Željko Sačić: U susret 30. obljetnici ratne vojno-pobjedničke oslobodilačke vojno-redarstvene akcije "DŽEP 93"!
SAMO ISTINA – IZ "PRVE RUKE"
Ja ću sažeto govoriti o žrtvama, herojstvu, nacionalnoj spremnosti, odgovornosti, vojnoj-policijskoj sposobnosti, ratnom umijeću, domoljublju, zajedništvu hrvatskih ratnika u toj pobjedničkoj vojnoj akciji, ali i o potpunom nemaru, nezahvalnosti, nemoralnosti, nacionalnoj neodgovornosti, nezainteresiranosti, riječju - o nepoštivanju žrtve hrvatskih ratnika i branitelja od strane aktualno vladajućih "aboliciono-koalicionih" protubraniteljskih i protunarodnih vladajućih struktura u Hrvatskoj!
Dana 09.09.1993. godine, u 06:00 sati, započela je (već sada) svima poznata u Hrvatskoj, ali i izvan Hrvatske, najposebnija, iznimno državno vojno i politički značajna, te (vojno-politički, međunarodno, čak i pravosudno) posljedično - dalekosežna, vojno i specijalno policijska oslobodilačka akcija "DŽEP 93". Uglavnom, dan dva ranije od tog 09.09.93., okupilo se (tajno, neprimjetno) s velebitskih visina, planina i šumovitog velebitskog podnožja, nas specijalaca MUP RH, (djelatnog i pričuvnog sastava) hrvatskom narodu poznatih SKUPNIH SNAGA SPECIJALNE POLICIJE MUP-a,... što iz Like, Dalmacije, Dubrovnika, što iz Banovine, Korduna, Istočne i Zapadne Slavonije, Primorja, Istre, Zagorja i Međimurja, te iz Zagreba, sveukupno, više od tisuću hrabrih, dobro opremljenih, dobro naoružanih, dobro organiziranih, sustavom tajnih policijsko-vojnih komunikacija i veza dobro umreženih, raketno-topnički, medicinski, inžinjerijski i logistički dobro opskrbljenih, osiguranih, visoko motiviranih, dobro obučenih, psihofizički besprijekorno pripremljenih, ratno iskusnih, već prekaljenih, "markačevih", "zelenih" momaka. Nasuprot nas, uz Specijalce MUP-a, u vojnom rasporedu "ČELOM U ČELO", tu su tada bili vojno angažirani, temeljem odobrenja i same Zapovjedi načelnika Glavnog stožera HV-a, generala Janka Bobetka, kao glavna udarna i probojna oklopno-mehanizirana podvelebitska hrvatska vojna sila - hrvatski gardisti, pod zapovjedništvom, tada već slavnog i iskusnog ratno-vojnog zapovjednika, g. Mirka Norca – i to, ratnom slavom ovjenčani "VUKOVI", pripadnici 9. gmbr HV-a. Ali i drugi pripadnici HV-a, sa svojim preciznim ratnim zadaćama u toj akciji, dakle, pripadnici 111. brigade HV-a, 71. bojne VP Rijeka, te pripadnici Domobranskih bojni Gospić i Lovinac.
I evo, organizacijski, logistički i kadrovski, sve je bilo potpuno ratno spremno tog dana, toga rujanskog jutra, ranom zorom (pokreti naših snaga započeli su sa udaljenih polaznih položaja već u 04:00 sata) da krenemo, zakoračimo hrabro i odlučno prema svojoj ratnoj sudbini. Sjećam se da je počelo kišiti u toj ranoj zori (naravno, nismo bili zadovoljni zbog toga), no atmosfera nije bila turobna. Sve je bilo dobro isplanirano, bili smo puni optimizma, ali i opreza, racionalnog i razumnog raspoloženja, ne euforičnog.
Bilo nam je izuzetno važno da pobijedimo okrutnog i nemilosrdnog srpskog četničkog agresorskog neprijatelja kako bismo pružili nadu i izlaz napaćenom, vojno napadnutom i prognanom hrvatskom narodu, svim hrvatskim ljudima. Željeli smo spriječiti "ciprizaciju" Hrvatske sa snagama UNPROFOR-a.
Krenuli smo u oslobađanje dijela domovine Hrvatske, naše Like, našeg Gospića i našeg podvelebitskog područja, koje je do tada bilo izloženo svakodnevnom bombardiranju, rušenju i razaranju, uz ubijanje nedužnih ljudi od strane nemilosrdnih srpskih četničkih vojnika i njihovih naoružanih tzv. "civilnih pomagača" sa tog područja.
Za nas, specijalce MUP-a, sjeverno velebitsko područje i ratište već tada (rujan 1993.) nisu bili nepoznati. Godinu dana ranije, ljeti 1992. godine, temeljem zapovijedi naših ratnih zapovjednika u MUP-u RH, g. Željka Tomljenovića i g. Joška Morića, u sklopu akcije "Poskok", organizirano smo ušli sa nekoliko Specijalnih jedinica policije na to surovo sjeverno velebitsko (gospićko) područje Velebita, koje je do tada bilo tzv. "ničija zemlja". Prodrli smo duboko, oko 25 do 30 km, od sela Rizvanuše, uz Mali i Veliki Orljak, sve do velebitskog vrha Visočice, a kasnije i do Oglavinovca, prelazeći vrhove tog dijela Velebita prema njegovom dalekom južnom kraju. S ciljem spajanja sa već ranije angažiranim velebitskim snagama na južnom Velebitu, širem području Badnja, Svetog Brda, Marasovca, Ivinih Vodica, Bukve, Malog Alana, Tulovih Greda, kako bismo onemogućili velikosrpskom neprijatelju vojno taktičko zaposjedanje i osvajanje vrhova Velebita te očuvali jedinu prometnu "žilu kucavicu", jadransku magistralu, cestovnu komunikaciju s Dalmacijom i Jugom Hrvatske.
Tijekom izvođenja ovih velebitsko-napadno-oslobodilačkih akcija, kao i tijekom obrane postignutih crta, trpjeli smo stalne agresorske napade s ciljem našeg izbacivanja s vrhova Velebita. Izgubili smo ljude zbog njihovih mina iznenađenja i imali smo nekoliko poginulih specijalaca, kao i više lakše i teže ranjenih bojovnika.
Medački srpsko-četnički napadači, koji su nam već bili poznati, 29. kolovoza 1992. godine, u blizini vrha Visočice, iz dobro postavljene zasjede ubili su našeg proslavljenog ratnog zapovjednika Specijalne jedinice policije PU Primorsko-goranske, Marina Jakominića, a uz njega je tada u razmjeni vatre bilo više ranjenih pripadnika Specijalne policije, kao i samih napadača.
Važno je istaknuti da je tijekom zime 1992. godine to zaposjeđeno šire područje Visočice osobno obišao načelnik Glavnog stožera HV-a, general Janko Bobetko, u društvu našeg ratnog zapovjednika, generala Mladena Markača. Tada je izrazio svoje oduševljenje i zadovoljstvo viđenim utvrđenim položajima. Odao nam je priznanje za naše napore u "pripitomljavanju" Velebita, boljem nadzoru nad neprijateljem i rekao nam je da su ti velebitski položaji od izuzetne važnosti za buduće vojno-oslobodilačke akcije Hrvatske vojske. Stoga smo morali sačuvati i obraniti ih pod svaku cijenu, bez obzira na sve rizike, napade, opasnosti i ugroze, te bez obzira na surovost našeg života uslijed teških vremenskih uvjeta na Velebitu.
