27. srpnja 1991. godine agresor napao Sunju - strateški važno uporište hrvatskih snaga koje nikad nije palo

Od prvih minobacačkih udara agresora u ljeto 1991., do kraja rata, Sunja je ostala nepokorena, jedino slobodno područje na desnoj obali Save. Bilo je to od vitalnog značaja kako za obranu daleko šireg područja uključujući Sisak i Zagreb, tako i za moral naših branitelja na prvim crtama Banovine i Korduna. Ujutro, 27. srpnja 1991., iz obližnjih sela Drljača i Četvrtkovac, započeli su žestoki minobacački napadi na Sunju, projektilima od 82 i 120 mm. Najjačem udaru bili su izloženi Policijska postaja i Željeznički kolodvor, gdje je bila i najveća koncentracija branitelja. Ovi napadi tjednima su očekivani, jer su već trajali sporadični oružani sukobi s neprijateljskim snagama na području Gline, Topuskog, Viduševca, Vrginmosta, Hrvatske Kostajnice, Petrinje, Zamlaće, Struge Banske, Prekope, Mučana, Kuljana, Skele, Majura, Kozibroda, a najugroženije je bilo Pounje.

Dana 26. srpnja započela je agresorska operacija "Žaoka" čiji je cilj bio etnički očistiti i okupirati ovaj dio Banovine. Započeli su masovni pokolji hrvatskog stanovništva, izgon iz sela, paljevine i pljačke kuća. Nebo iznad tog područja bilo je crno od dima, a zemlja je podrhtavala od udara topničkih projektila, što je kod civila izazivalo paniku. Samo oni najhrabriji odlučili su se za obranu, jer u to vrijeme oružja gotovo i nije bilo, pa je suprotstavljanje do zuba naoružanim srpskim teroristima uz koje je stala "JNA" sa svojim ratnim arsenalom bilo ravno ludosti. Oni koji su se u to vrijeme odlučili na obranu Domovine, bili su svjesni rizika pa i mogućnosti gubitka vlastitog života ili teškog ranjavanja što je u tom neravnopravnom sukobu spadalo u svakodnevicu. Branitelji Sunje u većini su bili Hrvati, ali branili su je i Srbi, Muslimani i pripadnici brojnih drugih manjina (čak i jedan Arapin - Hussein Alić), što i danas s ponosom naglašava svaki od preživjelih ratnih veterana.

 Prvi zapovjednici obrane Sunje bili su dragovoljci i domoljubi bez ikakvoga vojnog znanja - Žarko Peša, policijski inspektor i Slobodan Praljak, filozof, sociolog, inženjer elektrotehnike i filmski redatelj. Ključnu ulogu u obrani, pogotovu u prvim tjednima rata, imali su domaći ljudi koji su se nastojali samoorganizirati onako kako su znali i mogli. Pored domaćih dragovoljaca (Narodne zaštite i pričuvne policije), Sunju su branili i pripadnici mnogih drugih postrojbi - prije svega ratnici 2. brigade Zbora narodne garde (kasnije "Gromovi" - 2. gardijska brigada), točnije, njezina 2. bojna (poslije nazvana "Banijska oluja"), te prema potrebi i dio oklopno-mehaniziranih snaga ove brigade zaduženih za intervencije u kritičnim situacijama. U obrani se istaknula i domaća (sunjska), 17. domobranska pukovnija koja drži prvu crtu bojišnice od potpisivanja tzv. Sarajevskog primirja (2. siječnja 1992. godine), do napadnih djelovanja naših snaga koje su nastojale neprijatelja odbaciti što dalje i neutralizirati njegove tenkovsko-topničke udare. Ratni dani u Sunji ostat će upamćeni i po tzv. Umjetničkoj satniji koja je branila ovo mjesto kao treća pješačka satnija, a u kojoj se naročito isticao glumac Sven Lasta, koji je iako u poodmakloj životnoj dobi (rođen je 1925. godine) držao prvu crtu obrane kao i svaki drugi vojnik.

 Sunja bila u doista nezavidnom položaju zbog samog zemljopisnog položaja i rasporeda neprijateljskih snaga. Okružena s tri strane - jedina veza s ostatkom slobodnog područja Hrvatske bila je skela preko rijeke Save - u neku ruku je predstavljala "noćnu moru" kako za branitelje, tako i za hrvatske zapovjednike zadužene za donošenje strateških obrambenih odluka, ali i za neprijatelja. I pravo je čudo da se održala unatoč žestokim napadima uz angažiranje golemih snaga (topništva, oklopa, zrakoplovstva, pješaštva) koje su imale za cilj "smekšati" naše linije i potom svojim prodorima stvoriti preduvjete za stratešku premoć.

