasti. Ako na taj način promatramo čovjekovu zrelost, svaka nezrelost i duhovna bezličnost očituju se u samodostatnosti, u nesvjesnosti vlastitog položaja, i u zadovoljstvu istim. U tom slučaju javlja se naravno pitanje oholosti, jer ako nam ne treba Bog ili smo s Bogom ‘izravnali račune’, onda mi stojimo, mi stagniramo, a upravo taj stoj u duhovnosti predstavlja kliženje na nizbrdici, te mi kližemo unatrag. Tako postajemo okorjeli u srcu i duhu, tvrdokorni kako kaže naš hrvatski narod. Naše ponašanje postaje još svjetovnije, a da mi to niti ne vidimo, te počinjemo takvo ponašanje promovirati i k tomu još u konačnici i opravdavati. Obično tada ljudi za nekog tko je arogantan, egocentrik, bezobrazan u komunikaciji, kažu: takav je njegov stil. Moramo ga takvog prihvatiti. Kao što bi ponovno rekao sv. Pavao „a oni ne samo da to čine nego i povlađuju onima koji to čine”(Rim 1,32). A u hrvatskoj politici doista jedna grupa, ili stranka zna povlađivati svojim „ nestašno grubim“ članovima koji obnašaju velike funkcije. Mi postajemo na to navezani te kad nas netko pokuša  upozoriti na pogrešnost našeg ponašanja i djelovanja i sablazan koje takvo ponašanje izaziva kod drugih, mi osjećamo kao da je to napad na nas same jer smo se s tim poistovjetili.

Emotivno zrela osoba

Emotivno zrela osoba mora znati kontrolirati svoje ponašanje, misli i osjećaje te dobro razviti samokontrolu koja se smatra jednom od najvažnijih obilježja za emocionalno sazrijevanje. Nadalje, emocionalno sazrijevanje se događa čak i onda kad je posebno teško, odnosno onda kad se zaredaju životni problemi. U takvim situacijama se ne smije izbjegavati probleme nego se suočiti s njima te naučiti korisne strategije rješavanja problema. To značajno utječe na emocionalni razvoj osobe, a uz to je svakako važna i podrška prijatelja, , obitelji, suradničkog tima i raznih savjetnika.

Emocionalna nezrelost – simptomi

Emocionalno nezrele osobe nije teško prepoznati, s obzirom na to da je njihova pojava i razne izjave, nastupi u medijima su često nejasni, čudni, svađalački. Mnogi ljudi takve osobe znaju izrugivati ili ih nazivati čudacima. Međutim, emocionalna nezrelost se može prepoznati ako se osoba: ponaša djetinjasto, nije svjesna svojih emocija, ne zna izražavati emocije, živi u svom svijetu, ne prihvaća realnost, ne zna rješavati probleme, ne zna se prilagoditi životnim okolnostima, nije navikla na kompromise, odbija se prilagoditi stvarnosti, ima manjak samopouzdanja, teško rješava konflikte, uvijek druge smatra krivima. Nije li ova opisna slika, slika mnogih naših hrvatskih  političara. Sve su drugi krivi, a ni oni nemaju nikakvo rješenje, a pogotovo ciljani program.

Hrvatsko društvena politička scena i javnost zagađena emocionalno duhovno nezrelim osobama

Izgleda da su prošla vremena uglednih političara, gospode poput pokojnog Žarka Domljana, Franje Gegurića, Mate Granića, prof. dr. Adalberta Rebića, i drugih staloženih osoba. Isto tako su nažalost prošla vremena Helmutha Kohla, Hansa Dietricha Genschera i Aloisa Mocka, političara koji su nastupali mirno, staloženo i time pokazivali svoju mušku i političku zrelost. Na našu hrvatsku političku scenu i u javni prostor stigli su voljom hrvatskog naroda političari koji nemaju samokontrolu, koji ne znaju kontrolirati svoje ponašanje, koji ne prihvaćaju realnost, koji se ne znaju prilagoditi okolnostima, koji ne znaju sklapati kompromise, koji uvijek, i to baš uvijek druge smatraju za sve krivima. A najbolnije je što ne znaju rješavati konflikte. Njihova imena i prezimena ne treba spominjati i trošiti na njih osobno riječi. Oni su lako prepoznatljivi po tome da unose već samom svojom pojavom psihološki nemir i otpor kod sasvim običnih ljudi.

Tko je kako kažu „ radikalizirao hrvatsku javnost“

Hrvatsku javnost nije radikalizirao obični puk, hrvatski branitelji, neka tajno organizirana skupina ljudi. Javnost je postepeno radikalizirana baš takvim emocionalno duhovno nezrelim osobama iz javnog života, koje u svojoj bahatosti nastupaju kako kažu Nijemci „ von oben“, daleko odozgo, iznad svih i svakoga, kao da su oni neprikosnoveni, bezgrešni i jedino oni uvijek u pravu. A takvih nažalost ima gotovo u svim hrvatskim strankama. Umjesto da „ prosipaju pamet, talente i optimizam“, oni se nadmudruju i sa svojim besramnim izjavama truju još ono malo zdravog javnog prostora za slobodno disanje u Lijepoj našoj bez bahatluka i nekulture. Oni kažu da su neki drugi radikalizirali stanje u Hrvatskoj. Radikalizam (prema lat. korijen) pojam je koji označava korjenitost, beskompromisnost te dosljednost u zastupanju nekog mišljenja, djelovanja, teorije ili ideologije. Može se koristiti i kao opredjeljenje za provedbu određene politike do krajnjih granica. Srodan je ekstremizmu i predstavlja političko djelovanje koje ide do samog korijena stvari, bez kompromisa i taktiziranja. Također, maksimalistički program u zastupanju nekog shvaćanja ili djelovanja. Može li neka tajna organizacija postojati u Hrvatskoj koja je beskompromisna, bez taktiziranja, a da nije od prve uočljiva. Osobno smatram da ne postoji niti jedna organizirana skupina tog tipa. Radikalizacija u hrvatskom društvu je nastala postepeno. Uveli su je i ojačali baš ti, te osobe koje su gotovo svaki dan u svim medijima, a beskompromisno se i bez ikakvog srama pred narodom javno prepucavaju. Dakako kao emocionalno duhovno nezrele osobe. Staro pravilo u hrvatskim obiteljima bilo je da se iz obitelji ne iznose „ prljavi razgovori i svađe“. Na to se posebno upozoravalo djecu da ne iznose u susjedstvo obiteljske razmirice. A ovi naši političari su kadri bez srama, bez crvenila na licu vrijeđati jedan drugoga, smišljati izraze kako drugoga poniziti. Koje li infantilnosti i ljudske nezrelosti. Kaže mi jedan prijatelj: „ Ako je već tako, neka se zatvore u sobu, neka se „ šakama pokefaju“, i neka bude priči kraj“. Mogu li nas takvi voditi? Moraju, jer ih je legalno na izborima izabrao narod. Kako? Za sada traljavo i zagađujući javni prostor i ono malo optimizma koje još postoji u građanima RH. No, imaju ipak šanse. Iako neki, ili većina njih nisu vjernici, bilo bi dobro da malo razmisle o darovima Duha Svetoga. Barem o nekima, kao što su : ljubav, uzdržljivost, mir, velikodušnost, dobrota, blagost. Dajmo im još neko vrijeme šansu.

Pripremio: Vladimir Trkmić/PDN