Zašto su u Hrvatskoj sprječava da povijest pišu pobjednici, a ne gubitnici
Žrtava nema. To je bila gubitnička vojska – likvidirana. Nema ih! Ima ih samo u tihom šaputanju naših baka kroz suze.
Oko takvih tema nije bilo dopušteno razgovarati. Nije saveznicima ili partizanima kao pobjednicima padalo na pamet da razgovaraju s Nijemcima o žrtvama tzv. oslobođenja Njemačke. Drugi svjetski rat počeo je agresijom i napadima Njemačke i to i u smjeru istoka i u smjeru zapada. Kraj rasprave. Nijemci su bili agresori koji su izazvali rat, patnju, suze. Nema se tu šta raspravljati o žrtvama koje su podnijeli, o patnji njemačkoga naroda. Oni su krvavo platili svoju agresiju.
Nije pobjedničkoj vojsci palo na pamet raspravljati o šteti i zločinima koje je pretrpio njemački narod. Njemačkim vojnicima je suđeno, a država je godinama plaćala ratnu štetu.
Ono što je zanimljivo usporediti s Drugim svjetskim ratom. Dok u Berlinu i dan danas stoji spomenik ruskom osloboditelju, po Republici Hrvatskoj se održavaju razne komemoracije tim civilnim srpskim žrtvama, a poruke koje čujemo su takve da normalan čovjek koji je bio živ i prisutan u Hrvatskoj od 91 do 95 više ne zna tko tu koga? Ili pristojno rečeno, govor inam se da mi više ne znamo tko je bio agresor, a tko je žrtva. Zapravo kako ne bismo trebali brojati krvna zrnca, tako ne treba brojati ni žrtve. Stalno čujemo: ” Žrtva je žrtva ?” Ma dajte onda izbrojite te žrtve. Izbrojite ni usporedite. Recite da je stradalo jedno srpsko dijete u Zagrebu i to usljed nekog mafijaškog obračuna, a ubijeno je 402 hrvatske djece tijekom Domovinskog rata. Neka su stradala tako da su majku proboli nožem kroz stomak u 8. mjesecu trudnoće, a jedini grijeh joj je bio što nosi hrvatsko dijete. Usporedite broj zaklanih, mučenih, protjeranih, silovanih. A često si možemo postaviti i pitanje jesmo li normalni? No, upravo postavljanje toga pitanja već nam daje odgovor da jesmo.
I svi znamo što je politička trgovina. To je ono kad ti za formiranje vlasti nedostaje par podignutih ruku u Saboru, pa onda tiho ponudiš vlasnicima tih ruku….npr. vikendicu na moru, ili nešto slično. Samo paziš da te vlasnik ruke ne cinka.
Pa ja ovdje pitam samu sebe, čime to vlast smije trgovati? Ne bi smjeli ničime, no, kod nas u Hrvatskoj tiho prolaze vikendice i slično. Ali, kada se u pitanje dovodi nešto drugo, nekako mi dođe neki bjes u duši, rodi se neki odbojni vrisak nemoći u grudima. I tako će mnogi od nas tiho vrištati sve dok nam je očita politička trgovina prihvatljiva.
Već nekoliko godina mi slušamo o Gruborima, i to postaje toliko veliko i važno da više ne znamo gdje to predstavnici i izaslanici naše Vlade brže jure. Jer u Gruborima komemoraciji redovito prisustvuje predstavnik Hrvatske Vlade, iste one kojoj nedostaje ruku u Saboru, jer bez tih ruku ne bi ni bilo ove Vlade. A da bi te ruke bile u zraku, onda treba i potpredsjednica Vlade biti iz njihovih redova. I kao da smo svi zaboravili njenje izjave da je Oluja bila etničko čišćenje.
I ne mogu se oteti dojmu da te komemoracije postoje i tako su medijski popraćene kako bi svi mi shvatili da smo krivi. Dapače neki su krivi čak i malo više. I zato na komemoraciji u Gruborima redovito treba biti prisutan predstavnik iz Hrvatske Vlade. Da doda državni pečat tome događaju i da svi mi prihvatimo tezu podijeljene krivnje i politike paralelnih komemoracija. Jer ako netko iz Vlade ne dodje u Grubore nitko iz SDSS neće doći u Knin na obljetnicu Oluje. Ali svejedno ove godine nisu ni došli. I bolje. Osobno bilo bi mi mučno ponovno gledat npr. Anju Šimpragu potpredsjednicu Vlade kako ju uz osiguranje u službenom Audiju pod rotirkama dovoze u Knin. I odvode na svečanu binu. U društvo odabranih. Za razliku od sretnice Anje oni koji su Knin oslobodili svake godine sve rjeđe dolaze u Knin, a o dolasku u prve redove mogu samo sanjati. Valjda je dovoljno što su bili u prvom redu 95. Dapače, dođu li branitelji u Knin u istim onim uniformama kao i 95 i s istim tim oznakama kojima su Knin oslobodili mogli bi biti i uhapšeni. To bi vam otprilike bilo kao kada saveznički vojnici iz Drugog svjetskog rata ne bi smjeli reći koje su uniforme nosili. Ili kada partizani u Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata ne bi smjeli nositi petokrake na kapi.
Bojim se da Hrvatski pokušaj mirenja i oprosta i ova politika duplih komemoracija dovodi samo do novih podjela i ljutnje braniteljske populacije, obitelji poginulih branitelja i stradalnika Domovinskog rata. Jer je ista doživjela fijasko. Jer istu koristi samo jedna strana u svrhu daljnjeg optuživanja i blačenja države i pojedinaca zaslužnih za obranu RH. Jer nikada jasno nisu rekli tko je, kako i kada započeo rat. Tko je žrtva, a tko agresor. Naravno da osuđujem svaki ratni zločin i svaku žrtvu, a civilne žrtve posebno.
Ali, ako razmislimo i podvučemo crtu Pupovac i njegovi stranački drugovi uporno prešućuju najbitniju činjenicu, a to je da nikakvih žrtava niti na jednoj strani ne bi bilo da nije bilo Velikosrpske agresije. I to je srž problema. I sad se na kraju teksta vraćam na početnu misao usporedbe sa saveznicima iz Drugog svjetskog rata koji nisu upali u zamku kao Hrvatska i koji su jasno rekli da o biti i karakteru rata protiv nacista nema rasprave. I tu jasno povukli crtu. Za razliku od Hrvatske. Nažalost.
No, možda mi nismo, zapravo, mali, možda smo mi veliki narod koji unosi promjene, tako da, upravo mi mijenjamo povijesnu praksu, pa će nova praksa biti da povijest ne pišu pobjednici, već oni koji budu pobijeđeni – gubitnici!
Autorica: Morisa Mikić portal Veterani.
