U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je  istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo  priću Marine Matusine.

GARDISTKINJA

Moj gradić Slunj bio je okupiran sa svih strana puna tri mjeseca, bila sam tada srednjoškolka
drugog razreda elektrotehnike, uzorna učenica, a trećirazred sam trebala nastaviti u Karlovcu,
upisati gimnaziju. Neke stvari mi i nisu tada baš bile jasne, sjećam se jednog velikog odmora
kada je „drug“ iz razreda, danas bi rekli kolega rekao, bježat ćete vi svi iz Slunja, i moram
priznat da i danas vidim to njegovo ozareno lice dok je to izgovarao, a bili smo ekipa, društvo
i skupa tulumarili. Da, njega su odgajali da nismo svi isti, a ja sam mislila kako svi koji
živimo tu gdje jesmo nemamo nikakvih razlika, nikada me roditelji nisu odgajali da iz nekog
razloga gledam drugačije na nekoga druge nacionalnosti.
Jedino što sam kao djete osjećala razliku bilo je to da kada bi išla u crkvu, vjeronauk
uvijek je jedna mamina prijateljica dobacivala s balkona, ma što će ti crkva, radije se igraj.
Moram priznat da mi je bilo jako, jako naporno to slušati svaki put kad bi me vidjela. Meni je
crkva, moja vjera oduvijek imala veliku važnost u životu pa tako i kad sam bila dijete. Moja
najbolja prijateljica i ja znale smo po cijeli dan provoditi sa našom časnom u crkvi, pjevati,
svirati, čitati, aranžirati crkvu za božić bilo je nešto što smo jedva čekale. Znam jednom kada
je bila polnoćka , na misi je bila jedna naša učiteljica, popela se na koru crkve zajedno sa
nama i rekla da ju nesmije nitko vidjeti. Kada je misa završila nas dvije prijateljice smo stajale
vani dok se nisu svi razišli i ušle u crkvu reći učiteljici da može slobodno kući. Da, ona se
bojala za radno mijesto, jer kad bi je netko vidio, vjerojatno bi dobila otkaz. Nisam nikako
mogla vjerovat što ljudi vide loše da netko ide u crkvu, pa crkva nas uči dobroti, poniznosti,
da pomažemo jedni drugima. I tako kroz to moje odrastanje u mom malom gradiću Slunju,
neke stvari su mi bile nejasne. Tako nekako pred sami rat 1991. godine sanjala sam jedan san,
koji meni nikad nije bio kao san, već toliko stvarno je izgledalo. Trčala sam u snu na nizbrdici
ispred svoje kuće, odjedanput nebo kao da se otvorilo i meni se ukazala Gospa. I dan danas
kad se sjetim tog sna on je za mene toliko stvaran. Ujutro kad sam se probudila osjećala sam
neku posebnu snagu, ne mogu baš opisat taj osjećaj onako kako bi htjela, ali znala sam da mi
se apsolutno ništa loše nemože dogoditi jer Majka Božja čuva mene i Ona je uvijek kraj mene.

Da, i onda je tako dan po dan postajalo sve jasnije da se nešto čudno događa u mom
malom gradiću koji je meni centar svijeta. Slunj ima veliki vojni poligon, tih dana počela je
JNA, odlazit, postavljane su barikade, počele su uzbune, formirala se obrana grada Slunja.

Jedan dan dok sam išla u trgovinu kupiti nešto vidjela sam dvije žene u uniformi, nisam ih niti
poznala, za razliku od mene bile su punoljetne.
Tog trena u meni se nešto probudilo, jedva sam čekala vratiti se kući i odmah sam
rekla svojim roditeljima da želim biti gardistkinja, naravno nisu me baš ozbiljno shvatili, jer
bila sam njihovo malo dijete i još k tomu žensko. Kako je u gradu postajalo sve opasnije, tako
je škola bila do daljnjega odgođena, nismo je pohađali radi čestih uzbuna, napada. Tada sam
bila sigurna da neću sjedati samo tako nego da idem u rat. Jedna meni draga prijateljica i ja
otišle smo kod tadašnjeg zapovjednika na razgovor i rekle da želimo braniti grad, naravno on
nam je pokušao objasniti kako nemamo 18 godina i kako je to za nas opasno. Otišle smo kući,
moju prijateljicu je uspio razuvjerit ali mene nije, za dva dana išla sam ponovo i rekla da me
moraju primit u gardu, jednostavno sam mu toliko dosađivala da na kraju nije imao izbora
nego je rekao da može uz potpis roditelja. Nitko sretniji, znala sam da moj tata koji mi je
uvijek vjerovao i znao da sam uvijek u glavi bila zrelija od godina koje nosim rekao je da me
pušta i potpisao mi. Mama je plakala i preklinjala da ne idem, rekla sam joj : Mama malo nas
je u Slunju, moramo se svi uključit kako bi oslobodili naš grad“. Za mamu nije bilo riječi
utjehe, slomila sam je svojom odlukom, mama je samo plakala. Ima samo jednu tvrdoglavu
kćer i sina koji je tada imao desetak godina.

Ponosno sam došla zapovjedniku sa tatinim potpisom, rasporedio me u selo pokraj
Slunja, u Furjan. Dobila sam mjesto u sanitetu. Taj dan je bio toliko velik dan za mene,
osjećala sam se toliko zrelo, ma obranit ćemo mi Slunj. Kao i svaka tinejdžerica pisala sam
dnevnik, sjećam se i danas stranice tog dnevnika. Pisalo je ovako: „Danas je moj najsretniji
dan u životu, postala sam gardistkinja...“ Na kraju sam nacrtala pušku. Da, dok je većina
mojih vršnjakinja mislila kako nalakirati nokte, što danas obući, kako se našminkati, ja sam
sretna na drugi način, nekako sam bila odraslija.

Kada su me otpeljali u postrojbu gdje sam raspoređena, bila je samo još jedna žena u
sanitetu, moja draga prijateljica, danas pokojna Zora Pavličić (djevojačko). Većina je poznala
moje roditelje i svi su se preme meni odnosili kao prema svom djetetu, a meni je to smetalo.
Stalno sam ponavljala da sam ja ravnopravna sa svima koji su stali u obrani grada. Naravno
sjećam se da su mi dali neku njemačku uniformu pet brojeva veću i rekli da je to jdina koju
imaju, ali meni je izgledala sasvim dobro. Sljedeći dan kada je vozač išao po kruh u Slunj,
pitala sam mogu li s njim do Slunja da moja mama vidi svoju hrabru, ponosnu gardistkinju.
Kad smo došli u slunj, na snazi je bila uzbuna, vozač me je ostavio kod policije i rekao da se

nađemo tu za neko vrijeme. Išla sam pod uzbunom, pucalo se ali ja sam znala da me moja
Gospa čuva i da mi se ništa nemože dogoditi, Ona je uvijek samnom. Došla sam kući, svi su
bili kod susjede u podrumu, jer susjedov je podrum bio sigurniji i ljepše je bilo skupa
provoditi sate, dane u podrumu skupa sa susjedima nego svatko sam. Ušla sam u mračni
podrum, zagrlila svoju mamu i rekla: „Znaš mama ja sam ti sigurnija na prvoj crti bojišnice
nego vi svi u ovom podrumu, vi uopće nezate što se vani događa, samo tu u strahu čekate.“
Iako sam već prvi dan shvatila kako malo oružja ima naša vojska, govorila sam, tješila njih i
sebe da Slunj neće pasti, taj grad će se spasiti. Nisam se htjela pomirit s činjenicom da
napustim svoju kuću, svoju crkvu, svoje sve. Tada je i moj tata pustio suzu, vidio je svog
vojnika svog starijeg sina kako me je u šali znao nazvati, bilo mu je teško, čvrsto me zagrlio i
potapšao : „ Vide moje Marine.“ Bila sam kratko i morala natrag, mama je vikala: „ Ne idi
dijete, ostani tu sa nama, molim te.“ Brat je bio mali, vjerojatno nije ništa razumio. Na brzinu
sam ih pozdravila i pod uzbunom natrag na bojišnicu, bez imalo straha. Znala sam navečer
kad legnem, scenirati u glavi napad u kojem ja srušim avion, zarobim tenk. Neznam jeli to
zbog hrabrosti ili zbog godina u kojima još nisi svjestan opasnosti. Tako su dani prolazili,
pucalo se, bilo je ranjenih, svratila bi do svojih kad god se pruži prilika, sve do jednog dana.
Moj Slunj je pao, bilo je to 16.11.1991. godine. Naša vojska, shvativši da nemamo
nikakvo oružje u usporedbi sa JNA i ostalim agresorima, odlučila se povlačiti, zajedno sa
civilima. U noći su došli u velikom broju iz ostalih sela i rekli da nemamo prevelike šanse.
Pred jutro je počelo povlačenje, natovarila sam svoj ranac, svu svoju ratnu opremu i krenula.
Bila je gusta magla, sipila je kiša, naša kolona bila je velika. Još je bio mrak kada sam vidjela
prvi puta kako tenk puca, bilo je nešto svjetleće i išlo je ravno za razliku od minobacača koji
se ispali pa u luku pada.Čuli su se avioni, dragi Bog i Majka Božja su nas čuvali. Da je bio
vedar dan tko zna kako bi prošli. Pješačili smo tada 36 kilometara, sjećam se nekakve plave
jakne što sam usput našla u napuštenoj kući. Obukla sam je kako bi se ugrijala, međutim
ubrzo se natopila kišom da je bila teža od mene. Jedan tatin prijatelj rekao je da mi pomogne
barem nositi ranac, ali ja sam rekla: „ Ne dolazi u obzir, ja sam vojnik, i sama ću nositi svoju
opremu“, iako mi je moram priznati bila ne teška , nego preteška, ali moj ponos, prkos nije
dopustio da mi itko pomogne.

