Željko Travica samo je jedan od tisuća srpskih monstruma koje je agresor planski koristio u operacijama genocida i etničkog čišćenja

Dana 5. studenoga 2024. godine, Policijska uprava vukovarsko-srijemska izvijestila je javnost kako je jedan od brojnih srpskih ratnih zločinaca, 62-godišnji Željko Travica završio u pritvoru u Osijeku, nakon što je izručen od francuskih vlasti. On se od 1997. godine (navodno) skrivao u Engleskoj, a Hrvatska ga je tražila zbog okrutnih zločina počinjenih tijekom srpsko-crnogorske agresije, početkom listopada 1991. godine, u Mirkovcima i Ceriću. O neljudskim, monstruoznim postupcima Travice i njegovih suboraca, u svjedočenju što su ga prenijeli neki od naših medija, pred sudskim vijećem osječkog Županijskog suda, govorio je hrvatski branitelj iz Vinkovaca, Zoran Šorlija, koji je nakon zarobljavanja od njih zvjerski mučen, kao maloljetnik. Od posljedica ovog zlostavljanja, završio je u invalidskim kolicima kao 100% invalid. Njegova izjava s pravom je zgrozila cjelokupnu javnost u Hrvatskoj i još jednom otkrila stvarnu sliku agresije na našu zemlju, koja se ne rijetko potiskuje i iskrivljuje s nakanom izjednačavanja krivnje:

"Što nam je sve radio, od psihičkog zlostavljanja, fizičkog... Vezivanja žicom, tjerao nas je da jedemo mozak od poginulog kolege, gurali su nam u usta ljudski mozak! U Mirkovcima me udario bejzbolskom palicom, pukla mi je lubanja. Nisu me odveli u bolnicu, već u logor. Tamo su mi čitali presudu smrt strijeljanjem. Vezali su nas žicom i tjerali kroz minsko polje. U logoru sam napunio 18 godina" - dio je njegova iskaza o patnjama što su ih prošli oni koji su imali nesreću pasti u zarobljeništvo monstrumima iz redova srpskog agresora."

(Za citirani navod vidi)

 I takvih priča iz razdoblja krvavih, olovnih devedesetih godina, nažalost, na tisuće je - a najviše onih neispričanih koje nemaju pravo javnosti niti se spominju, jer u Hrvatskoj je na snazi (uglavnom) šutnja o toj dimenziji agresije i politika "normalizacije" odnosa sa Srbijom po svaku cijenu, pri čemu se nekažnjavanje zločinaca i izostanak pritiska na ovu zemlju koja je uz "JNA" i Crnu Goru bila začetnik, inspirator i glavni protagonist krvavog, zločinačkog, agresivnog rata (od Slovenije, Hrvatske i BiH do Kosova) s ciljem etničkog čišćenja prostora na kojem je trebala nastati "Velika Srbija". kod nas, nažalost, shvaća kao nešto normalno. Srbija već više od trideset godina planski i sustavno skriva svoje krvave tragove i krivotvori recentnu povijest, a mi Hrvati im (htjeli to priznati ili ne) u tomu pomažemo svojim nečinjenjem i šutnjom.

Monstrum Željko Travica izašao je 08. siječnja ove godine na prvo ročište pred Županijskim sudom u Osijeku s ciničnim, podrugljivim smiješkom na usnama - kao da nije optužen za neljudska zvjerstva nad zarobljenicima. "Ne osjećam se nimalo krivim" - odgovorio je izjašnjavajući se o krivnji i sjeo na klupu uzdignute glave i dalje se smješkajući i s visine

Monstrum Željko Travica u vrijeme dok je bio na slobodi u Engleskoj gdje se očito osjećao sigurno i zaštićeno,

pa svoj identitet nije ni krio (slika s njegova FB profila)

promatrajući sudsko vijeće. Nije pokazao ni trunku kajanja, pa čak niti nakon što su dvije njegove žrtve detaljno opisale što se sve događalo i posvjedočile o neshvatljivim zvjerstvima što ih je činio te jeseni 1991. godine, u ratom zahvaćenoj Slavoniji kao pripadnik srpskih paravojnih - terorističkih formacija.

 Jedno od temeljnih pitanja, naročito kad su posrijedi najteži zločini (masovni i pojedinačni masakri žrtava, te mučenja, silovanja i seksualna zlostavljanja) jest: Kako je to bilo moguće? - utoliko prije što to nisu bili slučajevi na razini ekscesa ili incidenata pojedinaca, nego učestalo i sustavno ponašanje ne malog broja pripadnika agresorskih snaga (kako skupina, odreda i postrojbi iz redova dobrovoljaca, četnika, tzv. teritorijalaca, "krajišnika" i "specijalaca", tako i postrojbi "JNA" i srbijanske policije) koje su pod dirigentskom palicom političkog i vojnog vodstva u Beogradu, te SDB-a i KOS-a, planski i koordinirano ostvarivale zacrtani plan etničkog čišćenja. Onog trenutka kad shvatimo i tu monstruoznu dimenziju rata vođenog na području bivše SFRJ, u kojem su za najprljavije poslove masovnih zločina i etničkog čišćenja s ciljem trajnog uklanjanja domicilnog, autohtonog nesrpskog stanovništva s njegova životnog prostora (ubijanjima, razaranjem, progonom, silovanjima i mučenjima), mnogi događaji će nam biti jasniji.

 Neki od istaknutih svjetskih i hrvatskih psihijatara, dugi niz godina su se na znanstveni način bavili problematikom najtežih zločina i njihovih posljedica kad su u pitanju žrtve, pogotovu onih vezano za seksualna iživljavanja (u čemu se naročito isticao pokojni prof. dr. sc. Mladen Lončar). Neki od njih (proučavajući psihološke profile izvršitelja), došli su do zaključaka kako je agresor pomno odabirao takve osobe (iz redova teških ubojica i kriminalaca koji su izdržavali zatvorske kazne ili su bili pripadnici kriminalnog podzemlja) za gnjusna seksualna iživljavanja i ciljano ih slao na ratna područja kako bi obavili ono što nije bilo podesno za regularne vojne i policijske formacije. Ovi patološki nasilnici među kojima je bilo i psihički teško poremećenih, izopačenih osoba, oslobađani su iz zatvora, amnestirani i potom angažirani "u ratu za Otadžbinu" od strane tajnih službi (SDB i KOS) u paravojnim formacijama ili "specijalnim" postrojbama kojima su rukovodili njihovi operativci uvezani s vrhom tih službi, ili im se dopuštalo formiranje samostalnih skupina. Takvo postupanje države (Srbije) omogućilo je da se nakon svega krivnja za najgora zvjerstva prebaci na pojedince i skupine koji su navodno "djelovali samostalno", iako je posve jasno da su vojska ("JNA") i državna tijela Srbije i Crne Gore u svemu vukli konce i da se ništa nije moglo događati bez njihovih naloga i dopuštenja.  

 Mnoge žene i djevojčice na okupiranim područjima (jer zločinci često nisu birali svoje žrtve prema uzrastu) koje su danima, tjednima, pa i mjesecima sustavno mučene i silovane, puštane su na slobodu tek onda kad su bile u poodmakloj trudnoći kako bi (što su im silovatelji govorili) "rodile četnike" i to je bio jedan od užasnih i surovih načina trajnog uništavanja i razaranja ljudske osobe. Posljednjih godina došlo se do dokaza kako su postojali i posebni logori za silovanja, što znači da se ovaj oblik zločina očito planski i sustavno koristio kao vrlo djelotvorna metoda etničkog čišćenja – jer žrtve se nakon tako teških trauma po pravilu nisu više vraćale u svoja mjesta prebivališta, a uz sve to, ostajale su trajno obilježene i nesretne, pa je najčešće dolazilo i do nesporazuma između njih i bližnjih što je u mnogim slučajevima potom dovodilo do raspada obitelji.

 Nakon 20 godina od početka agresije na Republiku Hrvatsku, konačno je barem djelomično prikupljena relevantna građa i 2011. objavljeni su podaci prema kojima je tijekom 1991/92. godine na okupiranom području Republike Hrvatske silovano 2.500 osoba - žena i djevojčica (najmlađa žrtva imala je 6, a najstarija 80 godina), ali i jedan broj muškaraca. Koliko je ovih zlodjela stvarno počinjeno tijekom rata 90-ih godina, vjerojatno neće nikad biti utvrđeno i to iz više razloga: preživjele žrtve jako teško govore o ovoj bolnoj temi, mnoge više nisu na životu niti za te zločine postoje svjedoci, a jedan dobar dio oštećenih proživljene traume krije u sebi i ne želi o njima govoriti ni najbližim srodnicima. Što se silovanih muškaraca tiče, jedini broj koji se do sada spominje u medijima je 55, mada je on zacijelo mnogo veći. Ovo je jedna od najvećih tabu tema vezano za rat i jako je teško doći do svjedočenja o takvim iskustvima. Svojedobno je jedan bivši hrvatski logoraš, zatočenik crnogorskog logora Morinj, na Hrvatskoj televiziji iznio kratko svjedočenje o tomu kako su neki od zatočenika trpjeli i "sodomiju", što su na kraju prijavili jednom oficiru "JNA", nakon čega je ova vrsta torture prestala, ali niti on niti njegovi supatnici nisu željeli detaljnije govoriti na ovu temu.

 Među najogavnije "zabave" što su ih smišljali bolesni mozgovi srpskih zločinaca, spadale su opskurne grupne "seanse", u kojima su deseci zarobljenih civila dovođeni u prostore škola, omladinskih, zadružnih ili vatrogasnih domova i tamo skidani do gola da bi ih se zatim pod prijetnjom smrti prisiljavalo na seksualno nastrane čini i bludne radnje (ne rijetko tako da su za "parove" birani najbliži srodnici – braća i sestre, očevi i sinovi, majke i sinovi, kćeri i očevi, itd.). Silovanja majki pred djecom, žena pred muževima, ili kćeri pred roditeljima, braćom i sestrama, unuka pred bakama i djedovima i sl., bili su također omiljeni oblici "zabava" uz pomoć kojih su "srpski borci" (pogotovu pripadnici četničkih skupina i paravojske) "kratili vrijeme", "opuštali se" i ujedno svetili "ustašama" i "balijama".

 Na ovom mjestu, evo samo jednog takvog slučaja, koji je spletom okolnosti bio i predmetom farse od suđenja u Srbiji (u Šapcu i Beogradu) – inače se za njega ne bi ni znalo. Novinar beogradskog lista Vreme o tomu piše:

"Divljanje 'Osa', koje su osim što su kontrolisali granični prelaz Karakaj, gde su maltretirali i pljačkali putnike, a često su upadali i na teritoriju Malog Zvornika, gradića na teritoriji Srbije, uzelo je toliko maha da je vlada Radovana Karadžića u avgustu 1992, u Zvornik poslala specijalnu jedinicu policije Republike Srpske koja je 'Ose' razoružala, pretukla i oduzela im 'ratni plen' – 27 kilograma zlata, 50 automobila marke 'golf' i preko 600.000 nemačkih maraka. Nakon toga su proterani u Srbiju, gde su braća Vučković, uz jedan broj pripadnika jedinice, odmah uhapšeni zbog pljačke jednog zlatara iz okoline Malog Zvornika.

Nakon privođenja, Dušan Vučković 'Repić' nije izdržao da se policiji i istražnom sudiji ne pohvali svojim 'podvizima' preko Drine, pa je tako ispričao da je lično pobio 15 Bošnjaka u Domu kulture u selu Čelopek kod Zvornika. Iako srpsko pravosuđe u tom trenutku nije imalo nimalo volje da se bavi ratnim zločinima srpskih jedinica u Bosni, kad je ta priča ušla u zapisnik, predmet se morao procesuirati, pa su braća Vučković u maju 1994, izvedena pred Opštinski sud u Šapcu da bi im se, prvi put u novijoj istoriji srpskog pravosuđa, sudilo za ratni zločin. Posle kratkog i traljavog suđenja, na kome se ni tužilac ni sudija nisu mnogo interesovali za detalje predmeta, Dušan je proglašen osobom sa smanjenom uračunljivošću i osuđen na sedam godina zatvora (viši sud je to naknadno povećao na deset), a njegov brat Žuća na uslovnu kaznu zbog nedozvoljenog posedovanja oružja. Mediji pod Miloševićevom kontrolom su gotovo u potpunosti ignorisali suđenje.

