Zvoni mi mobitel. S druge strane je tadašnji glavni urednik Sportskih novosti, jedan od onih medijskih radnika koje sam uvijek cijenio, iako se nikad nismo upoznali. Nakon par minuta razgovora dodao je mobitel čovjeku do sebe koji, kaže, želi sa mnom razgovarati. Nisam više balavac, a i nikad me nisu impresionirala velika imena ili titule. Ali svejedno mi je krv šibnula u glavu. Zvonimir Boban, jebote.

Par dana kasnije sjedili smo u jednom splitskom kafiću i prebirali po svemu. Satima. On je meni postavio stotinu pitanja, ja njemu tisuću. On je mene ispitivao u vezi pisanja, jer je upravo ponovno postao prvi čovjek Sportskih novosti, ja njega u vezi svega ostalog. “Zašto si onda…”, “Kako si…”, “Zašto nisi…”. Zapravo smo testirali i intervjuirali jedan drugoga, prebacujući forhendom i bekendom preko nevidljive mreže taj prčeviti i rogati kameni gen kojeg dijelimo.

Imao sam već u glavi sliku Zvone Bobana, sliku koju ima svatko od nas. U tih nekoliko sati počeo sam slagati i drugu sliku o kojoj sam mogao samo nagađati. Jebiga, htio-ne htio, zagolica ti ego činjenica da jedan Zvone Boban zna o tebi koliko i ti o njemu, da priča o nekim tvojim tekstovima, da mu se sviđa tvoj stav i reputacija i da želi da budeš u njegovom kutu ringa.

Nakon nekog vremena na stol je stavio očigledno pitanje. Koji su mi uvjeti? Mislio je valjda na financijske. Rekao sam mu da su moji jedini bitni uvjeti potpuna autorska sloboda, da nemam zabranjenih tema i da nitko u mom tekstu ni zarez ne smije promijeniti bez da me prethodno konzultira. Povukao je još jedan dim iz svoje stopedesete cigarete, pogledao me i nasmijao se.

“Tražiš od mene istu stvar koju sam i ja tražio od onih iznad sebe.”

I funkcioniralo je. Za divno čudo, iako sam, priznajem, od samog početka bio prilično skeptičan da će ono što ja želim pisati i reći zaista proći. Ali on je bio Boban. Bilo mi je lako povjerovati.

Boban bi u hrvatskom nogometu prošao jednako kako je prošao i u hrvatskom novinarstvu. Vjerojatno još brutalnije

Bio je to buran period hrvatske nogometne zbiljnosti, onaj kad su USKOK-ove istrage počele grebati i rezati dotad nedodirljivo tkivo. Nisam bio ni lud, ni slijep. Znao sam tko je gazda novina u kojima pišem i tko je gazda nogometa o kojem pišem. I kakvi su međusobno. Ponekad mi ni samome nije bilo jasno da ono što bih napisao i poslao zaista prolazi. I izlazi. Ali je izlazilo.

Jedna subota bila je posebno *simpatična. Zvone je na zadnjoj stranici objavio jedan svoj sad već kultni tekst u kojem je ošinuo gospodara hrvatskog nogometa, koji je kasnije postao nepravomoćno osuđeni bjegunac. A unutra, u središnjem dijelu novine, ja sam preko cijele stranice šibao po Lokomotivi, njezinoj neregularnoj pupčanoj vrpci s Dinamom, sudačkoj organizaciji i prozivao sve hrvatske klubove zbog toga što su šupci jer o svemu tome šute.

“…I danas je nevjerojatno i neshvatljivo kako su tiho i lako hrvatski klubovi prešli preko sudačke afere koju je samo dijelom razotkrio USKOK. Kao da ih se sve to uopće ne tiče. Kao da su suci za svoj džep dijelili nepravdu nekome drugome, ne njima. Nevjerojatno je i neshvatljivo kakva je gromka tišina iz svih ostalih hrvatskih klubova tada obavila mučne uvrede koje su javno upućivane čovjeku koji se usudio pokušati raskrinkati korupciju. Ta je tišina zapravo bila najglasnija i najjasnija. I najsramotnija.