Upravo s ciljem izbjegavanja ponovnog zimovanja na vrhovima sjevernog Velebita, ali i skraćivanja bojišnice te lakše dopreme logistike našim snagama, naše ratno zapovjedništvo Specijalne policije i ratni zamjenik ministra MUP-a, g. Željko Tomljenović, uz suglasnost načelnika GS HV-a, generala Bobetka, odobrilo je izvođenje akcije „PoskoK 1“ već u četvrtom mjesecu 1993. godine. Krenuli smo s višetjednim, višemjesečnim i višeetapnim organiziranim spuštanjem naših snaga s vrhova Velebita prema njegovom podnožju, u smjeru Medka i Lovinca. Što bliže srpsko-četničkom neprijatelju, praktično u njihova "dvorišta", posebno prema Debeloj Glavi, ali i prema samom Počitelju i Medku. U tim napadno-oslobodilačkim akcijama također smo trpili gubitke u ljudstvu, imali smo mrtvih i ranjenih boraca, ratnih heroja, kako od topničko-minobacačkih udara, postavljenih minskih polja, zasjeda, tako i od organiziranih neprijateljskih pješačkih napada te čestih nasilnih izviđanja njihovih vještih i dobro obučenih, ratno iskusnih i odlučnih srpsko-četničkih izvidnika.
Posebno ističem iznimnu hrabrost naših požrtvovnih izvidnika i specijalaca koji su u više od 30-ak izvidničkih i nasilnih izviđničkih vojnih akcija u neprijateljskoj dubini osigurali nama u ratnom zapovjedništvu sve nužne i relevantne podatke o rasporedu, snazi i jačini neprijatelja. Od velike pomoći u planiranju ove vojne operacije bila nam je i konkretna tehnička pomoć i podrška hrabrih pripadnika našeg SZUP-a MUP RH.
U tom smislu, s radošću se prisjećam korisnog dvodnevnog stožernog izviđanja i obilaska naše crte obrane od strane tadašnjeg zamjenika zapovjednika ZP Gospić, brigadira Rahima Ademija, koji je tada, osim dragocjenih vojno relevantnih podataka, zbog neadekvatne obuće, pokupio i žuljeve na nogama.
No, za potrebe ovog osvrta i prikaza, posebno ću opisati jedan neprijateljski napad koji se dogodio baš 04.09.1993. u podnožju Velebita. Bio je to jedan od upečatljivijih, pamtljivih, opasnijih i dobro organiziranih, masovnijih napada na našu podvelebitsku crtu obrane od strane oko 70 dobro obučenih, ratno iskusnih medačkih izvidnika i ratno vojno iskusnih srpsko-četnika. I to, kako vidimo, samo nekoliko dana prije izvođenja naše planirane akcije "DŽEP 93". Dakle, dogodio se taj srpsko-četnički napad na naše utvrđene položaje, pri čemu su ubili dvojicu pripadnika SJP PU Primorsko-goranske, a više njih teže ili lakše ranili. Na našu nesreću, u to kišovito nedeljno popodne, zaposjeli su čak i oko 300 do 400 metara naše prve crte obrane duž vrha brda koje smo do tada držali. Stoga su naše interventne snage Specijalne policije bile primorane na munjevitu vojno-oslobodilačku reakciju, doslovno trčeći, te su u najkraćem vremenu stigle do podnožja naših već zauzetih položaja od neprijatelja. Potom su se upustili u višesatnu, žestoku blisku borbu po tada već jakoj kiši i uz padanje mraka u velebitskoj šumi. I tako, uz žestoku paljbu, bacanje bombi, doslovno borbom "prsa o prsa", uz nekoliko lakše ranjenih, te večeri smo uspjeli odbaciti neprijatelja i vratiti netom izgubljene položaje, kao i tijela naših izmasakriranih ratnih suboraca. Bili smo emotivno jako pogođeni zbog ljudskih gubitaka i zlehude sudbine naših riječkih suboraca. Stoga sam tu večer odlučio osloboditi cijelu riječku postrojbu daljnjih vojnih zadataka i uputiti ih u Rijeku, kako bi dostojanstveno i u miru odžalovali i sahranili svoje poginule ratne suborce. Ipak, samo dan ili dva nakon te vojne nesreće, svi pripadnici "Ajkula" vratili su se na velebitsko ratište i hrabro, besprijekorno izvršili svoju vojnu zadaću u samoj akciji "DŽEP 93".
Ovu dramatičnu i tragičnu epizodu iz ratnog dnevnika i ratnog puta Specijalne policije početkom rujna 1993. namjerno sam opisao detaljnije, jer je iznimno važna za predstojeći slijed ratnih događanja u rujnu te godine. Ta epizoda se odvijala u zoni odgovornosti Specijalne policije MUP-a RH, sukladno izvršnoj Zapovjedi za operaciju "DŽEP 93."
Naime, ovakvi događaji su rijetki u ratovima i nisu česti u ratnoj povijesti. No, ponekad se dogodi, kao što se dogodilo tog devetog rujna 1993. godine nama, pripadnicima Specijalne policije MUP-a RH, tijekom izvođenja same vojne akcije "DŽEP 93." Akciju smo započeli u 06:00 sati, a neprijatelj je odlučio nas napasti upravo tog dana, 09.09.1993. godine, ohrabren njihovim nedavnim uspjesima iz 4. rujna 1993. godine. Gračačko-Medački srpski četnici su u tajnosti okupili dodatnih približno 250 svježih, mlađih srpsko-četničkih vojnih snaga, čak su dovukli trupe iz Donjeg Lapca. Svoj napad su organizirali s tri dobro odabrana smjera prodora kako bi nam onemogućili učinkovitu obranu, protunapad i presjekli naše puteve opskrbe te podvelebitske komunikacije. Također su izmjestili svoje minobacačke bitnice za tu svrhu.
Možemo samo zamisliti koliko bismo velike ljudske gubitke imali taj dan, mi pripadnici Specijalne policije MUP-a, prilikom odbijanja ovog dobro organiziranog i masovnog srpsko-četničkog napada na naše položaje da tog dana nije započela operacija "DŽEP 93." Možete li zamisliti njihovo iznenađenje kada su shvatili da su zakasnili sat vremena jer smo ih napali u 06:00 sati, dok su planirali napasti u 07:00 sati? Za nas specijalce, to se zove "ratna sreća," i zahvaljujemo Bogu na tome.
Sve ostalo je već poznato u našoj ratnoj povijesti. Pobijedili smo tog dana našeg ratnog neprijatelja i ostvarili sve svoje ratne ciljeve definirane operacijom "DŽEP 93." Mi, pripadnici Specijalne policije MUP-a, uspjeli smo u tih 12 sati borbi, unatoč svim ratnim preprekama, žestokim otporima i minskim poljima, dosegnuti najudaljenije zacrtane linije u selu Drljiće, udaljenom više od 26 km od početka našeg prodora. Tada smo bili zaustavljeni u daljnjem napredovanju po zapovijedi brigadira Ademija, zbog vojno-taktičkih razloga, iako smo imali potpuno razbijenog neprijatelja pred sobom. Neprijatelj se povlačio prema Medku, ali i prema velebitskim šumama i planinama. Tog dana bilo je mnogo ratne drame, zarobljavanja naših neprijatelja, koji su uglavnom bili okrutni četnički koljači naših suboraca, ali i humanog i časnog zbrinjavanja starijih srpskih civila koje smo zatekli na terenu, često naoružane.
Međutim, pravi ratni pakao za sve nas nastupio je tamo već idućih ratnih dana; u dane 10., 11., 12., 13., 14., i 15. rujna, kada nam je posredstvom snaga UNPROFOR-a nametnuto primirje i naloženo hrvatskim snagama povlačenje, napuštanje netom prije (uz velike žrtve) osvojenog i obranjenog područja "Medačkog džepa". U te dane snažnog srpskog protunapada, srbočetnički neprijatelji pokrenuli su siloviti i sveobuhvatan protuudar na naše snage. I to svim raspoloživim vojnim oružjima i oruđima, tenkovima, raketnim topništvom, avijacijom i svježe angažiranim pješačkim srbočetničkim snagama, dovedenih na tu medačku bojišnicu čak i sa udaljenijih područja tadašnje tzv. SAO Krajine, kao i dovlačenje četničkih dragovoljaca iz Beograda i iz BiH.
Lažu bezočno snage UNPROFOR-a, posebno Kanadski bataljun, da su se tada, u zaštiti Srba "oružano borili sa ustašama u velebitskim šumama" i "da su tada ustaške snage pretrpjele teške gubitke u ljudstvu, više od 100 ubijenih i ranjenih vojnika". Lažu, sve je dokazano, raskrinkano, ali, svejedno, eto, oni su si, nemoralno, vojno nečasno, na konto te nepostojeće "bitke s ustašama", od kanadskog Parlamenta ishodili i - ratna odličja!?
EPILOG Međunarodno-pravni i pravosudni epilog (u Hrvatskoj i pred Haškim sudom) ove naše iznimno važne ratne vojne pobjede vam je svima dobro poznat, kao i potvrda našem tadašnjem državno-političkom vodstvu i hrvatskom narodu, da je naša, u Domovinskom obrambenom ratu, novonastala i novo stasala hrvatska oružana sila, sukladno našim ustavnim obvezama, u stanju i vlastitim vojnim akcijama i operacijama – osloboditi okupirano područje od velikosrpskog agresora, snažno potpomognutim od velikosrbijanskog, Miloševićevskog nacifašističkog srbočetničkog režima!
Što imamo danas u Hrvatskoj, što je od svega toga ostalo nakon trideset godina od toga važnog krvavog, ali slavnog, ratnog pobjedničkog ushićenja, ponosa i svehrvatskog zajedništva? Kako ćemo, gdje i u kakvom političkom ozračju obilježiti i proslaviti tu našu ratnu vojnu pobjedu, kako ćemo odati dužnu, očekivanu i zasluženu zahvalnost svim hrabrim i nesebičnim sudionicima ove VRA "DŽEP 93", koje poruke ćemo na dan te obljetnice poslati našim mladim generacijama, preživjelim sudionicima?
Nažalost, mi hrvatski domoljubi, hrvatski ratnici, živi, a posebno obitelji poginulih, nestalih i stradalih u toj VRA, nemamo razloga za optimističan pogled, za očekivanu radost, veselje, za zadovoljstvo angažmanom, pristupom i odnosom naših aktualnih vlasti u vezi organizacije proslave ove 30. obljetnice uspješnog izvođenja te VRA "DŽEP 93". Naime, naša Vlada i naša nadležna Ministarstva, posebno naš ministar i potpredsjednik Vlade, g. Tomo Medved, zajedno sa Uredom Predsjednika RH, u potpunosti su sve svoje organizacijske zadaće s tim u svezi faktično "delegirali" na - Ličko-senjsku Županiju, djelomično na Grad Gospić te, na "Koordinaciju udruga hrvatskih branitelja"? Ministre Medved, predsjedniče Vlade, g. Plenković, predsjedniče RH, g. Milanoviću, zar ćemo, nakon svega, tako omalovažavajuće prema našoj ŽRTVI, sa tolikom marginalizacijom? Zar je to, nakon svega što su hrvatski ratnici i njihove obitelji dali od sebe u ovoj VRA, dovoljna simbolična zahvala hrvatske države (koju vi sada formalno-pravno predstavljate) i hrvatskog društva? Omalovažavanje je išlo toliko daleko, da se čak na zahtjev ministra Medveda htjela cijela ta svečanost, obilježavanje 30. obljetnice te VRA, prebaciti dan ili dva ranije, ili kasnije od 09.09., jer, eto, ministar Medved je nešto dogovorio neke prigodne priredbe na Banovini? Prestrašno, neshvatljivo!
Zašto nas niste javno pozvali, sve nas sudionike i ratne suborce sa obiteljima stradalih (tko god može prisustvovati), tog dana, 09.09.2023., u Gospiću, da se ponosno, veselo i sretno družimo nakon Svete Mise, da sjednemo negdje, pojedemo nešto, popijemo piće, proslavimo se, evociramo svoja sjećanja i potom mirno krenemo svojim kućama i obiteljima diljem Hrvatske?
Ministre Medved, predsjedniče RH gospodine Milanoviću, zašto nam niste u ovoj svečanoj prigodi, nakon 30 godina, osigurali civilizacijski i moralno očekivanu satisfakciju - dodjelu medalja za sudjelovanje u ovoj VRA "DŽEP 93"? Nismo bili stotinu tisuća, bilo nas je manje od 3500, ukupno oko 4000 ratnih heroja. Kakav je to trošak za naš Proračun, kakav problem? Već više od pet godina argumentirano tražimo to od vas. Formalno je taj moj zahtjev za dodjelu medalja i odličja sudionicima te VRA odobrio nadležni saborski Odbor za ratne veterane i uputio vam ga na realizaciju.
Ministre Medved, gdje je to i zašto zapelo? Već prije pet godina se sasvim pouzdano znalo da će baš ove godine, 09.09.2023., dakle za nekoliko dana biti 30. obljetnica ove slavne ratne bitke?
Predsjedniče RH, gospodine Milanoviću, zar vam doista nitko nije predložio, ili vam nije palo na pamet, da u prigodi ove značajne obljetnice VI, u ime hrvatske države, odlikujete visokim odličjem nekolicinu ratnih heroja, sudionika te bitke, kao i posthumno članove obitelji poginulih i nestalih u toj VRA?
Zar je moguće da lažljivi i nemoralno nečasni Kanađani, pripadnici kanadskog bataljuna UNPROFOR-a, imaju medalju kao uspomenu na sudjelovanje u VRA "DŽEP 93", a mi Hrvati, hrvatski ratnici, sudionici u ovoj VRA, nemamo ništa od toga, nemamo hrvatskom krvlju zasluženu pozitivnu kolektivnu memoriju, ništa osim individualnih sjećanja?
Zar je moguće da se o tome, o toj hrvatskoj žrtvi i borbi za slobodu, do danas nisu snimili nikakvi filmovi, nikakva afirmativna dokumentaristička i umjetnička djela? Da čak ne zaslužujemo simbolični naklon i javno izraženu zahvalu predstavnika države Hrvatske? Što nam danas u našim školama uče naši hrvatski mladi naraštaji? Imao se vremena, protekla je i 30-ta godina od tih krvavih, sudbonosnih i slavnih dana naše borbe za neovisnu, slobodnu i suverenu državu Hrvatsku!
I za kraj... VAŽNO! Predsjedniče Vlade, gospodine Plenkoviću, predsjedniče Hrvatskog sabora, gospodine Jandrokoviću, predsjedniče Republike Hrvatske, gospodine Milanoviću, vi niste sudjelovali ni u toj, ni u ijednoj drugoj ratnoj vojnoj obrambenoj operaciji tijekom Domovinskog obrambenog rata, i to je vaš izbor. Stoga vi sve to osobno ne osjećate i ne doživljavate na isti način kao mi hrvatski branitelji, hrvatski ratnici. No, ta činjenica ne opravdava vaš evidentno nonšalantan, nemaran, nezahvalan i omalovažavajući odnos prema hrvatskoj žrtvi i hrvatskim ratnim herojima, sudionicima ove VRA.
Na kraju, kao jedan od terenskih ratnih zapovjednika ove krvave i slavne naše ratne bitke, unatoč svemu, unatoč svim vašim propustima, dokazanom nemaru i omalovažavanju, u interesu svih sudionika ove VRA, iskreno vas sve trojicu pozivam da taj dan, 09.09.2023. godine, u jutarnjim satima nakratko dođete u Gospić i poklonite se, u ime države Hrvatske, svim živim i mrtvim hrvatskim ratnim herojima, spasiteljima i osloboditeljima Like i tog dijela Hrvatske od velikosrpskog agresora.
Živjela nam vječno u Domovinskom obrambenom ratu obranjena Hrvatska od velikosrpskog, naci fašističkog, protuhrvatskog i genocidnog agresora!
lektoriran tekst
Orginal objava:
Povezani članci
VIJESTIUSKOK podigao novu optužnicu: Članovi skupine terete se za međunarodnu trgovinu drogom i milijunsku zaradu
VIJESTIMelania Trump oštro odbacila veze s Epsteinom i pozvala Kongres na saslušanja, Alex Jones tvrdi: “Napustit će Trumpa”
VIJESTIDigitalni Entry/Exit sustav u punoj primjeni: Kraj pečatiranja putovnica na granicama Schengena
VIJESTI