ŽENE, MAJKE, RATNICE: Tihana Biuk Magaš - Podrumske pustolovine

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata, na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih iz Domovinskog rata, pripremio Vam je istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost i ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo priću Tihame Biuk Magaš.

PODRUMSKE PUSTOLOVINE

„Avione kapetane baci nam plakate!“ - brat i ja s prijateljima trčali smo našom ulicom i vikali
za avionima koji su poprilično nisko letjeli iznad naših glava. Igru je naravno prekinula mama.
Ne da nam kaže kako je crtić počeo, ili da nam svima podijeli šnitu kruha i eurokrema (jer
najslađe se na ulici u društvu pojede), već da nas u paničnom strahu potjera u kuću. Nismo
znali o čemu se radi. Samo je rekla da to nisu oni avioni koji bacaju plakate, da su vrlo opasni
i da se ne smijemo udaljavati od kuće. I kad vidimo ili čujemo avion moramo leći na pod i
čekati dok opasnost ne prođe. Meni, tada s još nepunih 10 godina ništa nije bilo jasno, baš
kao i mom starijem bratu od 13. Tu večer završili smo u podrumu zbog opće opasnosti i tako
počinje moja priča ratnog djetinjstva.
Inače, ja sam Tihana i dolazim iz Osijeka, preciznije s Juga 2. Odmah na početku moram reći
kako moja ratna priča nije neka strašna, prožeta je s puno ljubavi, strpljenja, malo straha i
puno, puno razumijevanja.
U mojoj životnoj priči dotaknut ću se samo onih sjećanja koje su na mene ostavile najviše
traga. Svoje djetinjstvo 90-ih podijelila bih na nekoliko etapa - neznanje, progonstvo, suživot,
strah, oporavak i ljubav. Pa krenimo redom....
Kada se počelo šuškati u Osijeku o nekim ratnim zbivanjima, ja o tome nisam imala nikakva
pojma. Znam samo da su se intenzivnije počele slušati vijesti, tata se prijavio u hrvatsku
vojsku, djeda Iko je vječno vikao na televiziju uz dobru staru „Vidiš ti što nam rade?“. Mama
je obavljala onaj teži dio posla – razgovore s bratom i samnom pripremajući nas na
podrumske pustolovine. Odjednom su počeli letjeti avioni, odjednom je tenk na putu prema
Tenju uperio cijev u nas dok smo se igrali na velikoj livadi kod bake u Požeškoj i ništa ti više
nije jasno. Za neke prijatelje iz razreda čuješ da su otišli „tamo preko“ i misliš si „gdje je to
tamo preko?“. Ali i sami znate kakva su djeca – znatiželjna, mudra, osluškuju i brzo
pokopčaju stvari. Kod mene je stvar bila vrlo jasna – kad je tata kući ne odvajati se od njega
jer tko zna kad ću ga opet vidjeti, a možda čujem i koju informaciju više, prisluškivanje
roditelja pod obavezno, a djedi i baki se naći u krilu baš slučajno za vrijeme dnevnika. Onda
čuješ kako je susjedima jedno dijete na „onoj strani“, drugo na „ovoj“, gledaš zabrinuta lica i
vidiš da ništa ne štima. Onako djetinje tješiš sve oko sebe, svima govoriš „brzo će proći“ ili
vratit će se oni“. Ja sam još bila specijalist za glumu pa sam pričala viceve, imitirala susjede,
političare i sve znane i neznane. Ponekad sam i pjevala izvrčući pjesme sa tada nama vrlo
smiješnim stihovima „svakog dana mislim na tebe, moj podrume....moja podrumčina, ima
snagu boje kreča, ima oči boje smeća....moja podrumčinaaaa“. Tada nam je to bilo strašno
smiješno jer se valjalo šaliti na svoj račun. Iz današnje perspektive teško da bi me to
nasmijalo. Ali moji podrumski cimeru su se smijali i navijali…a uz to imala sam još jedan
performans. Dok je naš pas neposredno prije oglašavanja opće opasnosti počeo lajati, ja bi
počela štucati. Možete misliti koja je to zezancija bila na naš račun! To nam je bilo gotovo
svaku večer, kao da mijenjamo film za jedno dobro zabrinuto valjanje od smijeha.
