Otišli na dva tjedna, ostali u paklu: Kako je 185 varaždinskih policajaca postalo noćna mora za srpske tenkove u Vukovaru

Kada je 11. rujna 1991. godine točno 185 pripadnika Zasebne postrojbe Policijske uprave Varaždin upućeno na istok domovine kako bi branili grad od nadmoćne JNA i srpskih paravojnih formacija, nitko nije slutio da će sudjelovati u najkrvavijoj ratnoj epopeji moderne hrvatske povijesti. U opkoljenom Vukovaru i zloglasnim srpskim koncentracijskim logorima, od trenutka dolaska pa sve do velike razmjene zarobljenika u kolovozu 1992. godine, ovi su se ljudi nadljudskim naporima i improvizacijom transformirali iz prometnih redarstvenika u elitne protuoklopne borce boreći se prsa o prsa, preživljavajući opsadu, gubitak suboraca i stravične torture u neprijateljskom zarobljeništvu.

Tadašnja Policijska uprava Varaždin, koja je u svom teritorijalnom i operativnom ustroju obuhvaćala područje današnje Varaždinske i Međimurske županije te policijske postaje Varaždin, Čakovec, Ivanec, Ludbreg i Novi Marof, predstavljala je jedan od najvitalnijih logističkih i ljudskih resursa za obranu istočne Slavonije. Oružana moć sjeverozapada Hrvatske drastično je porasla nakon “Varaždinskih dana rata” u rujnu 1991. godine. Tada su snage MUP-a i odredi Narodne zaštite, usprkos opsadi i zračnim udarima JNA, zauzele vojarne “Jalkovečke žrtve” i “Kalnički partizani”, zaplijenivši goleme količine teškog naoružanja. Zahvaljujući tom strateškom uspjehu, sjeverozapadna Hrvatska mogla je izdašnije pomoći ostalim ugroženim regijama. Od lipnja do studenog 1991. godine, kroz ukupno sedam smjena, u obrani Vukovara sudjelovao je 1.121 djelatnik PU Varaždin. Ipak, kolektivno sjećanje i vojna historiografija s posebnim pijetetom gledaju na posljednju, sedmu smjenu.

Odlazak ove skupine, koju su činili službenici temeljne, prometne i kriminalističke policije, inicijalno je planiran kao rutinska, dvotjedna rotacija snaga. Njihova primarna zadaća trebala je biti regulacija prometa, održavanje javnog reda i mira te osiguranje vitalnih civilnih objekata. Oprema koju su ponijeli bila je prilagođena mirnodopskim standardima: sredstva za vezivanje, gumene palice te kratko i lako pješačko oružje s vrlo ograničenim borbenim kompletima. Očekivali su rutinski teren, a dočekao ih je urbani pakao i višemjesečna ratna kalvarija.

Od regulacije prometa do urbane ratne zone

Ono što je trebalo biti kratkotrajno održavanje javnog reda, brzo se pretvorilo u jednu od najdestruktivnijih faza Domovinskog rata. Neposredno nakon dolaska varaždinske policije u grad, JNA je radikalno promijenila taktiku. Već 14. rujna započeo je masovni, koordinirani oklopno-pješački napad na Vukovar, s težištem na Trpinjskoj cesti, Borovom Naselju i Sajmištu.

Ulazak u grad odvijao se pod okriljem noći, uskim i blatnjavim koridorom kroz kukuruzišta, takozvanim “kukuruznim putem”. Od šest autobusa, njih pet sa 151 policajcem probilo se ranije, dok se posljednji suočavao sa snažnom topničkom vatrom. Kada je isteklo planiranih četrnaest dana, povratak se pokazao fizički nemogućim. Sljedeća rotacija, zakazana za 28. rujna, nije uspjela probiti neprijateljski obruč koji se nezaustavljivo stezao oko grada. Strateški prekid komunikacija značio je da 185 pripadnika Zasebne postrojbe PU Varaždin ostaje zarobljeno u džepu koji se iz dana u dan sve više sužavao.

Njihova odluka da ostanu i bore se, iako su znali da pomoć izvana više ne može stići, predstavlja prijelomni trenutak. Sedamdeset dana sudjelovali su u obrani grada, od čega pedeset dana pod potpunom opsadom, bez logističke potpore, bez prave medicinske opskrbe, uz kronični nedostatak hrane i streljiva. Njihova postrojba funkcionirala je kao samostalna taktička jedinica ranga bojne, čiji je učinak u uličnim borbama nerijetko nadmašivao i formalne vojne brigade na drugim ratištima.

Adaptacija na krvavom Sajmištu i Borovom Naselju

Zatečeni u asimetričnom ratovanju, varaždinski redarstvenici mijenjali su doktrinu u hodu. Od prometnika su postali smrtonosno protuoklopno pješaštvo. Omjer snaga bio je zastrašujući: oko 1.800 lako naoružanih branitelja suprotstavilo se mehaniziranoj armadi od preko 30.000 neprijateljskih vojnika.

Najvećim su dijelom preuzeli odgovornost za kritične točke obrane u Borovom Naselju i na Sajmištu. Sajmište, gdje nije bilo klasične crte razdvajanja, zahtijevalo je borbu od kuće do kuće. Od 34 varaždinska policajca raspoređena na te izolirane točke, čak 15 ih je izgubilo život, što svjedoči o brutalnosti okršaja prsa o prsa.

Individualna hrabrost kompenzirala je nedostatak oružja. Policajac Damir Laljek preuzeo je ručni bacač raketa i stekao reputaciju “ubojice tenkova”. U uskim rovovima, čekajući nepažnju neprijatelja, Laljek je samostalno uništio ili trajno onesposobio osam neprijateljskih oklopnjaka. Teško je ranjen 10. listopada tijekom masovnog napada, no suborci su ga uspjeli izvući i prebaciti u bolnicu, a kasnije je evakuiran u konvoju Liječnika bez granica, čime je izbjegao stravičnu sudbinu zarobljavanja. Sličnu neustrašivost pokazao je i Dragutin Špac u Borovom Naselju, koji je uz improvizaciju oružja odbijao pješačke juriše paravojnih skupina koje su brojile stotine napadača.

Psihološki pritisak bio je jednako razoran kao i granate. O tome svjedoči bolna crtica o mladom, 23-godišnjem varaždinskom policajcu koji je, slomljen neizvjesnošću i glađu u podrumu Borovog Naselja, pronašao kratku utjehu u toplim pogačicama koje su ispekle lokalne žene. No, brutalnost rata nije imala milosti. Izašavši te noći na mjesečinu ispred zgrade, pogođen je snajperskim hicem ravno u čelo. Njegov kraj pod bijelom ceradom zorno je ilustrirao apsurdnost prekinute mladosti i sekunde koja dijeli život od smrti.

Žrtva liderstva: Zauvijek sa svojim ljudima

Kako bi se spriječilo rasulo u kaosu urbanog ratovanja, presudan je bio čvrst zapovjedni lanac. Njega je držao Vjekoslav Cerovečki zvani Cigo, iskusni operativac iz Krapine. Prije odlaska na ratište, Cerovečki je zatražio od supruge samo jedno – ukoliko mu se nešto dogodi, da ga ne ostavi na bojištu, već vrati kući.

U Vukovaru je uspostavio improvizirano zapovjedništvo nedaleko od škole Blago Zadro, svakodnevno pješice obilazeći položaje, koordinirajući smjene i hrabreći ranjene. Već sredinom listopada, svjestan nadolazeće katastrofe, apelirao je na hrvatski državni vrh naglašavajući da se grad pretvorio u “klaonicu”. Vjekoslav Cerovečki poginuo je 18. studenog 1991. godine u posljednjim satima obrane Borovog Naselja, pogođen neprijateljskom vatrom dok je pokušavao organizirati obranu od nadirućeg pješaštva. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su tek 1998. godine.

Paralelno s tragedijom u gradu, Specijalna jedinica policije “Roda” PU Varaždinske pokušala je izvana probiti obruč ofenzivom kroz selo Karadžićevo 9. studenog. Zbog curenja obavještajnih podataka i izostanka dogovorene topničke potpore HV-a, “Rode” su upale u smrtonosnu stupicu ojačanih oklopnih snaga Novosadskog korpusa. U bitci su poginula četiri elitna specijalca, jedan je nestao, a 28 ih je ranjeno. Taj neuspjeh značio je konačnu presudu opsjednutom gradu.

