1. kolovoza 1991. - napadi agresora na Dalj, Aljmaš i Erdut, masovni zločini, etničko čišćenje i lov na ljude

Godinu dana nakon što su srpski teroristi u Hrvatskoj pokrenuli svoju "balvan revoluciju", postavili barikade i počeli se naoružavati i pripremati za rat i poslije niza oružanih incidenata u kojima su ginuli hrvatski civili i redarstvenici, pokrenuta je otvorena agresija "JNA", četnika i rezervista s područja Srbije. Prvi korak je bio okupacija Baranje, a onda se krenulo na istočnu Slavoniju.

 Prvo selo koje je etnički očišćeno, razoreno do temelja, spaljeno i opljačkano, bile su Ćelije (općina Trpinja), malo mjesto sa samo 164 žitelja, uglavnom Hrvata. Učinile su to agresorske snage u razdoblju od 5. do 9. srpnja 1991. godine. Slike užasa koje su obišle svijet, bile su, nažalost, samo najava još većih razaranja, masovnih zločina i progona.

Onima koji su preživjeli te dane rata, zacijelo će zauvijek ostati u sjećanju egzodus civila koji su šlepom za rasute terete pod vatrom agresora napuštali svoje domove bježeći uzvodno Dunavom do ušća Drave i potom dalje prema Osijeku. Hrvati, Mađari, Slovaci, Česi, Ukrajinci - jednom riječju, svi koji nisu bili Srbi, jednostavno su pobijeni ili protjerani od onih koji su krenuli u rat za "Veliku Srbiju".

Više od 3 tisuće protjeranih spasilo se ovim vodenim putem, zahvaljujući snalažljivosti i hrabrosti branitelja, Civilne zaštite i mnogih civila koji su i po cijenu života brinuli o svojim sugrađanima. Vratili su se u svoja mjesta tek 1998. godine, u vrijeme mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja. Na ovom području u ratu je na hrvatskoj strani ubijeno preko 500 osoba.

 Napad je započeo jakim topničkim udarima na Policijsku postaju u Dalju ujutro, 1. kolovoza, uz potporu agresorskog ratnog zrakoplovstva koje je raketiralo položaje branitelja. Zatim su uslijedili kombinirani tenkovsko-pješački napadi. Malobrojni branitelji (pripadnici Zbora narodne garde, policije i Civilne zaštite) pružali su žilav otpor i borba je trajala više od 10 sati. Na kraju je agresor probio crtu obrane. Ubijeno je ukupno 39 hrvatskih branitelja - 20 policajaca, 15 pripadnika ZNG i 4 pripadnika Civilne zaštite.

 U vrijeme dok je ovaj oružani sukob još trajao, civili iz Dalja počeli su bježati prema Osijeku, ali budući da je to područje bilo gotovo u cijelosti okruženo, mnogi nisu pronašli spas, pa su se vraćali ili stradavali od vatre agresora. U napadima na Dalj, Aljmaš i Erdut sudjelovali su osim postrojbi "JNA" i rezervisti, četnici, srpski "dobrovoljci" i "teritorijalci" a ne treba zaboraviti ni ulogu domaćih terorista koji su od masakra u Borovu Selu nad našim redarstvenicima radili na eskalaciji sukoba. Mnogi preživjeli kasnije su svjedočili kako su najveća zla činili upravo njihovi susjedi - Srbi s kojima su do jučer živjeli u normalnim prijateljskim odnosima.

 Ono što je bilo užasavajuće čak i za ratne prilike, jest način na koji je agresor postupao tijekom opsade, napada i etničkog čišćenja ovih mjesta. Nakon što je "JNA" svojim topništvom, tenkovima i zračnim snagama razorila veliki dio naseljenih područja i crte obrane, u tu su zonu namjerno i smišljeno puštene paravojne-dobrovoljačke skupine, četnici, "teritorijalci" i rezervisti" koji su bez ikakvih ograničenja ubijali, pljačkali, silovali i progonili civile. O zločinačkoj naravi osvajača i metodama kojima se služio govori i jedan od brojnih telefonskih razgovora između oficira "JNA" na terenu, u kojem podređeni izvještava svoga zapovjednika o trenutačnom stanju neposredno po ulasku okupatorskih snaga u Dalj. On doslovno kaže kako će uskoro uslijediti akcija "slobodnog lova" na ljude (odnosno civile i branitelje koji su se zatekli u tom rajonu), te da to (kako je rekao) "ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice".

 Ovdje je neupitno kako se radi o planskim zločinima etničkog čišćenja, pri čemu "Narodna vojska" ("JNA") koja još uvijek nosi petokrake na kapama, hladnokrvno prepušta žrtve agresije na milost i nemilost zločincima koji im služe kao "pomoćne čete", za odrađivanje onih prljavih poslova nepodesnih za "regularne snage" - mada je, istini za volju i regularnost te i takve vojske vrlo upitna, s obzirom na sve zločine što ih je do tada počinila u Hrvatskoj.

 Mnogi koji nisu uspjeli pobjeći ostaju tjednima i mjesecima u srpskim zatvorima izloženi brutalnim mučenjima, mnoge žene i djevojčice su višekratno silovane - a one koje su zatrudnjele puštane su tek onda kad je bilo kasno za pobačaj (kako bi "rađale četnike" - kako su im govorili njihovi mučitelji). Postoji li gori način za ubijanje duše i tijela, za razaranje života i obitelji žrtava od toga!?

U polupraznom i razrušenom Dalju ispunjenom zadahom smrti u kojem se još uvijek sustavno ubija, muči, pali i progoni preostale žitelje (Hrvate, Mađare i druge), patrijarh srpski Pavle je 18. kolovoza na novu dužnost (episkopa), u novoj eparhiji - Osječkopoljskoj i baranjskoj (koja do tada nije postojala u okviru ustroja SPC) ustoličio je ratnog huškača i šovinista, prijatelja četničkog zločinca Vojislava Šešelja, Lukijana Vladulova (bivšeg arhimandrita manastira Bođan u Bačkoj) koji od početka postavljanja barikada u istočnoj Slavoniji surađuje s Vukašinom Šoškoćaninom i ostalim srpskim ekstremistima i aktivno sudjeluje u etničkom čišćenju i napadima - od Vukovara preko Dalja, Erduta i Aljmaša. "Rukopoloženje" novog episkopa Vladulova prenose srpski mediji koji slave "oslobađanje" ovog dijela "SAO Krajine", a ujedno se vodi kampanja kojoj je cilj dokazati kako je u istočnoj Slavoniji "izvršen genocid nad Srbima".

 Ostaje zabilježeno kako je listopada 1991. godine, tijekom okupacije Dalja, u ovom mjestu u Policijskoj postaji ubijeno 28 civila čija su tijela bačena u Dunav, a o brojnim drugim sudbinama ljudi ni danas se ne zna ništa, pogotovu u slučajevima kad nije bilo preživjelih svjedoka.

 Nova eparhija (Osječko-poljska i baranjska) uspostavljena je kako bi se potvrdilo srpsko osvajanje ovog dijela Slavonije i Baranje ali i nagradilo Lukijana Vladulova za njegove nesporne ratne zasluge. U neposrednoj blizini episkopskog dvora u zatvorima i podrumima se danonoćno muče civili, siluje, ubija, a on sam inicijator je brojnih zlodjela, pa i rušenja katoličke crkve u Dalju koja je 1992. godine razorena do temelja.

 Slična sudbina zadesila je u obližnja mjesta - Erdut i Aljmaš.

 U Erdutu je nakon okupacije i etničkog čišćenja, vlast prepuštena zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu i njegovim kriminalcima i ubojicama koji su od studenoga 1991. godine do lipnja 1992. ubili 32 civila (to su samo slučajevi egzekucija za koje postoje podaci i dokazi). Kroz zloglasni erdutski logor koji je služio kao baza srpskoj paravojsci ("arkanovcima") prošle su stotine zatočenika, a koliko ih je ubijeno nikad nije pouzdano utvrđeno.

