ŽENE, MAJKE, RATNICE: Nives Brajković - Ruže u pijesku

11.09.2019. 00:00:00

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata, na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih iz Domovinskog rata, pripremio Vam je istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost i ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo priću Nives Brajković.

RUŽE U PIJESKU

Moji su roditelji živjeli u Višićima u Hercegovini između Čapljine i Metkovića.
Selo broji oko 4000 stanovnika u kojem ima i džamija i crkva, i pošta i
ambulanta. Ljudi su se bavili poljoprivredom, imali su svoja gospodarstva i
lijepo su živjeli. Moj otac je volio nogomet i imali smo svoj kafić, tako da smo
živjeli solidno. Ja sam išla u Osnovnu školu u Višiće do 4. Razreda. Roditelji su
osim mene imali i moju mlađu sestru Ivanu koja je mlađa od mene 4 godine.
Mene roditelji nisu učili da razlikujem tko je hrvat, bošnjak a tko srbin i nisam s
tim bila opterećena. Kroz neko vrijeme se počela osjećati napetost,
neizvjesnost i nepovjerenje jer nisi znao što je onaj drugi spreman učiniti.
Naoružani srbi su napredovali i okruživali područje oko Višića, čuli smo i
ispaljivanje WBR-a i udare granata. Često su svirale uzbune za zračnu opasnost i
bio je stalno prisutan strah od JNA aviona. Kako ništa nije padalo baš preblizu
nije me baš bilo strah. Ali opasnost je bila opipljiva. I tako je donesena odluka
da se preselimo u Metković kod bake Katarine, jer je tako bilo sigurnije. Uzeli
smo u vrećicu najnužnije stvari jer smo mislili da ćemo se brzo vratiti. Bila sam
jako sretna što idemo u Metković, jer sam tamo jako voljela biti, ali nisam baš
imala priliku jer je baka morala raditi a djed je bio vozač i nije nas imao tko
čuvati. A i takav sam tip, ja se zapravo vežem za ljude a ne za stvari. Zato je
moja sestra Ivana plakala za kućom i onim što je u njoj ostalo, a ja nisam.
Došli smo u Metković tu zimu 1992.godine, moja mama, sestra i ja ali i baka
Verka, tatina mama. Baka Verka je bila jako posebna i drugačija od drugih. Ona
je uvijek predviđala neke loše događaje i to uz pomoć svojih ružnih snova koje
bi sanjala noć prije, zatim bi cijeli dan nabrajala i pokušavala dokučiti tko će prvi
umrijeti. Baka Verka je bila kod svog brata i trebala se donijeti odluka gdje će
dalje jer nije više mogla kod njih ostati. Moja mama, sestra i baka Verica su
prešle preko mosta na drugu stranu Metkovića. Ostala sam sama i zasvirala je
uzbuna. Sakrila sam se pod stolom. Kad su došle baka Verka je počela svoje
dugo nabrajanje i priču o lošem snu, moja mama je rekla kako joj je s tim lošim
predviđanjima baš nabila nervozu. Tata je bio u HVO-u, a ujko u 4.gardijskoj
brigadi i oba su bili na prvoj crti u Prebilovcima…Molila sam se u sebi da umre
neko stariji, neko drugi, neko nepoznati kako bi se baka Verka smirila.
Napokon je zasvirao prestanak zračne opasnosti i mogli smo odahnuti. Došla mi
je prijateljica Kika i počele smo se igrati „sakrive“. Teta Katica, naša susjeda je
okopavala luk u svom vrtu i pokušala nas zabaviti da joj ne gazimo po njenim