Tek deset godina kasnije, nakon što su istražitelji MKSJ obavili temeljnu istragu, a zatim je kao prvi takav predmet ustupili srpskom pravosuđu, 'Repić', Grujić, Pavlović i grupa pripadnika 'Osa' su uhapšeni i dovedeni pred Specijalni sud za ratne zločine. Tom prilikom su otkriveni detalji 'Repićevog' divljanja u Čelopeku (općina Zvornik, BiH – op. Z. P.). Prema navodima tužioca 'On je u više navrata i danju i noću ili svi zajedno ili u manjim grupama ili pak pojedinačno, od zatočenih lica oduzimao novac i zlatne predmete i nad njima vršio fizička mučenja, telesna povređivanja, sakaćenja i ubistva sa nanošenjem velikih patnji', piše u optužnici. Tužilaštvo takođe navodi da je Vučković 'naređivao, odnosno prisiljavao očeve i sinove zatvorenih civila kao i lica koja nisu u srodstvu da međusobno vrše protivprirodni blud... Neutvrđenog dana okrivljeni Vučković je naredio da očevi i sinovi izađu na binu u Domu kulture, da se potom skinu goli i vrše oralni seks među sobom, ustima i u anus, sa promenama uloga što su ovi morali i činiti... Ostalim oštećenim licima Vučković je naredio da to moraju posmatrati, zatim okrivljeni Vučković stavlja cev malokalibarske puške u usta Damiru Bikiću, i podizanjem usta cevi puške prinuđava Damira da se propne na prste, pa kad je od njegovog oca dobio izgovor da mu je to jedini sin, odgovorio da ga više nema i pucnjem u usta Damira lišio života, a potom iz iste puške lišio života i Saliha Hadžiavdića, Hasana Halilovića, Fikreta Jahijagića, HimzuKuršumovića i AlijuAtlića a ranjenog Šabana Bikića ubodom noža lišio života, a za koje vreme je okrivljeni Korać Ivan sa 'Puftom' tukao druga lica metalnom i drvenom palicom...'

'Repićevom' starijem bratu Vojinu, nikad nije suđeno za zločine jedinice kojom je komandovao, a ni Dušan nije dočekao kraj procesa, jer je umro od srčanog udara u pritvoru. Sve u svemu, računa se da je tokom terora 'Žutih osa' i njima srodnih jedinica, u zvorničkoj opštini pobijeno ukupno oko 1300 ljudi, među kojima je bilo žena i dece, a mnogo veći broj je proteran."

(Vidi: Dejan Anastasijević, "Kratka istorija paravojnih jedinica u jugoslovenskim ratovima 1991-1995 –  Grabljive zveri i otrovne bube, Analiza slučaja 9, Uvod: prikriveni rat")

 Uobičajena tortura kojoj su bili izvrgnuti svi ratni zatvorenici i logoraši, sastojala se u tomu da ih se višekratno – ponekad i po nekoliko puta u 24 sata izvodilo "na klanje" ili "streljanje", što se u zadnji tren tobože "odlagalo do daljnjeg" i tako ih se dodatno psihički mučilo i držalo u stalnoj neizvjesnosti i stanju duševne patnje. Mnogi su morali iskopati sebi grobove i danima su dotjerivani na rubove tih jama uz repetiranje oružja ili stavljanje noževa pod grlo, da bi potom bili puštani, ili ubijani, ovisno o raspoloženju njihovih mučitelja. Izvođenje pred kamere, gdje su pod prijetnjom trenutačne likvidacije morali hvaliti tretman u logorima i osuđivati one koji su ih poslali "da kolju srpski narod", a po potrebi i priznavati kako su činili najgnjusnije zločine protiv srpskih civila – klanja i silovanja čak i djece – također je bila stalna praksa srpske propagandne mašinerije i time se pored ostalog prikupljao "dokazni materijal" za kasnije optužnice protiv hrvatskih branitelja. Najdulji boravak u srpskom logoru zabilježen je kod "Somborske grupe" koja je u zatočeništvu provela ukupno 707 dana.

 Unatoč izraženim nastojanjima mnogih da se relativizira krivnja za ratove iz 90-ih godina prošlog stoljeća i tijek događaja prikaže drugačije, jako se dobro zna tko su krivci i što je uzročnik tih krvoprolića.

 Činjenice su neumoljive i one (pa i na razini statističkih podataka i utvrđenog broja žrtava od institucija UN-a) govore kako je srpski agresor na području bivše SFRJ tijekom ratova (1991. - 1999.) kriv za smrt preko 80 % žrtava (dakle, za više od 120. 000 od ukupno 150. 000 mrtvih), a što je izrijekom potvrdio i 2008. godine na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj tadašnji predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić.

 Dakako, od okorjelih zločinaca - poput Željka Travice i njemu sličnih - ne treba očekivati pokajanje, jer da su imali trunke savjesti i razuma, oni tako monstruozna nedjela ne bi ni počinili. Ali, naša obveza je nakon svega progovarati istinu i ne zaboraviti. I to je najmanje što možemo i moramo učiniti u ime svih onih koji su ni krivi ni dužni podnijeli žrtvu i pretrpjeli njihova zvjerstva.

(Video): Izjava 100% invalida Zorana Šorlija, žrtve Željka Travice

Autor: Zlatko Pinter / PDN