ŽENA, MAJKA, RATNICA Jasna Mikas: MISIJA

U spomen na jučer preminulu hrvatsku braniteljicu, dragovoljku Domovinskog rata Jasnu Mikas objavljujemo Vam njenu autorsku priću koja je objavljena na Portalu Dnevnih Novosti 2019. godine kada smo sa nekoliko braniteljskih Udruga žena proizašlih iz Domovinskog rata, u spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu,   pripremili i objavili    istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

"MISIJA

 

                                                                                            Jasna Mikas

 

 

A kako je sve počelo? Hrvatskom se širi srpska oružana  pobuna. Iz sela protjeruju Hrvate, pale, razaraju i pljačkaju. Kolone prognanika s malim zavežljajima uzduž jadranske obale. Ne mogu to gledati. Guši me bol, ne mogu besposleno čekati. Moram nešto učiniti, domovina krvari, ljudi ginu. Suprug i ja zovemo Zagreb, krenuli bismo u Vukovar, ali naše godine su prepreka. Brat mi je u Vukovaru, svaki dan mislim na njega. Tamo vape za pomoći, a oružje ne stiže. Vukovar je pao. Užas i nevjerica. Brata su mi krvnici odveli iz vukovarske bolnice i do dana današnjega se vodi kao nestala osoba. Bol je toliko jaka, moram djelovati. Odluka je pala, moram te, brate, zamijeniti....

 

Javljam se u Biograd u zapovjedništvo. Zapovjednik pomalo šaljivčina, u čudu me gleda i kaže da je puška veća od mene i što kad bih ga ranila. Ljutito mu odbrusim da bih ga onda njegovala. Nitko ne želi ni čuti, zvat će me ako se ukaže potreba.

 

Konvoj "Libertas"

 

Sama sam otišla u Split i u 17 sati se ukrcala na brod „Slaviju“. Ispraćaj je bio veličanstven. Cijeli Split bio je na Rivi. Isplovili smo, a za nama konvoj od četrdesetak brodica. Dubrovnik je bio u izolaciji od ostatka Hrvatske, bez vode i struje, i mi smo im trebali pomoći u opskrbi, a i dokazati da nisu sami. Na brodu je bilo poznatih političara, glumaca, pjevača, humanitaraca, europskih promatrača, stranih i domaćih novinara. Bio je tu i predsjednik predsjedništva Jugoslavije Stjepan Mesić, žene iz „Bedema ljubavi“ i veliki humanitarac dr. Slobodan Lang.

Da izbjegnem propitkivanja, priključila sam se „Bedemu ljubavi“. To su bile hrabre žene čiji su sinovi još bili u Jugoslavenskoj armiji.

Dok smo plovili, pridružile su nam se male brodice na kojima su vijorile hrvatske zastave. Ispraćali su nas pjesmom.

Sve kabine na brodu bile su zauzete. Da bih malo odspavala, legla sam ispod stola. Bila je još noć kad smo stigli. S pučine smo promatrali kako sa Srđa padaju granate na grušku luku. Prizor je bio stravičan, ali sam znala da smo sigurni jer su oči cijelog svijeta pratile taj događaj. Pri pretresu našeg broda, jugoslavenska mornarica se ophodila profesionalno.

Oko 6 sati ujutro dobili smo dopuštenje da uplovimo u luku. Dočekalo nas je nešto Dubrovčana. Mi žene smo se prve digle da iskrcamo pomoć koju smo donijeli. Doktor Slobodan Lang je svakoga za nešto zadužio. Ja sam tražila dobrovoljne davatelje krvi. Uspjela sam naći samo šestero ljudi i to iz našeg konvoja. Krenuli smo prema bolnici na Medarima. Avioni JNA  nisko  su proletjeli i istresli bombe na bolnicu. Popucala su stakla. Bilo je strašno. Koljena su mi klecala. Svi su bili mirni i to mi je pomoglo da se smirim.

Kad smo se spustili u grad, prišao mi je mladi branitelj iz Zadra i zamolio me da javim njegovim roditeljima da je živ. Kasnije sam to i učinila. Neki su ostali braniti Dubrovnik. Poredali smo se ispred broda. Dr.Slobodan Lang je pročitao imena ljudi iz konvoja. Ušli smo u brod. Vani su stajale obitelji s malom djecom. Dozvoljeno je ženama, djeci i starcima da uđu, a mladi muškarci su morali ostati. Bio je to tužan prizor. Krenuli smo kući. Otišli smo do Korčule da ostavimo gospođu Branku Šeparović. Čak smo i kavu popili u kafiću. Prava oaza mira. Bio je to osjećaj olakšanja. Kako malo treba da čovjek bude sretan?

Uvečer smo na palubi imali predstavu povodom Svih svetih. Svi smo u ruci držali upaljene svijeće. Poseban dojam na mene je ostavila Dubravka Durbešić i Terezija Kesovija.

Prolazimo Biograd i Zadar koji su u potpunom mraku. U Zadru su me trebali iskrcati, ali Zadar je nemilo granatiran. Moram do Rijeke. Sjedam na prvi autobus i nazad u neizvjesnost. U autobusu je nas desetak. Pred Zadrom bljeskovi i grmljavina. Vozač gasi svjetla i ulijećemo na autobusnu stanicu. Pola sata čekamo u skloništu. Više se ništa ne čuje. Kažem vozaču da krenemo. Bodrim putnike i vozača. Još samo malo i ukleti Križ je iza nas. Napokon Sv. Filip i Jakov. Putnici i vozač poželješe mi svako dobro, kao i ja njima. Evo me kući nakon burna tri dana. Doma svi šutimo i grlimo se. Odahnuli smo.

 

 Dani ponosa i slave

 

Hrvatska je bila nenaoružana. Snalazili smo se svakako. Na snazi je bio embargo na uvoz oružja. Tiho, Željko i ja krenuli smo u Zagreb po krijumčareno oružje. Na povratku nas je zaustavila srpska milicija. Pogledali su prtljažnik - prazan. Na zadnjem sjedištu sjedim na rastavljenim automatskim puškama. Bijela perzijska maca leži mi u krilu, na lijevoj strani skriven revolver. Odglumila sa razmaženicu koja želi negdje stati na piće. Pustili su nas. Ne možemo vjerovati. Bili smo spremni na najgore, a oni nas pustili. Imali smo sreće.

Nedugo zatim Željo je poginuo nagazivši na minu.

Jednog dana zove me Nedo da dođem kod njih u logistiku. To sam čekala. Bitno je obući uniformu, izborit ću se već nekako da odem na ratište. Bila sam jedina žena vrlo kratko. Pridružuje mi se Melita, školska kolegica moje kćeri. Uskoro Melita i moja Tajana odlaze u sanitet.

Kompletna vojska seli u "Crvenu luku", tamo je puno mladih žena iz cijele Hrvatske. Tajana dragovoljno odlazi na južno bojište. Moj nemir se malo stišao kad napokon dobijem svoju pušku "zbrojevku" koja je puno lakša i odlazim na položaj. Ostvarile su se sve moje želje. S vremenom postadoh vješta ratnica. Razgovori koje vodim u sebi pokazali su mi da sam tamo i tada bila ista osoba koja sam ovdje i sada.

 

Je li me bilo strah? Da, na početku, iako sam taj strah imala zbog supruga i djece. Bili su na različitim položajima. Misli su mi bile uz  njih. Moji suborci, mahom djeca, bili su divni prema meni. Doživljavali su me kao majku i zvali me mama. Dok ovo pišem, raznježim se. Oni su bili moja obitelj i tako će ostati zauvijek.

 

Rat se zahuktava, granate svakodnevno razaraju naše domove, ginu civili i  ginu ratnici. Ne vidim skori kraj. Treba izdržati. Već sam se toliko navikla na kanonadu da mi to dođe kao uspavanka. Kratko spavam, bez snova, čekajući svoju smjenu. Čitav vod je u stacionaru, osim momaka na položaju. Znao je neprijatelj biti tako ustrajan da se iz stacionara nije moglo van. Onda su s nama bili civili s dječicom. Nisu htjeli napustiti svoje domove, već su sa nama dijelili dobro i zlo. Izašla sam van. Ne bojim se granata, bojim se da ja zajedno s djecom ne zaplačem. Boli me njihov strah. Ta djeca, sada mladi ljudi, za mene su heroji.

 

U sjećanju mi se nižu likovi, događaji, suživot koji mi gotovo i sad nedostaje. Raznježim se kad pomislim na Antu, tog savršenog vojnika, koji je znao prognozirati kad će neprijatelj otvoriti vatru. Pomislila sam kako je to zbog njegove visine i neprijatelj bi ga uvijek uočio. Instiktivno bih se sagnula, a on mrtav hladan kroči naprijed. Tu je i Damir sa svojim humorom, Danko poznat po svojoj pedantnosti, Julijan od kojeg sam toliko naučila. Robo glumac bio je moja maza. Svi ti dragi momci, samo o njima mogla bih toliko toga napisati.

