Branitelji

Tek kada poštovanje prema braniteljima ugradi kao dio svoga identiteta, Hrvatska će postati normalna, funkcionalna i uspješna zemlja. Prosvjed branitelja ušao je u drugi tjedan. Vlast ničim ne pokazuje da je taj prosvjed previše tangira. Ušančeni dužnosnici Ministarstva branitelja na čelu s izliječenim PTSP-ovcem Matićem ostavke ne daju. Jedna braniteljica je preminula pred Ministarstvom, jedan se branitelj zapalio, dani su sve hladniji, noći pogotovo. Običan svijet žuri za svojim poslovima, i na sve što ga se izravno ne tiče gleda kao na neku sapunicu, u kojoj je sve teže pohvatati konce radnje: na Đapića koji osniva stranku čudnog imena i kandidira se za predsjednika, na Josipovića koji s razgovora s braniteljima žuri na neki partizanski ili manjinski dernek, na nekog stečajnog upravitelja koji se kandidira za stečajnog upravitelja Hrvatske, na ostarjelog popa kojemu se čini da ga je Bog zaboravio, a da ga narod zove, na desetkovanu kumčad koja moli ispred Remetinca, na ministra koji nepostojećim novcem otkupljuje INA-u, na njegova premijera koji kaže da novca nema, na … I sad ti branitelji ispred Ministarstva u Savskoj? Što oni hoće? Neki kažu novac, materijalna prava, neki kažu dostojanstvo. Veliki meštri sviju hulja već su uspjeli toliko ispremiješati stvari, kompromitirati dobre nakane i okužiti čiste izvore da i jednostavne činjenice postaju upitne, a svi akteri u startu sumnjivi. Stoga se i veći dio medijskog govora o prosvjedu branitelja svodi na to tko iza njih stoji, komu mogu koristiti, a komu štetiti. U zemlji je postalo gotovo nemoguće artikulirati neki stav ili zahtjev a da se to ne tumači u kontekstu zakulisnih borbi za političku vlast u zemlji. Kao da pojedine skupine i narod u cjelini postoje zbog političke kaste, a ne obrnuto. Tako je cijela zemlja zapala u paradoksalno stanje: što je stanje u zemlji gore, to prostor za manipulaciju i neodgovornost političke kaste biva veći. Na koncu ljudi odustaju, mire se, postaju apatični i sešordabični, stječu dojam da se ništa ne može promijeniti i da treba voditi brigu isključivo o sebi. Velike riječi kao domovina, sloboda, dostojanstvo itd. sve više devalviraju u očima ljudi prisiljenih na svakodnevnu borbu za preživljavanje. Da, mire se mnogi, tonu u apatiju i cinizam… Ali ne i branitelji! Unatoč svim fizičkim i psihičkim ranama oni tvrdoglavo ustraju na tomu da ''domovina, sloboda, dostojanstvo itd.'' nisu samo riječi! Oni ne daju vrijednosti radi kojih su devedesetih krenuli u rat, spremni i život položiti za njih. Oni su valjda jedini dio građana Hrvatske koji i danas bez trunke cinizma, iskreno kao i prije dvadeset i nešto godina pjevaju Zovi, samo zovi. Stoga i ne može razumjeti politička vrhuška zemlje, jer jednostavno ne govore istim jezikom. No ključno je pitanje – hoće li ih razumjeti običan svijet? O tomu sve ovisi. Nisu u pitanju parcijalna prava, u pitanju je Hrvatska. Dalje rashrvaćivanje, ponižavanje i siromašenje ova zemlja ne može podnijeti. Braniteljima je to instinktivno jasno, čak kada to i ne uspijevaju verbalno dovoljno jasno i uvjerljivo artikulirati, no može li njihova iskra potaknuti plamen jednodušnosti nalik onomu iz devedesetih? Teško nama ako ne može. Dosta sam drugovao s pokojnim Zvonkom Bušićem. Razgovarali smo o svemu, ali ponajviše o hrvatskim problemima. Nikada nisam sreo čovjeka koji je s toliko poštovanja govorio o braniteljima kao Zvonko. Samo čovjek koji je cijeli život posvetio borbi za Hrvatsku mogao je shvatiti istinsku važnost branitelja u našem društvu. Kao i u mnogim drugim svojim pogledima na hrvatsku stvarnost i tom pogledu bio je u pravu. Tek kada poštovanje prema braniteljima ugradi kao dio svoga identiteta, Hrvatska će postati normalna, funkcionalna i uspješna zemlja. Damir Pešorda/HRsvijet Izvorni članak pogledajte OVDJE