Zadnja noć Nicoliera i Hrvata na Ovčari: 'Netko će platiti što smo ih toliko počvokali...'

Francuska istraga o ubojstvu vukovarskog branitelja Jean-Michela Nicoliera gotovo je završena, piše Mario Pušić za Jutarnji list, a tu informaciju za 24sata potvrdio je i odvjetnik obitelji Nicolier, Arnaud Bilen. Naime, sutkinja istrage Odjela za ratne zločine pri Sudu u Parizu Carole Vujasinovic trenutačno priprema međunarodni nalog za uhićenje Spasoja Petkovića zvanog Štuka, kojeg francuski istražitelji sumnjiče za ubojstvo Nicoliera na Ovčari. "Istina je da je postupak napredovao. Istina je da se priprema međunarodna tjeralica. Ne znamo kad će ona biti. Sutkinja je stekla uvjerenje da je osoba koja se spominje da je počinila ubojstvo", rekao je za 24sata Bilen. Dodaje i kako se nada da će Srbija 'čuti' Pariz, kada već nije čula Zagreb. Express je u listopadu 2025. objavio ovaj tekst o zadnjem danu života francuskog heroja . Kad je identificirano Nicolierovo tijelo, bio je to ključan trenutak da se predmetom počne baviti francusko pravosuđe. 

Što se točno događalo na Ovčari, pred Haškim je sudom svjedočio Dragutin Berghofer Beli, jedan od sedmorice ljudi koji su preživjeli stravični pokolj. Nakon njegova iskaza bilo je moguće gotovo iz sata u sat rekonstruirati tijek zločina na Ovčari, gdje je ubijen i francuski dragovoljac Jean-Michel Nicolier. Njegovo je tijelo pronađeno stotinjak metara od hangara iz kojeg je izveden.

Nakon mjeseci žestokih borbi za Vukovar, oko 300 ljudi sklonilo se u razrušenu vukovarsku bolnicu. Nadali su se da su ondje sigurni.

„Ljudi moji, pa morat će ne'ko platit' dupetom što smo ih toliko počvokali!”, upozoravao je Major okupljene u bolnici 20. studenoga 1991. godine. Njegove je riječi u knjizi Preživio sam Vukovar i Ovčaru zabilježio Vilim Karlović, jedan od tek šačice ljudi koji su preživjeli Ovčaru.

A preživjeli su iz tog pakla izašli s teškim tjelesnim i emocionalnim ranama.

„Na kraju smo imali samo brašno za jesti“

Jedan od njih bio je Dragutin Berghofer. Pred Haškim je sudom 1996. godine prvi put detaljno ispričao što mu se događalo tijekom posljednjih dana obrane Vukovara.

„Opsadu Vukovara proveo sam u podrumima zajedno s dvadesetak drugih ljudi”, kazao je Berghofer pred sudskim vijećem.

Tada pedesetogodišnji tapetar prisjetio se kako su ga jednoga dana probudili prvi ratni hici. Nije mogao vjerovati da netko puca. Teško se mirio s činjenicom da je rat stigao u Vukovar, no granate su ga ubrzo uvjerile u stvarnost.

Stanje u opkoljenom gradu iz dana u dan bilo je sve teže.

„Na kraju smo imali samo brašno za jesti”, prisjećao se Berghofer.

Nekoliko dana prije pada Vukovara, 17. studenoga, Berghofer i skupina civila pokušali su se provući kroz obruč koji su oko grada stezali pripadnici JNA i lokalnih srpskih paravojnih postrojbi.

„Ne bih rekao da je to bio proboj zato što nitko nije bio dovoljno naoružan da se probije kroz redove JNA”, rekao je Berghofer.

Oko 300 ljudi pokušalo se išuljati iz grada. Najviše im je trebao pomoći Mika Holika, lovac koji je poznavao šumske puteve oko Vukovara.

Kako su ranjeni i iscrpljeni zaostajali, skupina se razdvojila. Berghofer se vratio provjeriti što se događa s onima koji nisu mogli nastaviti. Grupe se više nikada nisu spojile.

Sporija skupina ubrzo se našla pod minobacačkom vatrom.

„Gađali su nas minobacačima sa željezničkog mosta preko Vuke. Htjeli smo prijeći rijeku, ali nismo znali koji su putevi minirani. Moji prijatelji Zoran Njovra i Janković upozorili su da je jedan put miniran, ali dvojica mladića iz Našica nisu ih poslušala. Nagazili su na minu i obojica su odbačeni u Vuku”, stoji u transkriptima sa suđenja Mili Mrkšiću.

Put prema Ovčari

Samo nekoliko dana poslije, jedinice JNA ušle su u Vukovar.

Ujutro 20. studenoga Veselin Šljivančanin, kasnije osuđen za ratne zločine, ušao je u vukovarsku bolnicu i naredio transport civila i ranjenika koji su se ondje zatekli.

„Pretresli su nas i naredili da predamo sve metalne predmete. Nisu uzimali novac, ali džepne noževe i ključeve jesu. Nakon toga su nas ukrcali u autobuse i prebacili u vojarnu JNA”, svjedočio je Berghofer.