 

Mjeseci prolaze, rat  sve žešći, a mi na položajima od Veterinaca do Bile Vlake. Savjesno obavljam svoje zadatke. Ne žalim se na vremenske uvjete. Bura mi ne da naprijed, a momci se šale treba li me nositi. Penjem se na "čuku", a ledena kiša pada. Verem se četveronoške, stijene su zaleđene. Od hladnoće mi suze oči, pucnjava u daljini, a ja se pitam jesam li to ja i je li to istina. Tko to može izdržati?

Zaboravi se to. Šalim se s dečkima, nije to za nas ništa. To je naša misija, moramo izdržati za naše voljene. Nije ni civilima lako, dolje nema struje ni vode, stalno su u skloništima i strahuju zbog nas.

 

Prošle su već dvije godine. Strah je nestao, sve je postalo normalno, čak se i život normalizirao. Granate su ionako svakodnevica, s tim se živi. U slobodnim trenucima vraćamo se svojima, uzimamo predah da operemo uniforme, sredimo svoje okućnice ili polja. Proslavila sam vjenčanje sina i na trenutak zaboravila na rat. Nedugo iza toga vjenčanje je moje kćeri. Na južnom bojištu upoznala je Zdenka, koji je od prvog dana na ratištu, prognanik. Roditelji su mu do nedavno bili zarobljeni na okupiranom području. Kad sam ga prvi put vidjela, u očima sam mu ugledala svu ljepotu duše. Sretna sam zbog njih. Uskoro me moja djeca obradovaše: kćerka mi je podarila prvog unuka, a sin prekrasnu djevojčicu. Postala sam baka, možda prva baka u rovu.

 

Vrijeme prolazi, već je ljeto 1995. godine. Na straži sam s Joškom. Uskoro će kraj naše smjene. Sjetim se da je 4. 8. rođendan moje majke. Tog trenutka zovu nas iz veze – počeo je „dan D“. Jošku je istog trena stao sat. Koje li slučajnosti? Počelo je. Vojska je na nogama. Spremni čekamo. Oglasilo se topništvo. Krećemo prema Polači koja je već oslobođena. Ujutro smo u Benkovcu, prošli smo mjesto Šopot. Gledam Gogu, u očima suze radosnice, njeno mjesto je napokon slobodno. Svi smo u benkovačkom vatrogasnom domu.

Prošli smo kroz Benkovac. Iznenađena sam jer ništa nije razoreno. Krećemo kroz Bukovicu. Moramo "pročešljati" sva mjesta. Hodam kilometrima. Nesnosna je vrućina. Ratna oprema je na meni. Teška je, a ja imam samo 49 kilograma. Puška mi je u ruci, za pojasom pištolj i bombe. Gledam uokolo – ništa. Samo se cvrčci čuju. Hodam, samo hodam. Na izmaku sam snaga i osjećam da ću se onesvijestiti. Pratim ostale i vidim da ni oni ne mogu više. Zaustavlja se kamion, stiže zamjena. U zadnji čas. Dok sam se penjala, osjetila sam da mi se cijelo tijelo trese. Krećemo iza gardijskih brigada kroz naš oslobođeni teritorij. Nižu se mjesta, stalno smo u pokretu. U selima nailazimo na srpsko stanovništvo, većinom starije dobi. Nevjerica. Kako je moguće da netko tako napusti svoje stare i nemoćne roditelje? Suosjećamo s njima, dajemo im jesti i piti. Crveni križ ih odvodi na sigurno. Momci ulaze u torove, hrane i napajaju gladnu i žednu stoku. Ponosna sam na njih, na njihovu čovječnost. Dvoje po dvoje pretražujemo seoske kuće. Nailazili smo na naoružane civile. Neke postrojbe doživjele su neugodna iznenađenja. Zapovjednik naše satnije Toma i ja šuljamo se prema velikoj kući. Ograda ima ogromna željezna vrata. Osluškujemo, a onda Toma zapuca u bravu. Gledam je li pucanj nekoga izazvao van. Toma leži na podu. Toliko krvi nisam nikad vidjela. Metak se odbio i ranio ga ispod koljena. Zavila sam mu ranu. Vojni džip ga je odveo u sanitet. Kasnije je nastavio obavljati svoju dužnost, iako je bio ranjen.

