ŽELJKO GLASNOVIĆ Kad nestane ljudskost pod lavinom dušebrižničkih komentara

Tri mlada života nestala su pod snijegom.

Tri čovjeka koja su disala, voljela, imala obitelj, prijatelje, snove...

Ljudi koji su, vođeni ljubavlju prema planinarenju, izgubili život pod lavinom.

Tragedija koja je trebala ujediniti ljude u tišini i suosjećanju pretvorila se u groteskni teatar bezdušnih komentara.

Od jučer društvene mreže pune su “pametnih” analiza, osuda i ruganja.

Najezda “stručnjaka”, “mudraca” i “svetih internet ratnika” navalila je kao čopor gladnih hijena.

I dok se natječu tko će napisati goru rečenicu, tko će biti duhovitiji u tuđoj smrti, zaboravljaju da trojica mladih ljudi više nikada neće živi sići s te planine. Drugi će ih ponijeti na vječno počivalište. Iza njih su ostali roditelji, supruge, djeca, prijatelji... ljudi koji sada čitaju svaku vašu napisanu riječ, svaki vaš sarkastičan komentar i vašu podlu dosjetku. Svaku rečenicu kojom im još dublje parate ranu koja već ionako krvari.

Nema te kiše, nema tog nevremena, nema te lavine koja može odnijeti i oprati toliku ljudsku bešćutnost i pogani jezik. Ne postoji planina koja je toliko opasna kao visine s kojih VI s visoka sudite o tuđoj smrti.

Jednoga od njih trojice osobno sam poznavao. Bio je dobar dečko.

Topao, miran, iskren.

Na toj planini bio je više puta.

Nije išao da prkosi Bogu ni prirodi,

nije išao svjesno izgubiti život.

Nije mu to bio prvi put, hodao je više stotina puta po različitim vrhovima.

Nije išao nepromišljeno, bez opreme, niti u turističko razgledavanje.

Bio je član planinarskog društva, iskusio je više puta nevrijeme na raznim planinama i imao je iskustva.

Vjerovao je da može.

Vjerovao je da će i ovaj put uspjeti.

Očekivali su destabilizaciju vremena, ali nikada nisu mogli predvidjeti lavinu koja će ih sve usmrtiti.

Unatoč svemu - nisu uspjeli.

Ne treba biti ekspert da bi zaključio da su dečki pogriješili u procjeni.

Ali treba biti čovjek da bi zašutio, spustio glavu i rekao samo jedno:

“Počivajte u miru Božjem.”

Jer povratka nema.

Ali postoji granica ljudskosti.

A vi ste je opet pregazili.

Tri života su izgubljena. Tri ljudska bića više nisu među nama. Svaka osuda, svaki sarkastičan komentar, sada je samo znak bezdušnosti.

Dok njihova tijela još nisu ni spuštena s planine, vi sjedite za tipkovnicama i pljujete po njima kao da vam je tuđa smrt zabava.

To više nije niti kritika, to je bolest duha. To je dno ljudskosti.

Ponašate se kao zvijeri, a ne ljudi.

Kao da vam je svaka tragedija prilika da istresete vlastitu prazninu i bijes.

Za mene je vaše ponašanje smrt civilizacije.

Jer civilizacija bez empatije više nije civilizacija to je hladna, beživotna masa koja zna tipkati, vrijeđati i osuđivati ali ne zna suosjećati.

Vrijeme se vratiti ne može.

Ali vaše dostojanstvo još se može spasiti. Šutnjom. Poštovanjem.

Molitvom za njihove duše, makar u sebi.

Jer netko tko ih voli to čita.

Majka. Supruga. Dijete. Prijatelj.

Dok njima svijet pred očima nestaje,

vi se smijete.

Dok planina još čuva njihova tijela, vi nalazite zadovoljstvo u tuđoj tragediji.

Sramite se!