U vojarni su ostali oko četiri sata. Za cijelo to vrijeme nisu smjeli izaći iz autobusa. Berghofer je vjerovao da se zapovjednici nisu mogli dogovoriti što učiniti sa zarobljenicima.

Na kraju je odluka donesena.

Prevezli su ih na farmu Ovčara.

Tamo su im naredili da izađu iz autobusa. Uslijedilo je oduzimanje svega što su imali – osobnih dokumenata, novčanika, novca i drugih stvari koje su im pronašli u džepovima.

A onda je počeo pakao.

Zarobljenike su tjerali kroz špalir.

„Teško je to opisati, ali vjerujte mi, vidjeli smo sve zvijezde od udara. Netko me udario štapom za hodanje po desnoj strani glave i počela mi je teći krv. Zamalo sam pao, ali uspio sam pobjeći u hangar”, prisjećao se Berghofer.

Četiri puta se onesvijestio

U hangaru je vidio što se dogodilo nekim drugim zarobljenicima, koji su još u bolnici bili odvojeni od ostalih.

„Bilo ih je strašno i pogledati. Krv im je tekla, glave su im bile natečene... Moj susjed Željko Begov četiri puta se onesvijestio”, rekao je.

Prema njegovu svjedočenju, četvorica ili petorica muškaraca neprestano su tukla zarobljenike.

„Jedan je imao lanac, a drugi je nosio metalnu cijev. Cijelo vrijeme su nas tukli, a mi se nismo smjeli kretati.”

U tom je premlaćivanju život izgubio i vukovarski novinar Siniša Glavašević.

„Dok su me izvodili, vidio sam četnike i neke časnike kako su ga okružili. Govorili su mu: 'Ti si onaj ustaški novinar što je pisao protiv nas'. Premlaćivali su ga kad su me izveli iz hangara”, rekao je Berghofer.

Sedmorica zarobljenika potom su izvedena iz hangara na Ovčari i prebačena u skladište Veleprometa. Ondje, međutim, više nije bilo mjesta pa su ih odveli u skladište Modateksa.

Berghofer je ubrzo pušten i uspio se izvući iz Vukovara.

Neki drugi nisu imali tu sreću.

„Nemoj, Sveto! Molim te!“

Vilim Karlović, autor knjige Preživio sam Vukovar i Ovčaru, prošao je još teži put.

Nakon što su sedmoricu zarobljenika s Ovčare prebacili iz Modateksa natrag u Velepromet, ondje su se susreli s drugim zatočenicima. Uskoro su pripadnici srpskih paravojnih postrojbi počeli izvoditi zarobljenike iz hangara.

Jedan od njih prepoznao je svog susjeda Perkovića. Izveli su ga van, a zatočenici su iz unutrašnjosti mogli čuti njegove očajničke krikove.

„Nemoj, Sveto! Nemoj, molim te! Pa što mi to radiš?!”, vikao je Perković, prema Karlovićevu svjedočenju.

„Sve se čuje kao da su unutra. Perković zapomaže, a zvukovi se opet udaljavaju prema ogradi: 'Nemoj mi to raditi! Što me bodeš? Pa ubij me pištoljem! Nemoj, Sveto! Molim te!'”, zapisao je Karlović.

Uskoro su se začuli pucnji.

Perković je ubijen.

Karlović se pred Haškim sudom prisjetio i dječaka kojemu je bilo otprilike 14 godina. Dječak je imao starijeg brata. Kada su pripadnici paravojnih postrojbi htjeli odvesti njegova brata, dječak ih je počeo preklinjati da ga ne vode.

Izveli su i njega.

„Čim je dječak izašao, traže od njega da se svuče”, zapisao je Karlović u svojoj knjizi.

Dječak je, čini se, bio toliko prestrašen da nije odmah poslušao. Naredili su mu da skine i donje rublje.

Zatim su se izvan hangara začuli udarci i jauci.

„Boli me jako! Nemoj, čiko! Majko moja, majčice!”

Jauci su trajali petnaestak do dvadeset minuta. A onda su se začuli pucnji.

Dječak je zauvijek utihnuo.

Sedmorica su preživjela

Nedugo nakon toga Karlovića su prebacili u drugu kuću. Ondje su ga dvojica srpskih vojnika, Kinez i Mare, vlastitim tijelima zaštitila od ljudi koji su ga htjeli ubiti.

Kasnije je prebačen u logor u Sremskoj Mitrovici, gdje je proveo šest mjeseci, sve do razmjene.

Po povratku u Hrvatsku vratio se u Hrvatsku vojsku, u kojoj je ostao do kraja devedesetih.

Oni koji su ostali na Ovčari nisu dobili priliku za povratak.

Pojedinačno i u skupinama izvođeni su iz hangara i ubijani.

Na Ovčari je ubijeno 260 ljudi. Samo sedmorica zarobljenika preživjela su taj pokolj.

Među njima bio je Dragutin Berghofer Beli, čovjek čije je svjedočenje pred Haškim sudom omogućilo da se zločin na Ovčari rekonstruira gotovo iz sata u sat.