ŽENE, MAJKE, RATNICE: Sanja Jurčević - Ispraćaj i sjećanje

09.10.2019. 11:10:00

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je  istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo  priću Sanje Jurčević.

ISPRAĆAJ I SJEĆANJA

Nastojim sjećanjima ublažiti bol, i pišući ove retke zabilježiti vrijeme koje nitko drugi
neće. Siječanj 2015.Moj otac u samo dva tjedna razbolio se i umro u 63-oj godini života.
Koliko dugo je stvarno bolovao i od čega je umro nikada nećemo znati. Pamtit ću zauvijek
njegov stisak ruke i pogled kojim mi je želio nešto reći, ali nije mogao. Znam samo da nas je
neizmjerno volio i da će uvijek živjeti u našim srcima.
Stojeći pored njegovog posljednjeg počivališta i gledajući Hrvatsku zastavu na lijesu,
počasnu stražu ispred odra na kome je ležalo njegovo tijelo, vratila sam se u ono vrijeme
kada je i moj otac bio hrvatski vojnik. Počasni plotun i zvuci trube, a i taj dan koji je počeo
suncem polako je postajao tmuran da bi po izlasku iz mrtvačnice počele padati krupne bijele
pahulje, kao da nas je bjelinom pozdravljao.
Bila sam mirna dok su mi te snježne pahulje milovale lice, kao da nam je dao znak da je s
nama.
Ispraćaj mog oca bio je dostojanstven.
On je pronašao svoj mir i sada je sa svima onima koji su otišli u ratnom vihoru od 1991. do
1995.godine.
Živio je tiho, skromno od svoje male mirovine, žaleći samo što nije onako kako su oni koji su
branili i braneći Hrvatsku poginuli, željeli da bude.

Otišo je otac moj polako,
Otišo je stazom što vijuga
Pratile ga neke stare pjesme
Sve do rijeke kojom teče tuga.

Otišo je pjetli dok se bude
Kao da u šetnju nekud kreće
Otišo je s mirisima jutra
Dal je znao da se vratit neće.
Tiho su odsvirali seoski tamburaši na ispraćaju mom tati.

Počelo je to1991.godine. Bila sam djevojčica od 11godina, zaigrana i u svom dječjem svijetu.
Shvatila sam da se oko nas počinje nešto ozbiljno događati. Do tada svi kao jedan u