Na momente sam pomišljala gdje su moji, ali vjerovala sam da su dobro i da su se sigurno
izvukli živi iz Slunja. Tako smo došli blizu granice BiH, jedino smo tuda mogli probiti se a da
ne upadnemo u neprijateljske ruke. Tu je bila nekakva mala kućica, čini mi se kao da je bila
otkupna stanica za mlijeko, većina branitelja je tu odlagala oružje i odlazila preko granice.

Netko je blizu mene rekao, pa Cetingrad se još uvijek drži, moramo im pomoći. Dio grupe se
uputio u Cetingrad, rekla sam svojoj Zori: „Molim te idemo i mi u Cetingrad, ne možemo tek
tako dopustiti da nas neprijatelj otjera od naših kuća“. Pristala je, krenule smo sa hrabrom
grupicom, pješačili još neko vrijeme.

Branitelji Cetingrada dali su nam sobicu u nekakvoj ogromnoj kući, u podrumu, sjećam se da
dok smo spavale ta kuća u kojoj smo bile, pogođena je granatom, ali od velikog umora Zora i
ja nismo ništa čule. Optimizam je svakim danom padao, napustile smo Cetingrad nekoliko
dana prije pada.

Prešle smo granicu, više u mojoj glavi nije bilo scena napada na tenk, avion. Bože, pa ja
nemam pojma gdje su moji roditelji, moj brat. Odjednom preokret u mojoj glavi, osjećala sam
se usamljenom, hoću li ih ikad vidjeti. Drugi dan kretao je konvoj autobusa kroz BiH kako bi
nas odveo na sigurno. Tužna, izmorena lica, sa vrećicama u ruci, sa djelićima svog života
ukrcavaju se i idu, nekamo. Nigdje mojih, nigdje nikog iz susjedstva da priupitam, gdje su.
Konvoj je krenuo, nakon puno prijeđenih kilometara, tada nisam znala niti gdje se nalazimo,
zaustavili nas. U naš bus ušao bradonja sa puškom u ruci, tišina, muk, pogledi uprti u pod,
strah, pokazao je prstom na mog bratića da izađe van, otpeljali su ga , zarobili. Tako iz svakog
autobusa nekoga su skinuli. Poslje sam čula da smo svi trebali biti ubijeni u tima autobusima,
ali Gospa nas je čuvala, i sačuvala od većeg zla. Naš autobus došao je u Bugojno, gdje su nas
obitelji prihvaćale i udomljavale. Moja Zora i ja bile smo smještene kod kresne peteročlane
obitelji. U Bugojnu je postojao prognanički centar u kojem se moglo po popisima pronaći
članove obitelji, ali uzalud, na niti jednom popisu nema mojih. Dani prolaze, ni traga mojoj
obitelji, samo mi je trebao njihov zagrljaj. Zora je svoje našla u Ljubuškom kod svojih rođaka,
pa smo se uputile tamo. Uzalud sam tražila po svim popisima svoje bližnje, svaki dan je
postajao sve duži i duži. Na dan kada smo odlučile ići u Hrvatsku, nađem trag gdje su moji.
Suze su tekle od radosti kad sam saznala da su dobro i da su kod tatine sestre u Zagrebu,
igrom slučaja moja jedna sestrična ima isto ime kao moja mama, pa misleći da sam dobila
mamu na telefon bila je seka koja mi je rekla gdje su moji. Nisam htjela zvati nego sam kad
sam stigla u Zagreb, došla taksijem pred tetinu kuću. Bilo je negdje oko pola noći, zatekla
sam ih na spavanju. Do jutra se nismo mogli prestat gledati, sretni što imamo jedni druge. U
to vrijeme do mojih došla informacija da sam ubijena, mama i tata su rekli da im je ta
informacija skratila život. Našla sam svoje prijatelje, svi su krenuli dalje u školu, ja se nisam
dala, rekla sam da ćemo se za nekoliko dana vratit u Slunj. Međutim, nekoliko dana pretvorilo

se u nešto drugo, završila sam srednju školu u Zagrebu i vratila se raditi u 14. Domobransku
pukovniju na mjestu referenta tehničke struke, gdje sam bila sve do VRO Oluja kada sam
demobilizirana kao višak. Uspjela sam završiti školu, sudjelovati u Oluji, osloboditi svoj
Slunj u kojem se slobodno ide na misu u crkvu, bez obzira jesi li učitelj.