A onda te stvarnost ošamari onako pošteno i iz pete. Kako sam tatu pratila u stopu kad je
odlazio do Mjesnog odbora na Jugu upoznala sam tatinog prijatelja Marina. On je bio mlad
dečko. Voljela bih vam reći koliko je imao godina, ali moja dječija procjena reći će vam da je

bio jako, jako visok i smiješan. Marin je poginuo u Laslovu, no njegovo tijelo pronađeno je
tek 2011. godine negdje u Vojvodini. Bila sam u šoku. Kako sam strašno voljela pisati sjela
sam i napisala pjesmu posvećenu njemu. Nije tu bilo puno mjesta za suze jer se nalaziš u
podrumu punom susjeda, a brat i ja smo bili jedina djeca u ulici. Od tada do danas nisam više
napisala nijednu pjesmu. Pišem eseje, apele, novinske članke, ali pjesme više ne. Valjda je
dječja inspiracija ostala zaboravljena u stihovima posvećenim jednom dečku čija je mladost
ostala zamrznuta u lijesu Laslovačke crkve pokrivene zastavom.
Moj tata je ranjen 14. rujna 1991. godine zajedno sa svojim prijateljima čika Brankom i
Zecom. Dan prije, granata nam je raznjela auto, a dan poslije kuću. Sjećam se da je tata
došao kući, stavio metak na stol, rekao da je bio ranjen i otišao se odmoriti. Nakon toga se
ustao, izgrlio nas i izljubio i otišao nazad na bojište. Kasnije sam saznala da im je čika Branko,
inače veterinar po struci, pod kišom metaka sanirao redom ranjene dijelove tijela. Nije bilo
mjesta nekoj prevelikoj drami, to je nekako bilo nepisano pravilo „ratnog posla“.
Imam potrebu ispričati vam priču i o dva primirja u mom gradu Osijeku. Inače, ne znam znate
li da je Osijek, tada općina koja je najviše od neokupiranih dijelova Hrvatske stradalo od
granatiranja što se tiče stambenog fonda? I spričat ću vam kako se moja kuća našla u toj
stradaloj statistici. Taman se čuo zvuk sirene za prestanak opće opasnosti. Na radiju se čulo
kako je potpisano primirje. Tada smo naučili kako primirje nema veze sa ikakvim mirom. Nije
se puno čekalo - neki susjedi odlazili bi do svojih kuća vidjeti stanje, neki od straha nisu ni
tada izlazili van, kuma Milka koja je živila u drugoj kući od nas trčala je praviti nešto za jelo, a
moja tada najbolja prijateljica teta Maša, uz mamu naravno i ja čistile smo podrum. Ona je
mela, a ja sam bacala vodu na beton da se ne diže prašina. To nam je bilo poput nekog
rituala. Teta Maša bila je na stepenicama, brat se vrzmao negdje okolo, a ja sam taman s
promjenjenom vodom ulazila u podrum kad je granata pogodila našu kuću. Od detonacije
odletila sam na kraj prostorije i udarila u zid. Čula sam mamu kako viče „Gdje su mi djeca?!“.
Brat se odmah javio, a ja nisam, valjda od siline udarca i šoka, mogla govoriti. Propričala sam
nakon par sati. Ni tada nije bilo mjesta drami. Kao i kad bi svaka kuća doživjela istu sudbinu
skupilo bi se cijelo susjedstvo i kuća bi se krenula sanirati. Iz današnje perspektive čini mi se
da im nismo dali gušta! Oni su rušili, mi smo gradili. I to je bila sva filozofija ratnog inata.
Druga priča o primirju dogodila se odmah nakon potpisivanja primirja 1992. godine. Danas
učimo iz povijesti da je potpisivanjem tog primirja Hrvatska došla u fazu „ni rata ni mira“,
odnosno sukoba niskog intenziteta. Kod nas u obitelji zabilježili smo ga drugačije. Očito da
smo mi u ovoj fazi primirja nažalost bili u onom dijelu statističke pogreške jer je prilikom
granatiranja doslovce na svom kućnom pragu od udara granate raznešen tatin stric Ivan.
Kako je to izgledalo ne moram vam ni govoriti, ne moram vam ni opisivati kako je dežurati
pored raznesenog tijela svoga brata, oca i supruga do dolaska bilo kakve pomoći. O tome se
nije govorilo ni tada, a ne govori se ni danas. Sličnu sudbinu za vrijeme primirja te 1992.
godine doživila mi je i prijateljica iz škole, moja imenjakinja koja je ranjena za vrijeme igre
ispred zgrade od strane snajperista. Tada smo već išli u školu preko ljeta 1992.godine i u ta
dva mjeseca završila sam svoj četvrti razred. Valjda su ovi događaji udžbenički primjerci
niskog intenziteta. Ja vam ne bi znala, tada sam bila dijete.
No, nisam cijelo vrijeme rata provela u Osijeku. Nažalost, naši roditelji svim silama trudili su
se maknuti nas od ratnih strahota, no moram reći da sam u to vrijeme bila strašno
tvrdoglava i razmažena. Nisam mogla zamisliti da sam igdje dalje, osim u svom Osijeku pa
sam svojim roditeljima priređivala, čak i na daljinu scene ne bi li me vratili u Osijek. I svaki

put je upalilo. Poslali su nas u Njemačku, nismo ni otišli, već smo se vratili u našu
podrumčinu. Tamo sam zabavljala Nijemce bacanjem na pod svaki put kad bi nas preletio
avion, a živili smo blizu aerodroma. Bila sam u Kutini kod ujaka i derala se dan i noć, iako su
me bratić i sestrična pokušavali zabaviti svim silama, a ujna tješiti kao vlastita majka. Selili su
nas i po Osijeku. Jug 2 je bio dio grada do prve linije obrane pa su roditelji smatrali da je bolje
da se malo sklonimo do Retfale kod strica. Tamo smo brat i ja naučili biti mirni za vrijeme
molitve krunice jer ju je strina Ankica molila tako smireno i unatoč našim meškoljenjima
imala strpljenja za naše nestašluke da nam nije bilo druge nego s njom zajedno moliti. Stric
Mate zabavljao nas svojim duhovitim dosjetkama svaki put kad bi jeo pa nam govorio :
„Moram djeco jesti. Zamislite da me ubiju, a ja gladan.“ Bila sam i u Crikvenici, a brat u
Novom Vinodolskom. Tamo sam odbijala hranu. Kažem vam ja razmaženo derle koje ne
može bez svog grada i roditelja. Sjećam se kako me brat posjetio jedne nedjelje. Nama
nekolicini koji smo bili razdvojeni od svog brata ili seke stariji su dolaziti u posjet na dva sata
jedan dan u tjednu. Moj stariji brat Domagoj uvijek je bio moj zaštitnik. Iako smo se mlatili,
svađali, mirili tu smo bili jedno za drugo. Ja sam njemu znala pomagati u pisanju zadaće,
štednji novca, a on je bio moja desna ruka, moj stariji brat na kojeg sam bila ponosna najviše
na svijetu, uzor u svemu. Prilikom jednog posjeta sjeli smo na stepenice i on me pozvao na
razgovor. Zamislite si sada dvoje djece od 10 i 13 godina kako sjede daleko od roditeljskog
doma i ozbiljno razgovaraju. Ja sam naravno plakala i govorila kako moram ići kući, da ću
pobjeći pa makar i pješke došla do Osijeka, a on je bio zabrinut. Pričala sam kako noću
sanjam da sam u svom podrumu na ležaljci, čak sam i hrkajućeg susjeda Tunu sanjala kako mi
po stoti put krade deku da se pokrije i onda se probudim i ne mogu prestati plakati. A mog
bracu najviše je mučilo moje odbijanje hrane. Tada mi je u ruku stavio čokoladicu i žvake,
znate one šarene okrugle po nekoliko komada u pakiranju i zapovijedio „Žderi! Kad već ništa
ne možeš jesti, pojedi bar slatkiše, to voliš!“ Za mene je to bio najveći mogući izraz bratko-
sestrinske ljubavi tada.
No, za vrijeme rata dogodile su se i neke stvari koje ću pamtiti za cijeli život. Neposredno
prije pada Vukovara bila sam u totalnom rasulu. S roditeljima i bakom nisam se čula neko
vrijeme i onda je došao dan pada Vukovara. Uvijek se govorilo „Kad padne Vukovar, past će i
Osijek.“ Tada sam se potpuno raspala. Otišla sam u učionicu i sakrila se pod klupu i plakala.
Nitko me nije mogao smiriti, sve sam tjerala od sebe. U takvom stanju dočekala sam i svoj
11.-ti rođendan. Nikom nisam rekla da mi je rođendan. Bio je 22.11.1991., dan kad je u
novinama osvanula vijest da je u Vukovaru ubijen Siniša Glavašević. Imali smo likovni i crtali
smo neke brodove. Ja sam više ležala na klupi, nego radila. Zamolila sam učiteljicu da me
pusti na toalet. I onda se dogodilo čudo! Ali kažem vam ljudi, pravo čudo! Ispred vrata stajala
je MOJA MAMA! Da, moja najdraža mama. Kaže mama da sam neko vrijeme stajala u
nevjerici, a onda sam je držala valjda toliko dugo dok nisam ostala bez zraka. To mi je bio
najbolji rođendanski dar ikad! Do danas, niti jedan dar ga nije uspio nadmašiti.
I onda sam došla u peti razred. Naizgled bilo je sve ok. Družila sam se prijateljima, išla na sto
aktivnosti, u razredu su se pojavili učenici koji su nažalost protjerani iz svog doma. Došli su i
Drma, Čemba, Kova....Postali smo stvarno dobra ekipa. Kova mi je bio najbolji prijatelj. On je
bio iz Antina. Njegov tata je ubijen, ali nismo nekako puno pričali o tome. Rekao mi je samo
jednom to, pogled suosjećanja i druženje je moglo početi. Imali smo super razrednicu koja
nas je i sve zajedno sprijateljila, poticala na pisanje sastava, slala ih na smotre, natjecanja u
Hrvatskoj i svijetu. Pričali smo i pisali svoje priče i razumjeli smo se. No bilo je tu i glavobolja,
mokrih plahti, suza, vikanja u snu. Ne znam, vjerovatno nisam bila dovoljno jaka. Često bi mi

u misli dolazile slike kako sjedim ispod stola u dnevnom boravku i „skrivam se od
petokolonaša“. To je zapravo bio najveći strah koji sam imala za vrijeme rata u Osijeku.
Možda i zbog toga što sam svaki put promrzla kad bi zvonio telefon, a ja bila sama u kući, a s
druge strane bi čula poziv da uzmem lopatu i iskopam grob za mog tatu jer su ga upravo ubili
ili bi se orila neka borbena četnička pjesma. I danas su mi neki stihovi vrlo jasni u
sjećanju...No mama i tata su bili strpljivi, odmah do mog jastuka budni promatrajući što se to
u mojim noćnim pustolovinama događa. Nisam nikad pričala o svojim snovima, ali su znali ...
A za kraj sam ostavila koga drugog nego moje heroje! Svi su oni jednako važni bili za vrijeme
tih ratnih strahota za mene. Moji roditelji koji su u svakom trenutku bili tu. Njihove strahove
nisam osjetila. Tata me učio da budem hrabra i borac, mama je imala bezbroj neprospavanih
noći, razgovora, strpljenja. Oboje su i mene i brata obasipali s hrpom ljubavi i bili uz nas baš
svakog trenutka. Tu je moja baka Maša koja je bez obzira na granate išla do nas kako bi nam
donijela kifle, jogurte i slatkiše. Nije joj smetalo ni što nema telefon u kući. Ona je svaku
večer zvala i pitala kako smo. Kad je već počela škola, znala je za cijeli razred donijeti slatkiša
u školu, iako je već bila poprilično bolesna. Ona me naučila kako nesebično darivati, kako
voljeti. Ne mogu ne spomenuti mog djeda Iku. Tvrdoglavi starac koji je išao na dijalizu i
nikada nije htio ići u podrum. Dok smo mi kad bi bili kod bake išli ili kod susjeda Lale ili Talaja,
on je sjedio u kući i tvrdoglavo odbijao ići bilo gdje. „Ako me već trebaju ubiti, neka me ubiju
u mojoj kući!“ Znao je on i papuču potegnuti na Tv-u zbog ružnih vijesti i nasmijati nas jako,
ali je pričao najljepše priče, volio je Hrvatsku i volio je nas! Kažu da sam tvrdoglavost
nasljedila od njega. Uz moju Zefiru naučila sam lakirati nokte u podrumu, crni humor nije
nam bio stran, bila je naša susjeda, ali i kuma, bila je naša obitelj. Nije joj bilo teško ni pizzu
napraviti za vrijeme opće opasnosti, zapjevati i sa mnom uz školu na radiju zadatke rješavati.
Danas nekih od mojih heroja više nema, ali mislim na njih i sve ono što su mi dali baš svakog
dana.
A danas? Danas ljudi svašta govore, pišu, raspravljaju. Danas znaju govoriti o stvarima koje
su se događale u nečijim životima, iako su u određenim trenucima bili kilometrima daleko, na
nekom mirnijem, ali neću reći ljepšem mjestu. Možda su oni svoju priču pričali u Austriji,
Njemačkoj, Mađarskoj, pričali svoje tužne priče razdvojenosti, ali ne smijemo zaboraviti da
se svatko kroz svoj život bori na svoj način. Netko viče, netko djeluje. Netko ljubi, drugi kudi.
I na kraju mogu reći „Psi laju, karavane prolaze, ali ljubav ostaje“. I nikako neću reći da mi je
netko ukrao djetinjstvo, ono je uvijek bilo tu, i dok sam poskrivečki plakala, dok sam u
paničnom strahu glumila snagu i dok sam grlila mamu, čekala tatu, ležala u oblaku prašine i
dima. Uvijek je bilo tu, samo skriveno. Malo ga je strah otjerao, ali borac u meni, zahvaljujući
mojim roditeljima, dobro ga je skrio da ga zločesti ljudi ne mogu naći i oduzeti mi ga! Iza rata
izašlo je i počelo pričati neku svoju priču! Drugačiju, opušteniju, veseliju.