 

Svuda nailazimo na napuštene automobile, traktore, uništene tenkove i naoružanje. Ulazimo u njihovu crkvu koju čuva naša vojna policija. Ne mogu vjerovati, pa tu je cijeli arsenal oružja! Ništa im nije sveto. Barbari su do temelja razrušili naše crkve, a mi njihove čuvamo. U jednom selu tražimo smještaj da malo predahnemo. Goga, Julijan, Danko i ja ulazimo u jednu sobu. Pogled na dječji krevetić i malenu ostavljenu dječju cipelicu. Julijan kao da mi čita misli i iznosi krevetić vani. I on ima malu djevojčicu. Noć je tiha. Nakon spavanja na otvorenom imam osjećaj da sam u hotelu. Čizme ipak ostaju na nogama.

 

Ujutro dok pijemo toplu kavu, začuje se pucanj. Ulazimo u štalu, a Silvestar skamenjeno stoji uza zid. U šoku je. Ranjen je u nogu. Goga i ja mu zavijemo ranu i imobiliziramo nogu… Ne krvari, hvala Bogu. Pita me hoće li biti dobro. Pomilujem ga po licu. Znam da će biti dobro, nije u smrtnoj opasnosti.

 

Krećemo dalje. Evo nas napokon u Kninu. Ni traga od "prekomjernog" granatiranja i razaranja. Obuzmu me emocije. Tu su moji korijeni. Kad bi bar moj otac bio živ da vidi svoj slobodni Knin. Kako bi se ponosio mnome.

 

"Pročešljali" smo Ravne kotare, Bukovicu i Liku. Dobivamo zadatak osigurati nesmetani prolazak Vlaka slobode s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Na zidu željezničke postaje Damir je napisao: "Aj, Frane, lagano". Naša 134. domobranska pukovnija našla se na granici Hrvatske i BiH. Na 1000 m nadmorske visine, inženjerija krči putove, vezisti rade na vezi. Težak je to posao. Nakon frustrirajućih godina okupacije ipak smo došli na svoje.

 

Razvili smo šatore. U jednom danu prohujala su četiri godišnja doba. Đuro je našao zmiju, riđovku. Dobro da ju je ubio da nas ne iznenadi u šatoru. Krajolik je prekrasan. Uživam u ljepoti sve dok neprijatelj ne razbije čaroliju žestokom minobacačkom vatrom. Joško i ja kopamo kakav takav rov. Ostajemo raštrkani gdje jesmo. Joško mi tuče orahe. Smiješim se u sebi, svi smo živi. Zahladilo je. Grijemo se kraj vatre, iako je tek početak rujna. Neki su odlučili. Demobilizirat će se. Žele kući. Vraćamo se. Prije povratka, čoporativno ulazimo u biogradsku Ortopedsku bolnicu vidjeti kako je naš Silvestar. Sretan je, nismo ga zaboravili.

 

Ja se vraćam na ratište. Nema više stare ekipe. Sa mnom su iz Sv. Filipa i Jakova Miha i Tomica. Ostali su iz drugih vodova. Na planini smo. Snijeg oko nas. Od veličanstvenih stabala vidim samo komadiće plavog neba. Ispod nas su muslimani. Imamo vezu s njima u slučaju napada. U koridoru od svakih pet kilometara su ostale desetine. Ja sam zapovjednik svoje. Tu se osjećam sigurno, kao da sam na vrhu svijeta. Imam vremena za razmišljanje. Iako bih voljela biti kući, želim ići dalje sve do Vukovara. Ipak je politika zaustavila rat. Bolje je tako, neće više biti žrtava.

Duboko u sebi sam razočarana, ali to je zbog Vukovara. Idemo doma. Jedno vrijeme mi nedostaje uniforma, moja puška, moji suborci.

 

U miru smo pomalo zaboravljeni, zato pišem da sve podsjetim kako smo čisti i nesebični bili. I pred nemilosrdnim neprijateljem pokazali smo svoju hrabrost i čovječnost. Konačni cilj bila je slobodna domovina, ali i slobodan čovjek.

 

Braniteljima poručujem da nastave naš put, onako kako smo to željeli u ratu gazeći bespućima naše napaćene domovine.

U nama se krije ogromna snaga i mi ćemo živjeti u našim mladima koji će živjeti na vječitoj straži slobode. Ne dozvolimo da se zaboravi. Ne dozvolimo da izgubimo dušu. Slavimo naše junake koji nepravedno čame u tamnicama. Dignimo svoj glas protiv nepravde i širimo istinu... Ne dozvolimo da nam drugi pišu povijest.

Domovinski rat je naš ponos i ponos naših junaka. Sjetimo se onih kojih više nema.

 

 

SLAVA IM!"

Portal Dnevnih Novosti izražava iskrenu sućut rodbini i prijateljima pokojne Jasne Mikas.

Počivala u miru Božjem!