 Aljmaš je gotovo u cijelosti razoren i etnički očišćen, uz teške ljudske gubitke. Spas iz okruženja šlepom, pronašlo je oko 1500 žitelja ovog mjesta.

 Zaštićeni svjedok C-13, u okviru postupka protiv Slobodana Miloševića, 29/30. siječnja 2003. godine pred sudom u Den Haagu, među ostalim je svjedočio i o zločinima etničkog čišćenja počinjenim u Dalju, Erdutu i Aljmašu. Mnogi zarobljeni civili koji su ostali u svojim domovima i poslije okupacije, puštani su mjesecima poslije na slobodno područje Hrvatske, ali tek nakon što su temeljito opljačkani i natjerani da potpišu izjave kako se "svojevoljno odriču cjelokupne pokretne i nepokretne imovine u korist nove vlasti". Uspostavljen je sustav terora koji je mnogim preživjelima do te mjere zagorčao život da se zbog proživljenih trauma ni nakon oslobađanja ovog dijela Hrvatske nisu mogli vratiti u svoje kuće.

Nakon okupacije ova tri mjesta, slijedi potpuno okruženje Vukovara i bjesomučni udari na ovaj grad (iz zraka, s kopna i Dunava), ali i na Borovo, Borovo Naselje i druga mjesta, deportacija hrvatskih civila iz Iloka (po uzoru na nacističke progone iz razdoblja Drugoga svjetskog rata), krvavi masakri u Bapskoj, Sotinu, Tovarniku…

 Potresni dokumentarni film "Šlep za rasute terete" (snimljen 2011. godine), autentično je svjedočanstvo o egzodusu Hrvata iz Dalja, Erduta i Aljmaša, kolovoza 1991. godine, ali i o zločinima i silovanjima što su ih srpski zločinci počinili u prvim operacijama etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata.

 Memento nevinim žrtvama koje nikad ne smijemo zaboraviti. Unatoč svim naporima Ministarstva hrvatskih branitelja i drugih državnih institucija, Republika Hrvatska na dan 12. srpnja 2026. godine još uvijek traga za 1725 osoba nestalih u Domovinskom ratu. To je jedna od najtežih posljedica agresije iz 90-ih godina prošlog stoljeća i naročito bolan teret za sve članove obitelji i srodnike žrtava.

Postoji službeno potvrđen popis 39 hrvatskih branitelja poginulih i ubijenih 1. kolovoza 1991. u obrani Policijske postaje Dalj.

Policajci: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zlatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija i Josip Kraštek.

Pripadnici ZNG-a: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić i Marko Poplašan.

Pripadnici Civilne zaštite: Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija i Franjo Kovčalija. Službeni popis MUP-a

Za nestale s područja današnje Općine Erdut službena Knjiga nestalih iz 2015. navodila je:

• Aljmaš: Marko Hercegovac, Stevan Marković, Stjepan Matoković, Marijan Podgajac i Josip Wolf

• Dalj: Stevan Đurkov i Vladimir Edelinski

• Erdut: Nikola Kalozi

U odvojenoj kategoriji osoba čija je smrt izvjesna, ali se traže posmrtni ostaci, navedeni su i Ivica Astaloš, Atika Paloš, Nebojša Jovanović i Marija Ledenčan. To je, međutim, stanje iz 2015. i ne smije se predstavljati kao aktualni popis za 2026. godinu. Knjiga nestalih osoba

Važna ispravka za članak: rečenica da je u daljskoj policijskoj postaji „ubijeno 28 civila“ nije potpuno precizna. Sudsko vijeće u predmetu Stanišić–Simatović utvrdilo je da je u noći s 4. na 5. listopada 1991. ubijeno najmanje 26 zatočenika, većinom civila, ali među njima je bilo i pripadnika policije, ZNG-a i pričuvnih snaga. Odvojeno je utvrđeno ubojstvo još deset zatočenika 21. rujna 1991. godine. Presuda MRMKS-a