ŽENE, MAJKE, RATNICE - Pjerina Sabo: Samo noge

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata, na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih iz Domovinskog rata, pripremio Vam je istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost i ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj"!

Danas Vam donosimo priću Pjerine Sabo:

"SAMO NOGE"

Kako početi priču kada godinama nastojim potisnuti bolna sjećanja na
drage prijatelje, poznanike, susjede kojih više nema.
Moja ratna priča počinje 1991. godine, kada je počela obrana naše
domovine.
Imala sam dva starija brata koji su također bili hrvatski dragovoljci, a
kasnije je jedan brat bio u policiji, a drugi ostao u vojsci.
Ja, kao najmlađa u svojih roditelja, s 20 godina dragovoljno se uključujem
u dragovoljački odred. Meni je bilo nešto sasvim normalno da pokušam i ja
nekako pomoći. Svakodnevno smo imali predavanja o pružanju pomoći, ne daj
Bože, ranjenima. To razdoblje pamtim kao vrijeme kada se nije puno razmišljalo
o tome da li je nešto pametno ili ne, već se mislilo srcem. Meni je bila čast biti
dragovoljac, a nekima je bila čast iz bivše vojske JNA pobjeći u Njemačku ili
neku drugu sigurnu zemlju, a nakon što je Hrvatska priznata, vratiti se i postati
zapovjednik. Takvih je bilo podosta.
Dakle, svi koji su tada sudjelovali svim svojim srcem i dušom, znaju da
nismo imali ništa za obranu. Oružja ni za lijek, a u onoj maloj sanitetskoj torbici
koju sam vukla svuda za sobom, bilo je vrlo malo zavoja i ostalih potrebnih
stvari.
Moja obitelj se dogovorila da se nevjeste i djeca moraju skloniti na
sigurno, jer svaki dan u podrumu bez struje i vode nije nimalo bilo lako. Molili
su i mene da krenem s njima, ali o tome nije bilo govora. Bilo je i svađi i
prepirki, ali nisam odustajala. Otac mi je bio teško bolestan, upravo se vratio s
teške operacije iz Zagreba, i svega nekoliko puta je bio u skloništu crkve. Poslije
toga nije htio ići i uvijek bi rekao: "Ako je Bog odredio da me uzme, uzet će me
di bilo." Mama je imala teške napadaje panike kada bi čula sirene. Uvijek je

držala torbu sa potrepštinama kraj ulaznih vrata. Kada bi čula sirenu, ne bi više
pitala tko je gdje, već je grabila i trčala koliko god je noge nose. Često smo se
smijali na njen račun, ali znam da joj nije bilo lako.
Grad je svakodnevno bio raketiran, ali kao da smo navikli na to zlo i
prkosili svim srcem svojim. Jednu večer u studenom, poslije uzbune, čulo se
tutnjanje, ali ne tako blizu, činilo nam se. Mama je otišla spavati u sklonište, a
otac i ja smo ostali u kući. Bili smo vrlo slični, i bez puno riječi, jako smo se
dobro razumjeli. Odjednom nam se kuća zatresla, stakla popucala, kao da je
smak svijeta. Onako po mraku sam hodala po kući i zvala oca, jer mi se činilo da
netko bolno plače. Našla sam ga i sve je bilo u redu, ali i dalje se čulo jaukanje.
Provirili smo van i u mraku i dalje se nešto čulo. Zgrabila sam torbicu i lampu te
izišla iz dvorišta. Naišla sam na čovjeka koji čuči i neartikulirano nešto viče.
Čovjek je bio nijem, a od detonacije se uplašio i sklupčao nasred ceste. Kako se
tamo našao, ne znam. Pogledala sam da li je ozlijeđen, ali sve je bilo u redu, pa
sam ga odvela do najbližeg skloništa. Poslije su izišli ljudi da vide gdje je pala
granata. Nismo ni bili svjesni koliko nas je Bog čuvao. U susjedovom dvorištu,
tik do nas pala je tzv. "krmača" i napravila poveliku rupu, iščupala stablo,
zemlju i kamenje. Svega je bilo po susjedstvu. Morala sam do skloništa javiti da,
hvala Bogu, nitko nije nastradao.

Nekako iza Nove godine, stariji brat me upoznao sa svojim suborcem iz
Iloka. Prolazio je razna ratišta diljem naše Hrvatske, pa je tako bio i na
zadarskom i ostao je do danas kao moj suprug. Teško je bilo danima ne znati
gdje je i da li je živ, ali to je bilo takvo vrijeme. Tada smo se svi bojali zvonjave
telefona, ako je uopće telefon radio, i poštara.
Jedno jutro u šest sati zvoni telefon. Odmah su me prošli trnci, brzo sam
skočila i javila se, jer sam mislila: ako je nešto loše, ne ću da se javi mama,
odmah će joj pozliti. Brinula se za svoje sinove, kao i svaka majka.
"Ja sam, možeš doći u bolnicu." Noge su mi se odsjekle.

Pitam: "Je li puno?", a s druge strane čujem:"Samo noge,"
Nisam više pitala ništa nego potrčala do brata, koji se taman vratio s
položaja. Kada sam došla u podrum bolnice, mislila sam se onesvijestiti. Svuda
plač i jauk, bolesnici nagurani jedan do drugoga, žene, starci, vojnici. Jedva sam
ga našla, a onda novi šok. Krevet na mjestu gdje su trebale biti noge, bio je
crven od krvi. Nisam znala što bih pitala jer mu je lice bilo puno boli. Sestre su
kružile oko kreveta, nastojeći svima pomoći i olakšati njihovu bol. Toni mi
govori da nije ništa strašno, samo je nagazio na četničku minu u izviđanju i da je
mogao i gore proći. Znam i ja to, i zahvaljujem Bogu što nije gore, ali još ne
mogu doći sebi iako se trudim da se to na mome licu ne vidi. Cijelo vrijeme sam
mislila da su mu amputirane obje noge, a onda je došla sestra i objašnjavala
kako je sinoć dovezen oko 19 sati i odmah operiran, jedna noga teže, a druga
lakše ranjena. "Nije htio da vam odmah sinoć javimo, već je tražio telefon da on
nazove, da se ne prepadnete", objašnjava sestra.
Četvrti dan se stanje pogoršalo, temperatura narasla do 40, a nalazi krvi
upućivali su na sepsu. Doktor savjetuje premještaj u lovransku bolnicu jer je
stanje kritično. Odmah sam stupila u kontakt sa zapovjednikom i dogovorila
detalje za transport.
Ali kako ću ga samog pustiti u tuđem gradu. Saznali smo da mu je rodica
iz Iloka smeštena u obližnjem hotelu. Ženu do tada nisam ni poznavala, a ona
me dočekala kao da smo sestre. Sa svoje troje male djece, jedno drugom do uha,
smjestila se na jedan krevet, a drugi je dala meni, i to joj nikada ne ću zaboraviti.
Suprug joj je bio negdje na ratištu, a da sama nije znala ni gdje je ni je li živ.
Tješile smo jedna drugu koliko se to tada moglo.
Kako sam došla ujutro vrlo rano, čekala sam da počnu posjete. Pokraj
bolnice je bio lijepo uređen park kroz koji sam prošla zbog kraćeg puta da što
brže stignem. A onda sam se skamenila. Nasred parkića ogromna zvijezda
petokraka. Nisam mogla sebi doći. Malo dalje primijetila sam partizanski naziv

ulice i pomislila kako ovi ljudi nemaju pojma što se u ostatku Hrvatske događa
ili to ne žele znati.
Lovranska bolnica je vrlo stara zgrada, ali ono što joj daje dušu, bile su
medicinske sestre. Brižne, pažljive, pune osjećaja i empatije za bolesnike i za
njihove posjete. One su pomogle da se branitelji u toj bolnici osjećaju
zaslužnima za stvaranje Hrvatske države.
Teško je bilo gledati mlade dečke tjelesno osakaćene, a s druge strane bili
su i dalje kao jedan. U svim svojim bolima i patnjama nalazili su hrabrosti i
volje za smislom života. Toni je znao reći: "Čim mi ovo srede, vraćam se opet."
Nisam se usudila ništa govoriti, nego bih prešla na drugu temu.
Nije bio svjestan da će liječenje biti dugotrajno i mučno. Liječnici su pred
njega stavili odluku. Mogao je birati da li da ostane bez potkoljenice i da
liječenje bude u par mjeseci završeno, ili da se pripremi na niz operacija i
dugotrajan oporavak. Nakon razgovora odlučio se za drugu opciju, jer je želio da
se u budućnosti može igrati s našom djecom.
Nakon devet operacija i dugog oporavka danas je u mirovini i često kaže
da ne zna koliko ljudima može biti dosadno uz obitelj i djecu.
Ja sam nakon tri i pol godine djelatne vojne službe prešla na posao za koji
sam se školovala i koji ne bih mijenjala ni za koji drugi.
Godine su prošle, rane zacijelile, ali one u nama nikada ne će, kao ni
sjećanje na drage ljude kojih više nema.