biljkama. Čak je predložila da igramo dan-noć, svoj djeci dragu igru i da nas tako
ima na oku a da nam ipak bude malo zabavno. U jednom trenutku teta katica je
bacila motičicu koju je držala u ruci i utjerala nas u svoju garažu. Odjednom se
čulo strašno:GRUUH!!! Zid od šperploče je pao na nas u garaži. Nastao je mrak,
sve se dimilo, sve sirene su se upalile, hitna. Izvirili smo iz garaže i dalje se ništa
nije vidilo.
Kontam da mi nije ujko poginio?! Jer se kupao i spremao za teren taman prije
nego sam se istrčala igrati s Kikom. Sada kada sam istrčala iz garaže vidila sam
da nema auta kojim je djed trebao ujku odvesti na teren. Moje kuće pola nema,
vidim obje bake i pitam:“Gdje mi je majka?“ Nju trebam, nju želim zagrliti. To
svako dijete treba nakon nekog šoka i neugodne situacije. Baka Verka govori:
„Tu sam dijete!“, a baka Kata govori:“Ubili su ti je, sine moj!“.
Vraćam film svog života unatrag i shvaćam što se dogodilo. Baka i majka Ankica
su išle u trgovinu i tada su bez najave zračne opasnosti avioni JNA izbacili
granatu „krmaču“ na Metković. Majka je potrčala da vidi gdje smo mi djeca…i
geleri su joj zaustavili život u 29.godini života.
Ostala je ležati na cesti, falilo joj je pola glave…Moj djed je među prvima došao i
stavio je u kola da je odveze do bolnice…tek na kraju je prepoznao rub na
njenim farmerkama…a one ostatke mozga koji su ostali na cesti djed je posuo
sa pijeskom, pokupio i zakopao u ruže u svom vrtu. Ja moju majku nisam mrtvu
vidjela, ali su mi baka i djed to ispričali.
Osim moje majke geler je ubio i baku Anđu, baku moje najbolje prijateljice
Kristine koju sam od milja zvala Kika. Ženu je geler ubio kroz vrata u vlastitom
stanu, na vlastitom kauču.
Kad je moja majka poginula tu noć nas je djed Ivan pokupio i odveo u selo
Stubicu jer je kuća bila skroz srušena i nismo imali gdje stanovati. Sutradan je
došao tata i stric Anđelko došli po nas i odveli nas u Split da živimo kod strine
Božane, koja je isto bila izbjeglica iz Višića u Split. Nakon nekog vremena smo se
opet vratili u moj Metković.
Tata se demobilizirao, ali je i dalje bio u pripravnosti. Moja obitelj su postali moj
ujko Ante i ujna Ljubica. U meni je živio strah da će se nešto ružno dogoditi
onima koje volim što nije čudno jer sam bila desetogodišnje dijete. Jednom sam
se javila na telefon kad ono zove ujko i kaže da je u bolnici u Splitu. Da je ranjen
u glavu. Ali da se ne brinemo, jer bolje da nam on sam javi nego da se priča
proširi pa onda sve zvuči još gore nego što je. Tako da je moja baka Kata opet
doživila šok, a i ja skupa s njom. Ljubav koju mi je pružio moj ujko Ante (imao je
23 godine kada mu je poginula sestra-moja majka) i njegova žena Ljubica je

nešto neopisivo, oni su mi bili 5 u 1 (majka, otac, prijatelj, oslonac i Bog) digli su
me i ohrabrili na mom putu u život. Oni su moji najbolji i najvjerniji prijatelji!
Stvorila sam svoju obitelj s Maria, rodila sam Filipa i Katju. Radim kao
medicinska sestra i vidam tuđe rane i suosjećam s ljudskom patnjom. To je moj
poziv.
Moja prijateljica Kristina i ja ostale smo zauvijek prijateljice, više ne pričamo o
tužnim i ružnim stvarima, već onim lijepim koje nas guraju kroz život. Čak i
živimo u blizini.
Rado se sjetim ekipe s kojom sam se u trenucima bez uzbune mogla igrati i na
trenutak osjetiti da samo ipak samo djeca: sestra Ivana, Kristina i njena sestra
Marina, Marijeta i njena sestra Ana, Marko i Ante Zovko.
U svim teškim životnim situacijama vjerujem da imamo svoje anđele čuvare.
Mene su čuvali i štitili kroz život. Mnogo toga sam prerasla i sigurno da mi
nedostaje majka bez obzira koliko imam godina.
Majci nikad ne kupim klasičnu ikebanu koju ljudi nose na groblje, nego buket
cvijeća kao da joj idem u posjet doma, da malo popričamo i popijemo kavu. Kad
je se sjetim, sjetim je se uvijek sa smiješkom jer je bila jako vedra i pozitivna
osoba.

Izvor: Krešimir Cestar/Foto:Fah/PDN

Izvorni autor: Krešimir Cestar

Autor: