Branitelji nisu samo brojke, a povijest mirovina ne počinje 2016.

Da se osvrnem na jučerašnju saborsku raspravu o paketu zakona koji se odnose na hrvatske branitelje, djelatne vojne osobe, policijske službenike i ovlaštene službene osobe.

Slušao sam raspravu i ponovno ostao s osjećajem da se o braniteljima prečesto govori kroz brojke, postotke i milijune eura, a premalo kroz ono što je u cijeloj ovoj priči najvažnije – kroz ljude i kroz godine tijekom kojih su pojedine nepravde ostajale neriješene.

Vlada predlaže da se od 1. siječnja 2027. uvede dodatak od tri eura za svaki mjesec proveden u borbenom sektoru i 50 centi za svaki mjesec u neborbenom sektoru. Predlaže se i dragovoljački dodatak od 20 posto osnovice, povećanje najniže braniteljske mirovine, veća naknada njegovateljima najtežih HRVI-ja te ukidanje preostalog umanjenja mirovina za korisnike posebnog mirovinskog sustava.

Na papiru, to zvuči dobro.

I svako povećanje mirovine čovjeku koji je svoju mladost ostavio na ratištu treba pozdraviti.

Ali upravo zato mislim da o ovome treba govoriti otvoreno.

Jer jedna stvar u jučerašnjoj raspravi posebno mi je zasmetala.

Branitelji koji su cijeli Domovinski rat proveli na ratištu, a nakon rata nastavili raditi kao djelatne vojne osobe ili policijski službenici, prema ovom prijedlogu ne dobivaju onaj dodatak od tri eura po mjesecu provedenom u borbenom sektoru.

To je činjenica koju ne treba skrivati iza velikih brojki.

Država kaže da se na njih primjenjuje poseban mirovinski propis i da su njihove mirovine u prosjeku više od mirovina ostvarenih prema općem propisu. Ministar Tomo Medved upravo je to naveo kao jedan od razloga zbog kojih ta skupina nije obuhvaćena tim dodatkom.

Ali meni se tu nameće jednostavno pitanje:

Ako smo kao društvo odlučili vrednovati svaki mjesec proveden u borbenom sektoru, zašto taj mjesec vrijedi jednom branitelju, a drugome ne vrijedi samo zato što je nakon rata nastavio služiti Hrvatskoj u vojsci ili policiji?

Zakon kojim se uređuju mirovinska prava djelatnih vojnih osoba i ovlaštenih službenih osoba postoji još od 1999., a današnji sustav doista je poseban sustav s vlastitim pravilima izračuna. HZMO navodi da se za tu skupinu mirovina visina određuje prema posebnim pravilima, među ostalim na temelju najpovoljnijih uzastopnih deset godina i uz povećanje osobnih bodova za 45 posto.

Ali upravo zato treba razgovarati o tome je li taj poseban sustav danas pravedno postavljen prema ljudima koji su u njemu proveli ratne godine.

Jer nije isto govoriti o nekome tko je u sustav ušao nakon rata i o čovjeku koji je kao djelatni vojnik ili policajac od prvog do posljednjeg dana rata bio na terenu.

Borbeni sektor nije bio radno mjesto. Bio je rat.

I ne mislim da bi se vrijednost tog vremena trebala izgubiti u administrativnoj podjeli mirovinskih zakona.

O „vraćanju otetih deset posto”

Posebno mi je zasmetao dio rasprave u kojem se govori o tome kako je ova Vlada, odnosno ministar Medved, u proteklih deset godina vraćala braniteljima ranije oduzeta prava.

Ne sporim da su određena smanjenja tijekom posljednjih godina ukidana i da su se pojedinim skupinama mirovine povećavale.

Ali ne možemo zbog toga mijenjati činjenice o tome kako su ti procesi započeli.

Ministar Medved je u Saboru govorio o politici kontinuiranog ispravljanja ranijih nepravdi. Vlada danas ovaj paket također predstavlja kao nastavak takve politike.

No povrat deset posto mirovina nije priča koja je počela dolaskom aktualne vlasti.

Postojala je odluka Ustavnog suda koja je vrlo jasno utvrdila da, kada se ispune zakonom propisani uvjeti za prestanak smanjenja, Vlada nema slobodu odlučivati hoće li ili neće ukinuti mjeru. Ustavni sud je naveo da je Vlada to dužna učiniti bez odgode.

Upravo je oko tog pitanja Guido Hornik godinama upozoravao da su branitelji bili zakinuti za dio isplate nakon što su se stekli uvjeti za prestanak smanjenja. Postoje i javno dostupni dokumenti i svjedočenja o toj borbi.

Zato mislim da nije dobro politički prepisivati zasluge.

Ako je nešto bilo posljedica odluke Ustavnog suda, zakonske obveze ili pritiska ljudi koji su se za svoja prava borili – onda to treba tako i reći.

Branitelji zaslužuju istinu čak i kada ta istina nije politički zgodna.

A što je s nepravdom koja je nastala još 1999.?

Tu dolazimo do onoga o čemu se, po mom mišljenju, jučer govorilo premalo.

Vlada sada predlaže ukidanje preostalog umanjenja mirovina od 8 do 20 posto koje proizlazi iz posebnog sustava. Samo umanjenje uvedeno je izmjenama iz 2002. godine, a bilo je vezano uz visinu mirovine.

Ukidanje tog umanjenja svakako treba pozdraviti.

Ali ono neće samo po sebi riješiti sve probleme.

Jer najveći lom za dio djelatnih vojnih osoba i policijskih službenika dogodio se ranije.

Dogodio se promjenom načina izračuna mirovine.

Zakon iz 1999. uveo je novi sustav, a današnja pravila za ovu kategoriju koriste najpovoljnijih deset uzastopnih kalendarskih godina za izračun plaća, uz povećanje osobnih bodova.

Za mene je upravo tu srž problema.

Generacije ljudi koje su početkom Domovinskog rata bile mlade, koje su tada bile na početku svojega radnog vijeka, kasnije su u mirovinu ulazile prema potpuno drugačijim pravilima od onih koji su u mirovinu otišli prije promjene sustava.

I onda danas gledamo iste uniforme, iste postrojbe, isti rat i isti doprinos Hrvatskoj – a potpuno različite mirovinske ishode.

Je li to pravedno?

To je pitanje koje sam očekivao čuti u Saboru.

Od vlasti.

Ali i od oporbe.

Ne može se govoriti samo o zadnjih deset godina

Najlakše je danas reći: vratili smo ovo, povećali smo ono, ukinuli smo treće.

Ali hrvatski branitelji nisu postali branitelji 2016. godine.

Njihova prava nisu nastala 2016. godine.

A ni problemi nisu nastali 2016. godine.

Zato mi nije dovoljno kada se cijela povijest braniteljskih mirovina svede na ono što je neka Vlada napravila u posljednjih deset godina.

Treba pogledati cijeli put.

Od promjena mirovinskog sustava krajem devedesetih, preko posebnog zakona za djelatne vojne osobe i policijske službenike, preko umanjenja uvedenih 2002., preko kasnijih smanjenja i njihovih ukidanja, pa sve do današnjih prijedloga.

Tek tada možemo govoriti o stvarnoj slici.

I zato imam jednu zamjerku i vlasti i oporbi

Vlast se hvali time da ispravlja nepravde.

Oporba govori da je Vlada preuzela njihove prijedloge i da je zakone donijela tek nakon njihovih inicijativa.

Obje strane imaju svoje političke argumente.

Ali dok se one prepucavaju oko toga tko je prvi nešto predložio, dio ljudi koje bi ta politika trebala obuhvatiti ponovno ostaje između zakona.

To su oni branitelji koji su rat proveli kao djelatne vojne osobe ili policijski službenici, a nakon rata nastavili služiti državi.

Njima se danas govori da već imaju poseban sustav.

A ja pitam:

Je li poseban sustav dovoljan argument da se zanemari činjenica da su i oni bili hrvatski branitelji?

Ako već vrednujemo vrijeme provedeno u borbenom sektoru, onda bih volio vidjeti sustav koji će to vrijeme vrednovati jednako, neovisno o tome pod kojim je zakonom čovjek kasnije otišao u mirovinu.

Jer ne može jedna godina provedena na ratištu biti tri eura vrijedna jednom branitelju, a drugome administrativno gotovo nevidljiva.

Branitelj nije proračunska stavka

Najviše me, zapravo, smeta što se u ovakvim raspravama branitelje pretvara u statistiku.

174.000 korisnika.

104.000 dragovoljaca.

368 njegovatelja.

58 milijuna eura.

11,3 milijuna eura.

To su važne brojke, ali iza svake od njih stoji čovjek.

Čovjek koji je 1991. godine imao 20, 25 ili 30 godina.

Netko tko je možda izgubio prijatelja.

Netko tko se vratio ranjen.

Netko tko je nakon rata nastavio raditi u vojsci ili policiji.

Netko tko je odradio još dvadeset godina službe i danas prima mirovinu prema potpuno drugačijim pravilima od kolege koji je u mirovinu otišao nekoliko godina ranije.

Zato podržavam svako povećanje koje ide prema ljudima koji su branili Hrvatsku.

Ali isto tako mislim da nemamo pravo stati na pola puta.

Nije dovoljno vratiti dio onoga što je nekada uzeto. Treba pogledati i ono što nikada nije bilo priznato na pravi način.

A ako ćemo već govoriti o ispravljanju nepravdi, onda ih treba ispravljati sve.

Bez obzira na to koja ih je Vlada napravila.

Bez obzira na to tko će od toga politički profitirati.

I bez obzira na to hoće li netko u Saboru zbog toga dobiti priliku održati još jedan govor o tome kako upravo njegova stranka najviše brine o hrvatskim braniteljima.

Jer branitelji ne trebaju političke govore.

Trebaju pravedan sustav.

I možda je upravo to najvažnije pitanje nakon jučerašnje saborske rasprave: hoće li ovaj paket zakona biti posljednja riječ o braniteljskim mirovinama – ili tek još jedna etapa u dugom pokušaju da se napokon ispravi ono što je godinama bilo pogrešno?

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala hrvatskih branitelja već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora