ŽENE, MAJKE, RATNICE: Jasna Colić - Majčina suza

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je  istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo  priću Jasne Colić.

MAJČINA SUZA

Kad razmišljam kakav je moj Erik bio, sitin se riči drugih majki i imam osićaj da
su bili svi isti. Posebni, s posebnim životnim putem. Meni je stradao i drugi sin dvije
godine prije Erika. Mislim da ih je dragi Bog odabrao za svoju vojsku anđela koja
bdije nad nama jer i danas osićam da su sa mnom. Ne mogu to svima reći jer bi
mislili da sam luda, ali ja sa svojom dicom razgovaram i koliko god sam jako tužna jer
ih ne vidim, toliko sam sigurna da se nikad nisu odilili od mene.
Moj Erik je bija veselo stvorenje, spreman svima pomoći; nikad nikom nije ništa
odbija. S osmijehom je pomagao starcima i maloj dici, zračio je ljubavi i dobrotom.
Svi oko njega bili su zaraženi njegovom vedrinom i osmjehom. Spreman uvijek za
akciju.
Otišao je od sedamnaest godina u gardu hrvatsku. U Biogradu su rekli da je
premlad i da ga ne mogu primiti. On je rekao da će on naći di će ga primiti. Bija je
svugdi, na svim ratištima di se domovina branila. Početkom 1992. godine moj muž ga
je iša tražiti jer smo čuli da je u Osijeku. Kad je došao u vojarnu u Osijek di je bila
Hrvatska vojska, pokazao je jednoj djevojci sliku i ona ga se odmah sitila. Toliko je
bio upečatljiv. Rekla je da ga je zapamtila po osmjehu i da ne zna gdje je sada.
Nedugo zatim bio je ranjen i došao je kući na bolovanje. Ali ni tada nije mirova. Ima je
pravo biti na bolovanju, ali je on bio sa svojim dečkima u selu. Bio je maloljetan i nije
morao ići u gardu. Njemu su rekli njegovi suborci, kad je moj Đino stradao na brodu
17. 8.1991., da ide iz garde jer što ćemo mi ako nam oba sina stradaju. On nije htio.
Molila sam ga da ne ide. Govorila sam mu: „Kad si već na bolovanju, ne idi nikud. Zar
ćeš mi opet staviti crnu maramu na glavu?“ Nije slušao nikoga Rekao mi je: „Što ti
znaš što meni triba? Ne znaš ti što je Hrvatska.“ Stalno smo zabrinuti za njega
pokušavali znati di se nalazi. Reka bi nam da je s gardom u selu, a kad bi njih pitali,
oni bi nam rekli da ima smjenu u Bosni... Nije htio da se brinemo.
Došla je oslobodilačka akcija Maslenica i već je prolazija peti dan, a njega
nema doma. Nema njegovih cipela. To što sam tada osjećala, ne može nitko ni
zamisliti. Njegovi su mi prijatelji rekli da takvoga majka rijetko rađa. Uvijek je bio prvi i
uvijek tamo gdje je najteže. Prvo bi sve izvidio, a onda njima javljao je li sigurno. Dok
su drugi spavali, on je istraživao gdje je opasno i gdje je neprijatelj... Peti dan, čujem
da dolazi auto. Napokon! Pomislim: evo, hvala Bogu, moga Erika! Tad dođoše
njegovi prijatelji i kažu: „Erika Vam više nema.“
Moj Erik je poginija za slobodnu Hrvatsku 29.1.1993. u oslobodilačkoj akciji
Maslenica u mistu Kašić, a 9.1. te iste godine napunio je 20 godina. I rođendan i
pogibija su u prvom misecu.
Toliko me boli što ime moga Erika nije upisano na spomen-ploči u Kašiću
među one koji su poginili skupa s njim. Ne mogu vjerovati da su ga zaboravili upisati.
Kažu da se ne može ništa učiniti. To je tako bezdušno.
Poslije sam čula od njegovih suboraca da su oni tri dana prije pogibije bili
sami, bez hrane i bez zapovjednika. Vodili su nas na to mjesto gdje je poginio.
Neprijatelj je bio na brdu, a oni su bili dolje u toj kući. On je samo izašao na vrata i
gledao dvogledom sakriven iza murve gdje su oni. Oni su ga vidjeli i odmah ispalili
granatu koja je pogodila kuću a geeleri su se odbili i ubili ga. Pola su mu odsikli
odmah. To se dogodilo u 11 sati, a do njega nisu mogli do uvečer jer su bili opkoljeni
sa svih strana. Strašno. Potpuno sami. To nije za virovati da su tako ostavljeni u
okruženju.