I ostat će velika mrlja koju će biti teško oprati. Umjesto da svi klubovi zajedno zgrabe priliku da cijelu priču istjeraju na čistinu, da riječima i djelima pokažu da zaista žele i zaslužuju poštenu i čistu ligu u kojoj će svi imati iste uvjete i isti tretman, svi su se povukli u svoje male puževe kućice, zaključali vrata i prozore i time samo razgolitili svoju nečistu savjest. Jer onaj tko želi pravdu i poštenje, taj mora živjeti pravedno i pošteno. Onaj tko želi da sve bude čisto i transparentno, taj i sam mora biti čist i transparentan…”

Opet — nisam ni lud, ni slijep. Znam u čijim novinama sam to napisao. Par dana kasnije pitam Zvonu “jel’ bilo kakvih sranja zbog onoga što smo pisali u subotu?” Opet se samo nasmijao.

“To nije tvoja briga. Ti samo piši što god misliš da treba.”

Lagao bih kad bih rekao da nisam guštao. OK, nisam radio ništa drugo nego što sam radio i dotad – pisao ono što mislim, pa komu pravo, komu krivo — ali sad sam to radio u facu ljudima protiv čijih sam ideja i poslova pisao. Hej, halo!? U njihovim novinama!? S jedne strane sam znao da to ne može trajati vječno, ali s druge sam se ipak nekako nadao da Zvone sve to ima pod kontrolom. I da će se zbog njegovog imena i autoriteta sante tog leda koji je polarizirizirao hrvatski nogomet konačno početi otapati. Na dobrobit svih.

I trajalo je to nekoliko mjeseci. Pisali smo svašta, napisao sam neke od najboljih tekstova u svom životu. Pričali smo jako puno, ponekad i satima. Dogovarali ideje, komentirali sve što se oko nas događa i kako svemu tome pristupiti. Na trenutak sam čak i povjerovao da možda nešto možemo promijeniti. Ili barem pokrenuti.

Prošlo je malo više od pola godine, bio sam u Monte Carlu na nekoj utakmici. Na zaslonu mi je zasvijetlilo njegovo ime. Glasom kojim je više dominirao prkos nego razočaranje rekao mi je da je upravo završio sa Sportskim novostima i da želi da prvo od njega saznam, s obzirom da me je on tamo doveo. Ukratko mi je objasnio što se dogodilo, a zatim smo se par dana kasnije na povratku iz Monte Carla našli u Milanu. I tada sam saznao cijelu priču. Ne samo njegovu, nego i moju zalijepljenu za njegovu.

Mjesecima su ga naganjali novinari iste te medijske kuće želeći s njim napraviti veliki ekskluzivni intervju. Mjesecima je odbijao, a onda je ipak pristao. Pričao je tamo o svemu i svačemu, o životu, nogometu, umjetnosti, politici. I rekao nešto, u generalnoj slici potpuno nevažno, što se u tom trenutku nije svidjelo Gazdi. Ili njegovim *sponzorima. Pa je stopirao objavu intervjua dok se Zvone ne korigira.

Bilo je potpuno jasno da je to kraj. Da tu jednu potpuno nebitnu rečenicu Zvone Boban neće povući. Ne zato što mu je nešto posebno važna, nego zato što mu nitko neće govoriti što će govoriti. Čak ni Gazda. Najmanje Gazda.

I tek tada, pola godine kasnije, priznao mi je po prvi put što se sve događalo u pozadini naših tekstova. Telefoni, upitnici, sastanci, pritisci. Ona jedna *simpatična subota bila je subota totalnog cirkusa. Dobivali su po ušima neki dobri ljudi iz redakcije, ali do mene nikad ništa nije stiglo. Zvone nikad nije dozvolio da stigne.

“To nije tvoja briga. Ti samo piši što god misliš da treba.”