 Uspješnost obrane Sunje uvelike je ovisila o strategiji i taktici njezinih zapovjednika (Peše i Praljka) koji su najprije morali uvjeriti domaće dragovoljce da se rat ne može dobiti ako svaki od njih bude branio prag svoje kuće, nego se obrana mora organizirati na širem području i ustrojiti tako da obrambene skupine budu maksimalno mobilne i spremne po potrebi intervenirati gdje god se za to ukaže potreba. Koncept obrane postavljen je tako da je znatan broj vojnika (pogotovu iz Zagreba i okolice) bio raspoređen na širem području oko Sunje i tamo ostao tijekom cijelog rata, što je spriječilo agresora u njegovim nakanama brzih prodora prema ovom mjestu i njegovu zauzimanju. Jedna od težih zadaća bila je uvođenje vojničke stege, jer to su bili "obični" ljudi-civili nenaviknuti na vojnički život i ponašanje. I to je

predstavljalo poseban izazov za one koji su rukovodili obranom. Zapovjednici i njihovi podređeni uspijevali su nametnuti autoritet i to na jedini mogući način: vlastitim primjerom, u svakodnevnoj borbi, pri čemu su s vojnicima dijelili i zlo i dobro. Tako se spontano izgradilo  međusobno povjerenje. Branitelji su funkcionirali kao obitelj, a domoljubni naboj samo je još više učvrstio njihovo zajedništvo. Logistika (opskrba oružjem, streljivom, hranom, sanitetskim materijalom itd.) također je predstavljala problem s kojim su se branitelji (i pogotovu zapovjednici) susretali na dnevnoj razini. I tu su veliku ulogu odigrali hrabri ljudi, heroji koji su iz dana u dan po cijenu života dostavljali ono što je potrebno preko skele na Savi, jedinim raspoloživim smjerom i tako omogućili obranu Sunje i okolnih područja.

 Već je naglašen strateški značaj Sunje, ali nije suvišno podsjetiti kako su upravo hrvatski položaji u ovom mjestu i njegovoj okolici presijecali važne neprijateljske komunikacije (cestovne i željezničke). Naime, Sunja je bila veliko i izuzetno važno čvorište željezničkog prometa prema jugu Hrvatske (Kninu i Splitu), ali i prema Bosni i Hercegovini (Bihaću) i prema Srbiji (preko zapadne Slavonije, odnosno Novske). Ona je za srpsku paradržavu (tzv. SAO Krajinu) predstavljala "kost u grlu", što je još više došlo do izražaja od jeseni 1991. godine nadalje, kad je ostala slobodni "otok" okružen okupiranim teritorijem. Nadalje, srpski okupator je jako dobro znao, da bi u slučaju napadnih djelovanja hrvatskih snaga područje Sunje bilo svojevrstan mostobran preko kojeg bi se moglo uspješno presjeći "SAO Krajinu", što se i pokazalo točnim u vrijeme najznačajnijih operacija hrvatskih oružanih snaga (VRO "Bljesak" i VRO "Oluja").

 Tijekom "Bljeska", branitelji Sunje (ključne hrvatske utvrde na desnoj obali Save) bili su u stupnju povišene borbene pripravnosti, kako bi u slučaju potrebe spriječile moguće protunapade neprijatelja i vezale za sebe njihove snage stacionirane na Banovini (prije svega Kordunski i Banijski korpus tzv. Srpske Vojske Krajine). U znak odmazde zbog gubitka zapadne Slavonije, poraženi srpski teroristi napali su dalekometnim projektilima hrvatske gradove (Zagreb, Sisak, Jastrebarsko, Karlovac), pa su se mogle očekivati i provokacije njihovih postrojbi na linijama obrane. Tijekom VRO "Oluja", jedan od glavnih udara na neprijatelja izvršen je iz smjera Sunje. Preko tog područja u borbu su uvedene elitne postrojbe HV što je bilo od izuzetne važnosti za tijek završnih operacija oslobađanja glavnine od agresora zaposjednutog teritorija, kolovoza 1995. godine.

Za branitelje je jednu od otegotnih okolnosti bilo to što je neprijatelj imao pod kontrolom brda iznad Sunje, što mu je olakšavalo ciljanje odabranih meta. S tih dominantnih pozicija doslovno je na meti bila svaka kuća. Jedno od posebno ugroženih mjesta na prvoj crti obrane bila je željeznička postaja. Hrvatski branitelji držali su položaje u zgradama kraj same pruge, dok su postrojbe agresora bile udaljene tek nekoliko desetaka metara, tako da je bliska borba bila svakodnevna. Unatoč tomu što branitelji nisu imali ni topništva ni teškog naoružanja (osim povremeno pomoć tenkova), nisu odstupali niti posustajali i pravo je čudo da su se u tim uvjetima održali. Poseban izazov bila je opskrba ratnih položaja. Preko skele na Savi (što je bila jedina sigurna veza sa slobodnim teritorijem Hrvatske), prebacivani su ranjenici, obavljana je smjena ljudstva, a otuda je stizala i popuna ratnim materijalom, hranom, sanitetskim sredstvima. Istodobno, lokacija skele sustavno je granatirana (budući da je agresor znao važnost ovog pravca), pa su prelasci rijeke bili vrlo rizični. Tijekom obrane, bilo je kritičnih razdoblja kojih se heroji Sunje itekako sjećaju - kao i svojih poginulih i ranjenih suboraca, braće po oružju.

 Jedna od takvih epizoda započela je 15. kolovoza 1991., jakim topničkim napadom neprijateljskih snaga, nakon čega je uslijedio pokušaj prodora pješaštvom na lokalitetu tvornice "Vajda" koja se nalazila u strateški osjetljivom dijelu Sunje. Na nesreću, branitelji tijekom borbi imaju problema s dopremom streljiva i samo zahvaljujući pribranosti onih koji su držali prvu crtu i krajnje racionalnom postupanju sa zalihama, uspijeva se prevladati ova kritična situacija. I 21. rujna 1991., ostao je upamćen kao jedan od  najtežih, jer na položaje branitelja palo je više od 1000 projektila različitih kalibara, pri čemu je jedan vojnik poginuo, a ranjena su tri vojnika i dva civila. Još gore je bilo 30. listopada, kad su se ispaljeni projektili brojali u tisućama, a uslijedio je i žestoki pješački napad (nakon dugotrajne topničke pripreme). U jednom trenutku snage neprijatelja uspijevaju razbiti crtu obrane i ući u razrušenu zgradu Željezničkog kolodvora, ali branitelji Sunje su se brzo konsolidirali, te uz pomoć nekoliko samohodnih oklopnih vozila i nešto topništva potiskuju napadače i vraćaju stare položaje pod svoju kontrolu. No, dan-dva nakon toga (1. i 2. studenoga), agresor angažira ratno zrakoplovstvo koje tuče po položajima branitelja i mjestu prijelaza na skeli. Sunja je opet zasuta tisućama projektila, ali malobrojni branitelji žestoko uzvraćaju, uništavajući neprijateljski tenk T - 84 i nanoseći mu teške gubitke u ljudstvu. Nažalost, ginu i dva hrvatska vojnika i dva civila, dok su četvorica vojnika i jedan civil ranjeni. Dan koji će zauvijek pamtiti svi koji su preživjeli borbe u Sunji, svakako je i 14. prosinca 1991., kad je neprijatelj ispalio više od 2000 projektila - poginulo pet naših vojnika, a šest je ranjeno.

 Za povijest ostaje zabilježeno kako je život u obrani Sunje dalo 78 branitelja, dok je njih više od 150 ranjeno. Mjesto je temeljito razarano. Uništeno je 1157 stambenih i 607 gospodarskih objekata, teško je oštećena infrastruktura (pruga, ceste itd.), a ono što je najgore od svega, uništeni su životi brojnih obitelji.

 Zapovjednici Peša i Praljak preživjeli su rat, ali je svaki na svoj način doživio i teško razočaranje nepravdama s kojima su se i miru sreli. General-pukovnik Slobodan Praljak oduzeo je sebi život pred televizijskim kamerama na očigled cijelog svijeta, nakon izricanja osuđujuće presude za ratni zločin, pred MKSJ u Den Haagu, 29. studenoga 2017. godine; nije mogao živjeti s biljegom ratnog zločinca. Prije nego je  ispio otrov, obratio se Sudu riječima: "Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!" Brigadir Žarko Peša umro je od zatajenja srca u Podhumlju na Visu, 22. kolovoza 2020. godine,