4. srpnja 1991.: O bitci vođenoj na ovaj datum nema ni slova u udžbenicima povijesti
Pogibija, odnosno ubojstvo prva dva pripadnika ZNG-e u Vukovaru, Damira Ivanovića – Damponje i Franje Katića, postalo je sinonim za jedno razdoblje poslije kojega više ništa nije bilo isto

Dana 2. srpnja 1991. godine, oko 19 sati, po povratku iz obučnog centra “Nikola Šubić Zrinski” na Opatovcu, stali su na piće u caffe pizzeriu ZIP u tadašnjoj ulici Ognjena Price 20, danas Ulica Vatroslava Lisinskog, vlasništvo Siniše Končića, a koji je bio u najmu u kući ubojice Slobodana Jurišića.
Prema iskazima svjedoka, iako je bilo iznimno vruće, Slobodan Jurišić je u crnome sakou došao pred lokal te inzistirao da se ugasi glazba koja je svirala, unatoč tome što je vlasnik lokala bio nazočan. Jurišić je ušao u kraću raspravu s Damponjom te bez upozorenja iz džepa sakoa izvukao pištolj i u Damira Ivanovića ispucao tri metka. Franjo Katić je začuvši pucnjavu krenuo van, ali ga je jednim pogotkom u srce Jurišić usmrtio na mjestu, a onda još tri puta pucao u Ivanovića.

U tom trenutku naišlo je nekoliko gardista koji su vidjevši što se događa zapucali prema Jurišiću i ranili ga, no on je uspio pobjeći k prijatelju u susjednu ulicu, koji ga odvozi u vukovarsku kasarnu.

Zločin pod abolicijom
Iste večeri, oko 23 sata, Damir Ivanović preminuo je u vukovarskoj bolnici.
Ono što je važno posebno naglasiti jest kako je ubojstvo Damira Ivanovića Damponje i Franje Katića bilo klasično ubojstvo za koje Slobodan Jurišić nikada nije odgovarao jer je za počinjeni zločin aboliran.
Trčećim korakom u autobus!
Damir Ivanović i Franjo Katić pokopani su dana 4. srpnja 1991. godine na Gradskom groblju Dubrava. Pripadnici njihove postrojbe ispalili su počasni plotun, a potom se odmah pridružili u borbenoj akciji braniteljima u Borovu naselju, na položajima prema Borovu Selu.
Naime, 4. srpnja 1991. godine, premda o tome nema ni slova u udžbenicima povijesti, vukovarski branitelji iz Borova naselja, ali i dragovoljci iz svih dijelova grada te pripadnici ZNG-e, Bojne Zrinski i Tigrova, MUP-a i specijalne policije, izvojevali su prvu, izuzetno značajnu pobjedu koja je mogla promijeniti tijek rata u Vukovaru.
Toga dana, u žestokom okršaju odbijene su snage srpskih pobunjenika iz Borova Sela koji su potpomognuti paravojnim srpskim jedinicama i četnicima pokrenuli napad prema Borovu naselju. Nakon što su neprijateljske snage potučene i potjerane u Borovo Selo, pronađene su velike količine oružja i raznih dokumenata. Prema tada neslužbenim informacijama, na neprijateljskoj strani bile su desetine mrtvih i ranjenih, ali su odmah prevezeni u Srbiju, a među hrvatskim braniteljima bilo je sedam ranjenika te jedan poginuo i tri ranjena civila.
Povjesničaru Borni Mariniću, sudionici događaja Tomislav Orešković i Ivan Dujmović, svojevremeno su ispričali svoja sjećanja.
Tomislav Orešković, pripadnik Žutih mrava s Trpinjske ceste, kazao je: “Bio je to njihov najveći napad do tada. Imali su i prije nekakvih pokušaja, dođu do naselja, ispale granatu, minu i povuku se… Njihov najjači udar bio je usmjeren na položaj ‘trokatnica’ u današnjoj Petrinjskoj ulici. Veći dio posla oko odbijanja napada odradili su ‘Zrinski’ i ‘Tigrovi’, koji su im nanijeli velike gubitke. Oni su sasvim sigurno imali puno ranjenih i poginulih, a mi smo imali nekoliko ranjenika, mislim da su to bili i Marijan Mlinarić i Vlado Budimir. Da su oni uspjeli u svome naumu, svakako bi nam bilo puno teže braniti Borovo naselje u narednim mjesecima”.
Ivan Dujmović, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e ispričao je: “Na sprovodu Katića i Damponje bio sam u počasnom vodu. Kad smo ispalili plotun, dobili smo zapovijed – trčećim korakom u autobus. U autobusu nam je zapovjednik rekao da ne idemo na Opatovac, nego u Borovo naselje gdje je u tijeku napad četnika iz Borova Sela. Zauzeli smo položaj kod famozne ‘Trokatnice’, a kad smo napad odbili, krenuli smo u “čišćenje” Borova naselja. Da su nas prošli i probili u tim počecima, tijek bitke za Vukovar, zasigurno bi bio drugačiji”.
Brutalni rat je počeo
U knjizi “Grad je bio meta…” u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u poglavlju Fragmenti kronologije događaja u vukovarskoj bolnici, za mjesec srpanj 1991. godine zabilježeno je sljedeće: “Provedeno je čišćenje i sanacija te opremanje protuatomskog skloništa vukovarske bolnice, koje je sagrađeno uz novu bolničku zgradu i povezano s bolnicom. Nabavljen je kamion NATO prehrambenih paketa (konzerve s hranom, tablete za dezinfekciju vode, paketići za pripremu kave, čokoladice i drugo) i pripremljene su vreće za punjenje pijeskom radi zaštite prizemnih otvora u bolnici. Bolnica je opskrbljena lijekovima, odjećom i svime što se smatralo potrebnim za preživljavanje u ratnim uvjetima. No, nitko nije mogao pomisliti da će rat biti toliko brutalan…”
U Fragmentima kronologije događaja u vukovarskoj bolnici, još će biti zabilježeno: “Tijekom srpnja, u vukovarsku bolnicu primljeno je najmanje 56 ranjenika…”
A Bitka za Vukovar, tek se rasplamsavala…
*Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Izvor:Dnevno.hr
Autor: Tanja Belobrajdić / Direktno.hr



