BRANITELJSKE VIJESTI

4. srpnja 1991.: O bitci vođenoj na ovaj datum nema ni slova u udžbenicima povijesti

Pogibija, odnosno ubojstvo prva dva pripadnika ZNG-e u Vukovaru, Damira Ivanovića – Damponje i Franje Katića, postalo je sinonim za jedno razdoblje poslije kojega više ništa nije bilo isto

Podijeli:
4. srpnja 1991.: O bitci vođenoj na ovaj datum nema ni slova u udžbenicima povijesti
Foto: Privatna arhiva/Snimka zaslona

Dana 2. srpnja 1991. godine, oko 19 sati, po povratku iz obučnog centra “Nikola Šubić Zrinski” na Opatovcu, stali su na piće u caffe pizzeriu ZIP u tadašnjoj ulici Ognjena Price 20, danas Ulica Vatroslava Lisinskog, vlasništvo Siniše Končića, a koji je bio u najmu u kući ubojice Slobodana Jurišića.

Prema iskazima svjedoka, iako je bilo iznimno vruće, Slobodan Jurišić je u crnome sakou došao pred lokal te inzistirao da se ugasi glazba koja je svirala, unatoč tome što je vlasnik lokala bio nazočan. Jurišić je ušao u kraću raspravu s Damponjom te bez upozorenja iz džepa sakoa izvukao pištolj i u Damira Ivanovića ispucao tri metka. Franjo Katić je začuvši pucnjavu krenuo van, ali ga je jednim pogotkom u srce Jurišić usmrtio na mjestu, a onda još tri puta pucao u Ivanovića.

U tom trenutku naišlo je nekoliko gardista koji su vidjevši što se događa zapucali prema Jurišiću i ranili ga, no on je uspio pobjeći k prijatelju u susjednu ulicu, koji ga odvozi u vukovarsku kasarnu.

Zločin pod abolicijom

Iste večeri, oko 23 sata, Damir Ivanović preminuo je u vukovarskoj bolnici.

Ono što je važno posebno naglasiti jest kako je ubojstvo Damira Ivanovića Damponje i Franje Katića bilo klasično ubojstvo za koje Slobodan Jurišić nikada nije odgovarao jer je za počinjeni zločin aboliran.

Trčećim korakom u autobus!

Damir Ivanović i Franjo Katić pokopani su dana 4. srpnja 1991. godine na Gradskom groblju Dubrava. Pripadnici njihove postrojbe ispalili su počasni plotun, a potom se odmah pridružili u borbenoj akciji braniteljima u Borovu naselju, na položajima prema Borovu Selu.

Naime, 4. srpnja 1991. godine, premda o tome nema ni slova u udžbenicima povijesti, vukovarski branitelji iz Borova naselja, ali i dragovoljci iz svih dijelova grada te pripadnici ZNG-e, Bojne Zrinski i Tigrova, MUP-a i specijalne policije, izvojevali su prvu, izuzetno značajnu pobjedu koja je mogla promijeniti tijek rata u Vukovaru.

Toga dana, u žestokom okršaju odbijene su snage srpskih pobunjenika iz Borova Sela koji su potpomognuti paravojnim srpskim jedinicama i četnicima pokrenuli napad prema Borovu naselju. Nakon što su neprijateljske snage potučene i potjerane u Borovo Selo, pronađene su velike količine oružja i raznih dokumenata. Prema tada neslužbenim informacijama, na neprijateljskoj strani bile su desetine mrtvih i ranjenih, ali su odmah prevezeni u Srbiju, a među hrvatskim braniteljima bilo je sedam ranjenika te jedan poginuo i tri ranjena civila.

Povjesničaru Borni Mariniću, sudionici događaja Tomislav Orešković i Ivan Dujmović, svojevremeno su ispričali svoja sjećanja.

Tomislav Orešković, pripadnik Žutih mrava s Trpinjske ceste, kazao je: “Bio je to njihov najveći napad do tada. Imali su i prije nekakvih pokušaja, dođu do naselja, ispale granatu, minu i povuku se… Njihov najjači udar bio je usmjeren na položaj ‘trokatnica’ u današnjoj Petrinjskoj ulici. Veći dio posla oko odbijanja napada odradili su ‘Zrinski’ i ‘Tigrovi’, koji su im nanijeli velike gubitke. Oni su sasvim sigurno imali puno ranjenih i poginulih, a mi smo imali nekoliko ranjenika, mislim da su to bili i Marijan Mlinarić i Vlado Budimir. Da su oni uspjeli u svome naumu, svakako bi nam bilo puno teže braniti Borovo naselje u narednim mjesecima”.

Ivan Dujmović, pripadnik 4. bojne 3. brigade ZNG-e ispričao je: “Na sprovodu Katića i Damponje bio sam u počasnom vodu. Kad smo ispalili plotun, dobili smo zapovijed – trčećim korakom u autobus. U autobusu nam je zapovjednik rekao da ne idemo na Opatovac, nego u Borovo naselje gdje je u tijeku napad četnika iz Borova Sela. Zauzeli smo položaj kod famozne ‘Trokatnice’, a kad smo napad odbili, krenuli smo u “čišćenje” Borova naselja. Da su nas prošli i probili u tim počecima, tijek bitke za Vukovar, zasigurno bi bio drugačiji”.

Brutalni rat je počeo

U knjizi “Grad je bio meta…” u nakladi Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u poglavlju Fragmenti kronologije događaja u vukovarskoj bolnici, za mjesec srpanj 1991. godine zabilježeno je sljedeće: “Provedeno je čišćenje i sanacija te opremanje protuatomskog skloništa vukovarske bolnice, koje je sagrađeno uz novu bolničku zgradu i povezano s bolnicom. Nabavljen je kamion NATO prehrambenih paketa (konzerve s hranom, tablete za dezinfekciju vode, paketići za pripremu kave, čokoladice i drugo) i pripremljene su vreće za punjenje pijeskom radi zaštite prizemnih otvora u bolnici. Bolnica je opskrbljena lijekovima, odjećom i svime što se smatralo potrebnim za preživljavanje u ratnim uvjetima. No, nitko nije mogao pomisliti da će rat biti toliko brutalan…”

U Fragmentima kronologije događaja u vukovarskoj bolnici, još će biti zabilježeno: “Tijekom srpnja, u vukovarsku bolnicu primljeno je najmanje 56 ranjenika…”

A Bitka za Vukovar, tek se rasplamsavala…

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Izvor:Dnevno.hr

Autor: Tanja Belobrajdić / Direktno.hr

Povezani članci