Manje bi me sve to boljelo da je poslije rata sve drugačije postavljeno. Boli me
kad se sitim kad su neki govorili da im je kuća srušena, da im je teško. Ja ih
razumim, ali kuće su svi dobili natrag, a moja krv koja je u meni rasla, nikad se neće
vratiti. Ja sam dala krv svoju za ovu Domovinu, a više nije poželjno niti da se priča o
tome. Više nitko ništa ne spominje. Kao da se nije dogodilo. Da su me prognali na
kraj svita i da su mi sve sorili, a da samo znam da imam sina, ne bi riči progovorila.
Da sam morala živiti s njim u šumi, živila bi i bila bi zadovoljna. Razbolila sam se
davno, odkad mi se dogodilo ovo s mojom dicom. Imam visok tlak, na živce sam
bolesna, imam šećer, srce mi je bolesno od tuge. Sve otkad su mi oni otišli. Prije
nisam znala što znači tabletu popiti. Tko sada meni to može nadoknaditi? Ni moj
život ni njegov nitko ne može vratiti. Ja ne živim. Moje srce je tužno. Samo tuga, tuga
i nakon svega razočarenje.
Drukčije bi mi bilo da se ova žrtva poštovala, da sam mogla reći: Eto, dogodilo
se, moj sin je otišao k Bogu ponosno braneći svoju Domovinu. Bila bih ja tužna, ali
bih bila ponosna na njegovu i moju žrtvu. Rekla bih da je moj Erik sanja ovakvu
Hrvatsku, pa blagi Bože, on ju je takvu tija i sanja, a ja ću izdržati do ponovnog
susreta s njim. A ovako? Kako da ja to objasnim sebi, jer ovo nije ono što smo htjeli.
Pomišljam kako ništa nema smisla. Kako je sve uzalud. Žalosna sam. Izgubila sam
oca u Drugom svjetskom ratu. Moj otac je imao 25 godina, a moja majka 23. Ubili su
ga partizani. Ubili su i strica od 18 godina. Imala sam 2 godine kad je moj otac
ubijen. Dvanaest Hrvata su tada ubili i sve ih isikli bajunetima. Moja jadna majka ih je
sve oprala od krvi, dok je došla do svog muža, djevera i moje babe. Jadna ona, tako
razočarana u mladosti šta je morala gledati…
Dobila je slom živaca i više nikad nije bila normalna. Moje djetinjstvo je bilo
nikakvo jer sam živila sa majkom koja mi nije mogla dati ono što mi treba. Nikad
nikakve radosti... I sad sam doživila da sina dam za našu državu. Može li itko
zamisliti takav život. Bez oca, ja ga ne znam, ne poznajem ga. Onda i bez sinova s
jadnom majkom u djetinjstvu. Uništili su nas onda, a sad me tjeraju da pomišljam da
je i sad sve uništeno. Ispada da su jadni izginuli za njihove fotelje. Kažu da je nama
lako jer šta mi hoćemo. Dobili smo mirovine. Neka njima bude moja mirovina, ali nek
mi vrate sina. A kad ga je već Bog uzeo k sebi, onda hoću doživjeti da mi unuci imaju
gdje živjeti i raditi i da imaju zašto voliti svoju Hrvatsku. Ovako se moram bojati da će
oni morati pobići trbuhom za kruhom ili, ne daj Bože, ponovo prolaziti što sam ja, moj
muž, moj sin, moj otac i moja majka.
Sve su oni tada znali. Tko će srcem ići za Hrvatsku, a tko neće. Njihovi sinovi
su u Nemačkoj čekali da rat završi i da s njima zajedno sjednu u fotelje. Sad nam
kroje Hrvatsku isti oni koji su je ubijali 1945. godine. Bojim se jako kako će ovo
završiti. Žao mi je i teško što naš narod to ne razumi. Znam da moram nastaviti živiti i
da svojom voljom ne mogu u zemlju sa svojom djecom. Najtužnija sam bila kad sam
shvatila da nemam s kime pričati o svemu. Uvik sam volila biti s ljudima, unatoč
teškoćama u djetinjstvu. Jedino san uspila biti radosna sa svojim mužem i sa svoje
četvero dice koje sam mu rodila. Lakše bi mi bilo da sada mogu svoju muku podilit s
nekim. Ali nema nikoga. Ne razumim ove ljude. Moj muž samo šuti, on ne govori;
njegova muka je zabetonirana u njegovim prsima i čim ja nešto počnem govorit, on
izlazi vani. Jedino malo sunca ugledam kad mi moja kćer iz Biograda dođe sa svojom
dicom. Onda se malo nasmijem i prodišem. To je isto rijetko jer su svi u nekim
obavezama, a ja se bojim samoće. Ima jedna draga žena u Zadru. Zove se Katarina i
ima 38 godina. Ja nju nazovem i pitam je kad mogu doći malo se s njom ispričati.
Svaki put ona meni kaže: „Teta Jasna, kad god vam padne na pamet.“ Ta žena je
zbilja posebna. Meni je dosta čuti njezin glas i ja sam odmah mirnija. Odmah mi bude