dobrosusjedskim odnosima počeli su se dijeliti u grupe. Na Hrvate i Srbe. Više nisu bili tako
dobri susjedi. Samo što je tih susjeda bilo u manje pa su se pritajili, iako sam čula da nam se
svašta sprema.
Morala sam naglo odrasti i biti svjesna situacije jer su moj otac Zvonimir Obanović i brat
Saša krenuli na noćne straže. Moj brat od 17 godina išao je zajedno s ocem čučati u mraku
naše seoske ulice, čuvajući moju baku, mamu, mene kao i ostatak susjedstva od istih onih
malobrojnih srba do nedavno nam dragih susjeda, jer su prijetili i smišljali kako će spaliti i
uništiti moje rodno selo i ljude u njemu. Čuli smo kako su mnogi od njih otišli u četnike i kako
preko (toki-woki) veze prijete. Moj otac i brat i ostali nisu se ni imali čime braniti jer sve što su
imali bile su dvije- tri lovačke puške koje su imali lovci iz sela. Još me tada nije bilo strah jer
kao što sam rekla živjela sam u svom dječjem svijetu, a otac i brat vraćali su se kući svako
jutro živi i zdravi.
Otac je dobrovoljno otišao na ratište. Bio je u Blinskom kutu i Komarevu. To su mjesta za
koja znam iako je stalno bio negdje drugdje. Toliko mi je nedostajao da sam znala mamu
zezati kad bi bio dnevnik da sam ga vidjela na televiziji, dok ga stvarno nisu prikazali na par
sekundi, ali tada mi nije vjerovala dok nije pogledala. Brat je navršio 18 godina i on je otišao
na ratište. Otac se protivio tome ali srce je bilo jače. Sve za Hrvatsku.
Pola Galdova i susjeda iz Hrastelnice znalo bi kada se oglasila uzbuna za opću opasnost jer
sam uvijek u to vrijeme jurila na biciklu kući od bake iz Galdova. Zaboraviti neću svjetleće
rakete u noći koje bi ispuštali avioni koji su prelijetali iznad našeg mjesta. Nije me bilo strah
za nas, bilo me je strah za mog oca i brata koji su bili na prvim crtama.
Jedno jutro dok sam preskakala gumu sa curama iz susjedstva ispred moje kuće zaustavila
su se kola Hitne pomoći. Ne mogu ni opisati hladnoću koja je prostrujala mojim tijelom.
Došli su nam javiti da je tata u bolnici. Imao je od prije problema sa bubrezima pa mu se u
rovovima zdravstveno stanje još pogoršalo. No bio je živ. Nigdje kraja mojoj sreći kada sam
čula da je dobro.
Prolazilo je vrijeme, rat se sve više zahuktavao. Svaki dan stizale su vijesti kako netko od
susjeda nije više s nama ili je nestao. Bilo je to teško vrijeme. Vrijeme suza i boli. Više nisam
živjela u onom dječjem svijetu. Morala sam živjeti u svijetu gubitaka, straha i molitve za svoje
bližnje. Otac je jedno vrijeme bio s nama kod kuće po izlasku iz bolnice a brat svaki dan
negdje drugdje. Javljao se kad je mogao, bojali smo se jer nismo znali gdje je i da li je dobro.
Mlad, lud, pun ideala znao je reći otac, takvi se ne znaju čuvati, njih čuva samo dragi Bog.
Išao je po prvim crtama sve do granice s Bosnom. Čak je i vod u kojem je i on trebao biti
izginuo sve do jednog na tom području, njega zapovjednik nije pustio da ide s tim prvim
vodom unatoč njegovim molbama i želji da ide. Čuvali su ga jer je bio najmlađi. Hvala
dragom Bogu i zapovjedniku što nije išao.
Godine su se nizale jedna za drugom i kao da su se stopile u jedno, red straha, red sreće,
red brige, red suza. Došla je i 1995.godina. Kolovoz ,04.–08.08.1995.
Hrvatska je vodila odlučujuću bitku. Bili su to dugi dani i duge noći. Slušali smo izvješća s
radija o stanju na ratištu. Oslobađali su se gradovi i mjesta jedan po jedan. Sreći nije bilo
kraja uz sav onaj strah za brata. Nakon 84 sati neprestanog slušanja granata koje su fijukale
i padale svuda oko nas nastala je tišina.
Sve je postalo tako tiho i mirno. Zatim tutnjava. Cijela kuća se tresla od tenkova koji su
prolazili cestom ispred naše kuće. Mahali su nam naši dečki, vraćali su se kućama. Ali njega
nije bilo. Gledala sam u ta nasmijana i sretna lica tražeći ga pogledom, i sretna i zabrinuta u
isto vrijeme. No njega nije bilo. Bože moj hoće li se vratiti.

Nakon tjedan dana odnekud su se čuli rafali. Neko puca rekla sam prijateljici i istrčale smo iz
kuće. Ponovo se čuo rafal, jedan za drugim. Vidjela sam susjedu kako plače držeći
sklopljene ruke.
Evo nam Saše rekla je, vratio se. Pucao je u zrak, neka svi znaju da se vratio. Mojoj sreći
nije bilo kraja. Potrčala sam prema njemu i čvrsto ga zagrlila te ga povukla u dvorište i u kuću
postavljajući tisuće pitanja na koja je on pokušavao dati odgovore. Nije mu bilo lako, i dan
danas se budi u noći, vraćaju mu se slike i događaji iz tog vremena. Prošao je rat, ali ožiljci
su ostali. Imali smo sreće i otac i brat vratili su se živi sa ratišta, ali ne i zdravi, ali ipak živi.
Od mnogih smo se oprostili, nisu bili te sreće. Bilo je to tužno vrijeme.
Moj otac koji je ostavio dobar dio sebe na ratištu, od mlade nam države nije tražio ništa.
Gledajući one koji su se okoristili ovim ratom samo bi odmahnuo rukom i rekao; „Neka meni
ne treba ništa“. Živio je tako sa svojom bolesti, tugom i neprospavanim noćima. Često bi se
prisjećao prijatelja koji su zauvijek ostali na prvoj crti, koji i danas stražare na Komarevu i
Blinskom kutu.
Možda sam tek danas shvatila da i nisam imala djetinjstvo kao druga djeca, da je moje
odrastanje bilo ispunjeno čekanjem, ali i vjerom da će sve dobro biti.
I bilo je dobro jer smo svi bili zajedno.
Danas mi je sve kristalno jasno. Danas znam da je moj otac bio veliki čovjek, nesebičan i
svjestan gdje i kako se brani dom, domovina i obitelj i da sreća nije u materijalnom nego u
skromnom, časnom i poštenom življenju.
Hvala Ti tata…………

Izvor: Krešimir Cestar/Foto:Tonka Marinović/PDN

Izvorni autor: Sanja Jurčević

Autor: