Premijer Andrej Plenković tvrdi: "Traženje osoba koje su nestale u Domovinskom ratu nikada neće prestati biti prioritet hrvatske Vlade." Neki od nestalih hrvatskih branitelja i civila 1991. godine zadnji put su viđeni u mjestu Negoslavci koje mnogi Hrvati pamte po zlu, kao mjesto u kojem su bili srpski koncentracijski logori, gdje je bilo zvjerskih premlaćivanja, mučenja i ubijanja. Saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov ima prebivalište u Negoslavcima. Njezin suprug Dušan Jeckov načelnik je općine Negoslavci, a također je pripadnik iste stranke. SDSS je dio koalicije na vlasti. Kada bi postojala politička volja, Dragana Jeckov bi svakako mogla surađivati i svojim autoritetom saborske zastupnice otvoriti put kako bi se razriješila sudbina nestalih ljudi.

U nastavku navodimo potresna svjedočanstva o zbivanjima u Negoslavcima 1991. godine:
Nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, ranjenom hrvatskom branitelju Ivanu Oreškom gubi se svaki trag. On je kao djelatnik PU varaždinske  došao braniti Vukovar i tu je ranjen u stopalo i u glavu, u predjelu oka. Neki od Ivanovih suboraca su iz grada u okruženju uspjeli izaći u proboju, većina ih je završila u zarobljeništvu. Ali Ivan je nestao bez traga, piše Tanja Belobrajdić u svom serijalu "Niste zaboravljeni", te nastavlja:
"Mirjana Semenić Rutko, ugledna vukovarska ginekologinja, tada mlada liječnica u ratnoj bolnici, sjeća se Ivana: “Bila sam zadužena za previjanje rana, uspjela sam ih većinu previti još i devetnaestog. Dvadesetog ujutro, mi smo stajali pored gipsaone, izveli su pored nas Ivana Senčića. Harllana Von Bassingera, jednog dečka koji je mogao hodati, ali je imao povezano oko, Ivana Oreškog na nosilima  i još neke ranjenike. Svi se oni još uvijek vode kao nestali”.
Je li ta grupa ranjenika također autobusima odvezena prema ondašnjoj kasarni gdje su neki od zarobljenika, poput tri brata Došen, izvedeni iz autobusa i skinuti s kamiona i odvezeni u Negoslavce gdje im se gubi svaki trag ili su deportirani na neki drugi način, do danas nije poznato. Jedan od tragova koji bi mogli rasvijetliti Ivanovu sudbinu, vode do Hajdara Dodaja, koji je preživio Ovčaru, a svjedočio je i na sudu u Den Haagu", stoji u tekstu Tanje Belobrajdić.

Dodaj je svjedočio u predmetu Vukovarska trojka o onome što je doživio u zarobljeništvu u Negoslavcima:
“TUŽILAC SMITH – PITANJE: Rekli ste da ste čuli da je unutra bilo zatvoreno još civila? Da li ste vi u bilo kojem trenutku videli u toj kući nekog drugog osim vas četvorice i vojnika JNA?
SVEDOK DODAJ – ODGOVOR: Pa dolazili bi ljudi. Četnici bi dolazili dolje. Sjećam se da su baš tog Varaždinca tukli. Jedan ga je ispitivao: ”Šta si ti tražio iz Varaždina ovdje u Vukovaru?”. On bi jadan rekao da su ga poslali. Izvadio je nož i toliko ga je tukao po oku, dok nije nož od automatske puške pukao, tako da mu je sve ovo razbio. Ja mislim da od tada… Ne znam da li je taj čovjek uopće živ, ali ako je živ, mislim da on na to oko više ni ne vidi. A ove civile bi vojnici JNA tukli. Pustili bi muziku i onda bi s njima plesali i udarali bi ih čizmama po nogama. I odvezeni su iz tog podruma prije nego što smo mi otišli odande. Kud su ih odvezli, šta su s njima radili, ne znam..”
Svjedok Dodaj opisuje detaljnije: “Kada su nas četvoricu uveli u podrum, ranjeni Varaždinac je već bio tamo. Mi smo tada imali povezane oči, ali njegove su patnje bile velike, grozno ga je bilo slušati. Tijekom zlostavljanja, pitali su ga što je on, Varaždinac, radio tu i strašno su ga mučili, jedan od njih ga je tukao po glavi s nožem za pušku.  Nesretnik je molio da ga ne udara po ranjenom oku, a ovaj mu je, ljut što mu je nož pukao, rekao: ‘Sad ću ti ga izvaditi cijelo!’ Mi smo slušali skamenjeni. Ne znam koliko je to moglo trajati, ni koje je bilo doba kad su došli po njega. On je jaukao i hroptao dok su ga pokušali iznijeti na nosilima uz stepenice koje su išle u koso, no onda su odustali pa su ga nekako podigli i izgurali kroz prozor”.
Prema opisu ovog svjedoka, sumnja se da bi ovaj ranjenik mogao biti Ivan Oreški, ali to nije utvrđeno.

Brojna su i druga svjedočenja o mučenjima zarobljenika u Negoslavcima. Na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora mogu se pronaći sljedeća svjedočanstva:
KONCENTRACIONI LOGOR NEGOSLAVCI
Negoslavci su smješteni u istočnoj Slavoniji, istočno od Vukovara. Selo je naseljeno pretežito srpskim življem i u selu je u ljeto i ranu jesen 1991. smješten štab srpske paravojske i JNA.
Sve zatočene osobe najprije se dovode u školu gdje se provode ispitivanja nakon kojih ih se premješta po podrumima privatnih kuća. Broj zatočenika kretao se ovisno o veličini podruma, ali okvirno je bilo od 10 do 50 zatočenih po pojedinom podrumu. Jedan dio logora kontrolirale su snage JNA, a drugi dio srpska paravojska i četnici. Ovaj drugi dio je dvostruko zloglasniji, jer teško da je itko preživio torture pijanih i razularenih četnika.
Svi zatočenici imali su ruke vezane žicom ili plastikom, a kada su vođeni na ispitivanja onda su im vezali i oči tako da ne mogu ništa vidjeti. Na ispitivanjima su ih batinama prisiljavali da se sjete “istine”. Zatočenici su premlaćivani do smrti, bez obzira radilo se to o muškarcima, ženama ili djeci. Preživjele sprovode dalje u logore u Srbiji i to u Begejce, Stajićevo, Bubanj potok.
Logor je otvoren početkom rujna 1991. godine, a zatvoren u prosincu iste godine. Kroz ova dva logora prošlo je cca. 1000 zatočenika, od toga je ubijeno ili se vodi kao nestalo 300 osoba.
Većina pronađenih osoba u masovnoj grobnici kod sela Berak žrtve su koncentracijskih logora u Negoslavcima.

NEGOSLAVCI
Iz Negoslavaca krećemo uz pratnju vojske, ispred i iza džipa, prema Šidu. Dolazimo oko ponoći i opet čekamo. Jedan je sat, noć i hladno je. Slabo sam odjeven, a i inače sam mršaviji pa jače osjećam zimu. Susrećemo se sa Antom kojeg su u međuvremenu dovezli u Šid. Priča nam:
Gledao sam kako naše mlate u Negoslavcima. Postoje dva zatvora, dva mučilišta. Jedan pripada četnicima, a drugi vojsci. U prvom se djelu, koji pripada vojsci, postupa relativno zadovoljavajuće s uhićenima i ranjenicima. Ali u četničkom dijelu, koji vodi kapetan Raka, maltretira se životinjski, prebija, muči ranjenike i uhićene. Bojim se da će malo tko uspjeti preživjeti to mučilište u Negoslavcima.
Izvod iz knjige “ Glava dolje – ruke na leđa” dr. J. Njavre

Izjava br. 204
Krajem srpnja 1991. vraćamo se kući s mora i sutradan ujutro počinje rat u Vukovaru. Kuća nam se nalazi izvan grada, između položaja naše vojske i vojske JNA. U kući smo cijelo vrijeme mama, brat (14 godina) i ja (19 godina), a otac svaki drugi dan odlazi na posao u bolnicu. Polovicom desetog mjeseca oca mi zarobljavaju na putu od kuće do bolnici niški rezervisti. Nakon nekoliko sati niški rezervisti dolaze u našu kuću i vrše pretres i pri tome saznajemo da su oca odveli na ispitivanje u Negoslavce i da će biti brzo vraćen.