Na koncu, bilo mi je malo krivo što je otpor Gazde prema njemu rastao između ostalog i zbog mojih tekstova, dok nisam shvatio da je sve to zapravo bila mišolovka. Da su ga samo čekali. Da drugačije i nije moglo završiti. Jer Zvone ionako nije došao da bi lijepe stvari dodatno bojao u ružičasto, a ružne prešućivao, što je već ustaljena mantra koju gomila novinara svako jutro recitira svom odrazu u ogledalu: “Ja ne pišem laži, ja samo ponekad prešutim istinu.”

Jer da je htio pognuti glavu, ugasiti onog Jurišića koji subotom gnjavi i iritira čitavu “Naciju Nikih Problema” ili maknuti tu jednu usranu rečenicu iz intervjua i ostati na plaći, onda to ne bi bio Zvone Boban. Onaj Zvone Boban zbog kojeg mi je pola godine ranije šibnula krv u glavu. Onaj Zvone Boban kojemu sam iz inata posvetio sljedeći Juriš već u narednu subotu u istoj novini, iako nisam vjerovao da će izaći i da će to biti i moj kraj. Ali izašao je. Kao epitaf našim smiješnim idejama da se u hrvatskom medijskom prostoru nešto može mijenjati. A ako može u medijskom, možda… Hm, da.

Istu ovu priču, gotovo groteskno podudarnu, Zvone Boban upravo proživljava po drugi put. Baš kao što je u Sportske novosti došao zbog prijateljstva iz mladosti, a usprkos unosnom ugovoru s talijanskim Skyjem, tako je i u Milan došao odrekavši se mira i sigurnosti FIFA-inih ureda, na poziv čovjeka kojega nije mogao odbiti. U oba slučaja vukla ga je emocija. Vuklo ga je srce ispred razuma. Napraviti nešto tamo gdje mu je baš stalo.

I opet ga je nakon samo pola godine dočekao isti izbor. Zaštititi sebe ili one ispod sebe? Trenera kojeg je doveo, igrače kojima je vjerovao. Bilo je tako lako malo pognuti glavu i prešutjeti sve one gluposti koje je Gazda počeo proizvoditi. Ostati na plaći, smješkati se glupim vicevima, vrtjeti mantru kako je “vojnik kluba” i biti maskota. Ali to onda ne bi bio Zvone Boban. Onaj koji ima svoju glavu. Onaj koji skače na milicajca. Onaj koji ne ljubi ničiji prsten, bez obzira koliko blještav i raskošan bio.

Sve dok se nismo upoznali onog jednog poslijepodneva u splitskom kafiću, mučilo je i mene ono pitanje koje muči i mnoge druge. Zašto se Zvone Boban nikad nije uhvatio hrvatskog nogometa? Zašto nije uskočio u bazen pun morskih pasa, uključio svoj Chuck Norris mod i sve ih prebio i rastjerao?

A onda sam shvatio. Zvone Boban bi u hrvatskom nogometu prošao jednako kako je prošao i u hrvatskom novinarstvu. Vjerojatno još brutalnije.

Jer Chuck Norris mod postoji samo u filmovima. U realnosti postoje muljatori, ružni kompromisi, neminovni ugovori s vragom, miješanje tuđih govana, klečanje pred političarima koji ti se gade, šamari lokalnih moćnika i nakoćenih mediokriteta. I sve to dok vam 10 puta više njih podmeće nogu nego što vam pruža ruku. Dok 10 puta više njih navija da u ta govna upadnete nego što vam želi pomoći da ih očistite.

Ako to niste spremni, ako postoje neke granice koje niste spremni prijeći i neki principi koje niste spremni pogaziti čak niti onda kad je u pitanju vaša stolica ili guzica, onda jednostavno u takve stvari i u takav ambijent ne želite ulaziti. Jer znate da nemate želudac za to. Znate da će vas prije ili kasnije dočekati neki Gazda kojemu se nećete htjeti skloniti. Niti mu poljubiti prsten. Ali ga nećete moći zaobići. Ni maknuti. Nego ćete radije maknuti sebe.

Jer u našoj realnosti divlji tjeraju pitome. Glasni utišavaju pametne. Nemoralni ismijavaju poštene. Konjušari se rugaju ratnicima.

Nažalost, ovo već odavno nije društvo u kojem prolaze Bobanovi principi.