Pad grada, Ovčara i arhitektura srbijanskih logora

Slamanje obrane od 18. do 20. studenog označilo je početak nezamislivih ratnih zločina. Prilikom predaje u Borovom Naselju, JNA i lokalni doušnici selektivno su izdvajali policajce. Neki, poput Ivana Hižmana i Dragutina Šavorića, ubijeni su ubrzo nakon izdvajanja na Trpinjskoj cesti.

Najmračnija epizoda odvija se na Ovčari. Unatoč Ženevskim konvencijama, ranjeni policajci izvučeni su iz Vukovarske bolnice i deportirani na poljoprivredno dobro. U noći na 21. studenog, nakon zvjerskih premlaćivanja, na obližnjim su stratištima strijeljani. Iz masovne grobnice na Ovčari godinama kasnije ekshumirano je sedam ranjenih i zarobljenih pripadnika PU Varaždin: Marko Bosak, Dragutin Friščić, Tomo Jambor, Josip Kapustić, Antun Mutvar, Dražen Štefulj i Darko Tišljarić. Za sudbine Ivana Đurđeka, Marijana Levaka, Slavka Šanteka i Marijana Vučaka, koji se i danas vode kao nestali, još uvijek se ne zna istina, ponajviše zbog sustavne politike zataškavanja i premještanja masovnih grobnica.

Zarobljeni preživjeli policajci, njih čak 119, pretvoreni su u roblje rata. Deportirani su duboko u Republiku Srbiju, u sustav logora formiran specifično za lomljenje ljudskog duha. U logorima Stajićevo i Begejci, improviziranim na napuštenim stočnim farmama, dočekivani su krvavim “špalirima” smrti, gdje su premlaćivani lancima i pendrecima. Na temperaturama ispod nule, izgladnjivani, vezani žicom, trpjeli su svakodnevne torure inspektora KOS-a koji su im pokušavali iznuditi lažna priznanja.

Kasnije premješteni u zloglasne zatvore u Sremskoj Mitrovici i Nišu, suočavali su se s institucionaliziranim mučenjem. Zarobljeni liječnici, dr. Mladen Lončar i dr. Zdenko Ostojić, u stravičnim su uvjetima, potajno i pod batinama, spašavali živote ranjenih policajaca, amputirajući tkivo na živo kako bi spriječili smrtonosnu sepsu. Kosovci su ih uvjeravali da ih “njihova Hrvatska ne želi”, pokušavajući izbrisati svaki trag njihova identiteta prisiljavajući ih da gutaju krunice.

Nemetin, kultura sjećanja i zakašnjela pravda

Nakon mukotrpnih diplomatskih pregovora, uslijedili su prvi manji proboji krajem 1991. godine, no većina varaždinskih policajaca slobodu je ugledala tek 14. kolovoza 1992. godine. Tog vrućeg ljeta, u Nemetinu kraj Osijeka, na “ničijoj zemlji” razmijenjeno je 714 logoraša. Put do Nemetina bio je posljednja epizoda strave; u hermetički zatvorenim autobusima na preko 40 stupnjeva, vezanih ruku i pognutih glava, trpjeli su udarce čuvara, uvrede radikaliziranih civila, pa čak i potpunu pasivnost prisutnih snaga UNPROFOR-a.

Od 185 hrabrih policajaca, njih 21 smrtno je stradalo, 4 se vode kao nestali, 66 ih je ranjeno, 119 provelo mjesece u logorima, a mnogi su prerano preminuli od posljedica rata. Zbog birokratskih neshvaćanja, njihov elitni obrambeni status dugo nije bio verificiran. Tek u veljači 2023. godine, MUP Republike Hrvatske službenim im je rješenjem priznao status Posebne jedinice, potvrdivši ono što su njihovi suborci znali od prvog dana.

Kultura sjećanja danas živi kroz monografiju “VukoWaraždin 1991.” urednika Ivana Piskača, kao i kroz manifestaciju “Drava–Dunav: Srca za slobodu”. U tom projektu veterani rijekama veslaju put dug 300 kilometara, spajajući sjever i istok domovine, čuvajući sjećanje na ljude koji su u najtežim danima obrane vlastitom krvlju ispisali povijest slobodne Hrvatske.