lakše. Malo se potužimo jedna drugoj, malo se nasmijemo zajedno i odmah je sve
drugačije. Ljudi su prije dijelili sve. I tugu i radost i kruh. A sada je sve drugačije. Svi
žive u svojim glavama i svako sam nosi svoje breme. Članica sam Marijine legije i
svećenik nam dolazi u turanjsku župu. Idem svaki puta s njima u Međugorje. Malo
budem s ljudima, Bogu dragom predam svoju muku i s tim ljudima u autobusu pivam
crkvene pisme. Samo sam jednom vodila sa sobom svoga muža Mladena. Kaže on
meni usred pisme: „Dobro ti orziš.“ Povridilo me to. Kažem mu: „Pa Mladene, nije ovo
pivanje, ovo je molitva kroz crkvene pjesme. Daj me pusti da mi malo duša odahne.
Neću te više ni zvati nikud sa sobom.“
Kad bi on znao da njegovi sinovi odozgo gledaju i tuguju što je on takav; ali
ne može on to razumiti. Svaki dan idem na groblje i pričam sa svojim anđelima
čuvarima. On svako popodne legne u njihovu sobu i gleda njihove slike. Soba je ista
kao kad su otišli. Sve njihovo je tu. Slike, roba, Erikova priznanja. Moj Mladen se
izvali na jedan od njihovih kreveta i tu nalazi mir. Bi li majci srce moglo puknut
gledajući tu ljepotu? Slike iz prvog razreda, pa s pričesti. To ja sve čuvam; te
uspomene su moj cili život... Svaki put im se javim kad odlazim i dolazim. Idem na
grob i kažem: „Evo, srićo, mama se vratila.“ Stalno s njima pričam. Možda netko misli
da sam ja luda, ali oni su živi u meni i imam osjećaj kao da smo se minutu prije
rastali. Sanjala sam jednu noć mog Erika koji je mene uvijek zafrkavao. U snu on
meni dolazi i govori: „Di si mi, majko moja?“ a ja njemu: „Erik, sunce moje, doša ti
meni, pa kako ti je gori?“ On meni odgovara: „Dobro mi je, samo reci ti meni što ti
uvik nosiš tu crnu maramu na glavi? Skidaj to više sa glave. Što god si ti tu doli
tužnija, to je meni gori teže.“ Pričala sam sa svećenicima i pitala zašto osićam da su
oni stalno sa mnom. Jedan mi je objasnio da su oni bili jako mladi kad su otišli i da
nije nikakvo čudo što žele biti sa mnom, ali ako ja budem hrabra i pozitivna, da će i
oni gori biti radosniji čekajući skupa s nama sudnji dan, jer mi nismo razdijeljeni. Oni
su s nama i ne kaže se uludo: „Kako na nebu, tako i na zemlji.“ Čekam taj susret.
Imam dvije kćeri. Jedna je u Americi i dobro je, ali daleko smo. Moja Mirela, koja je u
Biogradu, moja je utjeha. Dođe mi sa dicom i tako dani prolaze. Njoj je isto jako teško
jer je rastavljena jako dugo. Dica su joj dobro, ali brinem se za nju. Taj njezin nije bio
dobar čovik. Mi smo prodali jedan teren i kupili joj stan u Biogradu jer nismo htjeli da
svaki dan ona i dica poslije rastave gledaju našu tugu zajedno s nama. Premda je
bilo mista za svih. Dugo sam se tjerala ovo zapisati i evo, dok sam završila, dogodila
se zraka sunca u našem životu. Naši generali su slobodni, a mislim da je sada i moj
Erik jako sretan jer mu nećaci neće biti obilježeni kao djeca tamo nekih koji su počinili
zločin. Možda ja neću doživjeti, ali ću skupa sa svojim sinom odozgo vidjeti Hrvatsku
kakvu je moj Erik sanjao. Samo se pitam hoće li Hrvati ikada shvatiti da ih Bog voli
više nego oni sami sebe. Hoće li Hrvati ovaj puta prihvatiti tu Božju ljubav koja se
očituje u liku i djelu našeg generala Ante Gotovine.