15-20 rezervista pretražuju kuću govoreći da netko s naše kuće puca na njih i da su u blizini tijekom noći postavljene mine, te nas ispituju tko ih je postavio. U jutarnjim satima sljedećeg dana ponovno dolazi 15-20 rezervista i žele nas odvesti u sabirni centar u Negoslavce. Mama, brat i ja ne želimo ići. Tada nam kažu da imaju naređenje:”Sve što stoji sruši, sve što hoda ubij” i da im je puno lakše pobiti nas u podrumu kuće ako ne pođemo s njima. Rekli su nam da nas vode na sigurno, da uzmemo nešto od osnovnih stvari, te da ćemo se iz Negoslavaca moći javiti rodbini i da možemo ići gdje god želimo. Izlazeći iz kuće prijete nam da ako pronađu i jedan metak u kući znaju gdje će nas naći.
Odvode nas preko njiva na obilaznicu, do kuće Mileta Banjanina, gdje su bili stacionirani. Pred kućom Banjanina ulazimo u kamion. Odvode nas preko njiva do Negoslavaca. Cijelim putem na njivama puno je vojske, vojnih šatora, raznog naoružanja, lansirnih rampi s plavim raketama. Tek tada smo shvatili u kakvom okruženju je Vukovar. Putem do Negoslavaca kamion nekoliko puta staje. Neki vojnici izlaze iz kamiona, drugi ulaze, svi nas promatraju. Ne znamo što misli, ni gdje nas vode.
Dolazimo u Negoslavce, pred kuću iz koje izlaze ljudi u vojnim odorama (ne znam jesu li rezervisti ili JNA!). Pregledaju nas i kažu vojsci u kamionu da nas voze dalje. Mislim da je ta kuća bila štab TO Negoslavci. Voze nas kroz Negoslavce do druge kuće, izvode iz kamiona i govore da smo na sigurnom i da ćemo tu vidjeti i moga oca. Kamion se okreće i vraća, pretpostavljam natrag na položaj na obilaznicu. Pred kućom nas preuzima vojska i odvode nas kroz dvorište iza kuće. Narede nam da ostavimo stvari i odvode nas u podrum. Vani je bio sunčan dan. Ulazimo u podrum koji je mračan i vidimo ljude s povezima na glavi. U momentu smo pomislili da su to neki ranjenici, ali tada shvaćam da su to zarobljenici kao i mi. Muškarci imaju lisice na rukama, a žene su vezane špagom. Na očima imamo svi poveze i dobivamo svako svoj broj na povezu. Govore nam pravila: od 7:00 do 18:00 možemo na WC, ali se moramo javljati: “zarobljenik broj taj i taj mora na WC” ili “zarobljenik taj i taj moli vode”.
U podrumu nas čuvaju mladi vojnici (mislim da su redovna vojska). Na WC ne idemo dok ne vidimo da li se neko vraća ili ne.
U zatvor dolazi stariji čovjek ( pretpostavljam po njegovom glasu) i govori da je on tu glavni. Nadimak mu je Hodža, tapše nas kožnom rukavicom po obrazu i kaže da se nemamo čega bojati. Njemu je valjda normalno da su ljudi vezanih ruku i zavezanih očiju u podrumu. Psihička je tortura svakodnevna, pričaju što su napravili sa zarobljenim ustašama. Sjećam se priče o hrvatskom policajcu. Oni su ga nazivali Rambo ili Roki. Pretukli su ga i maltretirali, te ubili putem do Šida, jer im je pokušao pobjeći.
I druga priča je o nekom kome su vezali mašnu od crijeva oko glave kad su ga ubili. Svaki dan je bilo takvih priča, jer su to za njih sve bile ustaše.
Hranu smo dobili jedanput dnevno: kruh s paštetom, a na WC nas vode u zadnje dvorište i nekad ne znate da li će te se vratiti.
Noći su najteže, tada dolaze teritorijalci (domaći Srbi). Oni nas ispituju, svjetle nam baterijom ispred poveza na očima da vide da li pratimo svjetlost baterije ili ne vidimo ništa. Teritorijalci po noći dolaze po neke zarobljenike i kažu broj taj i taj ide s nama. Dok smo mi bili u Negoslavcima zarobljeni dvoje ljudi je tako odvedeni i nisu vraćeni. Što je bilo s njima ne znam, mislim da je čovjek bio sa Sajmišta, a za ženu ne znam odakle je. Ne znam gdje su ih mogli odvesti u 1 ili 2 noću, samo mogu pretpostaviti.
Jednog dana odvode nas na ispitivanje, prvo mog brata koji je imao 14 godina, mamu, pa mene. Ispituju nas odvojeno. Ponovno nas odvode u zadnje dvorište i opet ne znamo što nas čeka, da li ćemo se vratiti ili ne. Brata i mene ispituju vojne osobe (imaju vojne čizme), a mamu civili ( imaju civilne cipele). Nakon ispitivanja vraćaju nas u zatvor.
Vojnika koji nas čuva pitam za oca, a on mi kaže da je možda u drugom zatvoru koji drži TO i iz toga zatvora rijetko tko izađe živ.
Nakon nekoliko dana govore nam da nas vode za Šid. Mamu i brata stavljaju u jedno vozilo, a mene u drugo. Imamo u vozilu naoružanog vojnika koji drži pušku uperenu u nas i provjerava da li smo dobro vezani. Putem vozila staju par puta na nekim punktovima i čujemo kako ljudi govore:”Šta vozite te ustaše, pobijte ih!”
Dovoze nas u Šid u neku sportsku dvoranu. Skidaju povez i odvezuju nam ruke. Dvorana je puna ljudi koji sjede i spavaju na parketu. Straže su cijelo vrijeme, svjetla upaljena non-stop. Bilo je ljudi koji su u dvorani proveli nekoliko dana, a neki su već deset dana.
TV Novi Sad dolazi i snima prilog o Ustašama.
U Šidu smo bili par dana. Ponovno idem na ispitivanja i tada me ispituje kapetan JNA, nakon čega se vraćam u dvoranu. Kada su odlučili da nas puste rekli su da možemo samo u Srbiju, a za Hrvatsku ne.
U Srbiji nemamo nikoga pa smo morali ostati tamo još jedan dan. Tada ih je mama pitala da li možemo za Bosnu. Nakon nekog vremena rekli su da možemo za Bosnu na svoju odgovornost. Izašli smo iz dvorane i otišli na kolodvor. Dok smo čekali autobus, skrivali smo se da nas ne bi netko prepoznao i ponovno priveo. Otišli smo za Sarajevo.
Cijelo vrijeme zarobljavanja nisam mogla vjerovati da je to stvarnost, da se tako nešto može dogoditi u 20. stoljeću. Nisam mogla vjerovati da nas ljudi mrze, samo zato što smo Hrvati, da nas zatvaraju u logore, zastrašuju, vezuju nam ruke i oči. Svo vrijeme zarobljavanja ne znaš gdje te vode i zašto, da li ćeš se vratiti živ sa ispitivanja ili WC-a. Ne znaš da li će te optužiti za nešto što nisi učinio, jer smo svi mi za njih bili krivi. Bojala sam se za brata (14 godina) i mamu, koji su bili sa mnom, te za oca koji je odveden dan prije nas. Nisam znala što donosi dan, a što noć. Cijelo vrijeme ja sam bila u šoku, nismo paničarili, bili smo poput zombija. Mama je imala svoje strahove, bojala se za mene (19 godina ) i za mlađeg brata, te za muža jer nije znala gdje je. Brat nije mogao ni jesti ni piti. Kako je to preživio i što je osjećao ne znam jer ne govori o tome. Posljedice zarobljavanja osjetila sam u Sarajevu, nakon par dana, kad mi se počela oduzimati desna strana tijela od proživljenog šoka i straha.