Ponosni Osijek – Nepokoreni grad”: Herojski put 160. osječke brigade i govor koji je raspršio laži

Osijek je grad čiji su temelji, u onim najtežim povijesnim trenucima, izliveni od hrabrosti, žrtve i nepopustljive volje njegovih branitelja. Pod snažnim, povijesno ukorijenjenim sloganom „Ponosni Osijek – Nepokoreni grad”, u subotu, 24. listopada 2026. godine, u osječkom Nadbiskupskom vikarijatu održana je dostojanstvena i duboko emotivna svečanost. Obilježena je 35. obljetnica ustrojavanja 130. i 160. osječke pričuvne brigade Hrvatske vojske. Ova obljetnica nije tek puko prisjećanje na datume iz vojnih kalendara; ona je živi podsjetnik na transformaciju običnih građana u nezaustavljivu vojnu silu koja je obranila srce Slavonije. Program je obuhvatio otvorenje multimedijske izložbe „Osijek na udaru brutalne agresije”, emotivnu projekciju dokumentarnog filma i svečanu dodjelu povelja zahvalnosti, čime je odana počast ljudima koji su stvarali povijest.

Priča o obrani Osijeka neraskidivo je vezana uz organski rast 160. osječke brigade. Njezino formiranje, teški borbeni put, stalni preustroji i konačna demobilizacija predstavljaju jedinstven, gotovo fascinantan studijski primjer kako se od dragovoljačkih, na brzinu okupljenih odreda, stvara konvencionalna, visoko operativna vojna formacija. Formacija sposobna za izvođenje najsloženijih defenzivnih, ali i ofenzivnih vojnih operacija u uvjetima brutalne agresije.

Jezgra buduće brigade počela se nazirati još u kolovozu 1990. godine unutar osječkog Sekretarijata za narodnu obranu, gdje je oformljena Zaštitna četa. Zanimljiv je i za vojnu historiografiju iznimno važan podatak da je brojno stanje ove inicijalne čete bilo koncipirano prema starom, naslijeđenom planu Teritorijalne obrane Općine Osijek iz 1986. godine. Hrvatske su obrambene strukture u toj najranijoj, kaotičnoj fazi rata morale reciklirati i vješto adaptirati postojeće jugoslavenske doktrinarne okvire kako bi uopće stvorile legalan, administrativni supstrat za naoružavanje dragovoljaca. S obzirom na to da je JNA prethodno perfidno oduzela gotovo cjelokupno oružje hrvatske Teritorijalne obrane, proces naoružavanja tekao je iznimno sporo, mučno i u potpunosti se oslanjao na tajne alternativne kanale te hrabre zapljene iz vojarni.

Unatoč svim logističkim noćnim morama, uspostavom sigurnih ruta, ova je inicijalna postrojba ojačana. Povijesnog 15. siječnja 1991. godine organizirana je kao Bojna osječkih branitelja (BOB) kroz pričuvni sastav Ministarstva unutarnjih poslova pri Sekretarijatu za narodnu obranu. Središnja figura osječke političke i vojne organizacije u tom presudnom razdoblju, Branimir Glavaš, bio je jedan od ključnih osnivača ove postrojbe. Rani taktički angažman BOB-a obuhvaćao je prvenstveno statične i defenzivne zadaće – neizvjesno držanje kontrolnih točaka u Laslovu i osiguranje Centra za obuku Zbora narodne garde u Erdutu.

Vatreno krštenje i prvo izravno borbeno djelovanje zabilježeno je 18. travnja 1991. godine. Pripadnici postrojbe hitno su intervenirali kako bi pod kišom metaka izvukli ranjene hrvatske policajce na području Savulje. Kroz to iznimno napeto i krvavo ljeto 1991. godine, postrojba je preuzimala sve složenije zadaće na širokom osječkom bojištu, formalno prerastajući u satniju 7. srpnja 1991. godine.

Kritična vojna eskalacija u jesen 1991. godine, stravičan pad istočnoslavonskih sela i neprestano, bjesomučno granatiranje Osijeka iz svih raspoloživih oruđa, zahtijevali su hitno okrupnjavanje snaga u veće taktičke cjeline. Zapovjednik Operativne zone Osijek, Karl Gorinšek, donosi krucijalnu, spasonosnu odluku. Dana 2. studenoga 1991. godine izdaje povijesnu zapovijed za formiranje Zapovjedništva obrane grada (ZOG) te službeno ustrojavanje 160. osječke brigade HV-a. Bojna osječkih branitelja time je postala elitna 1. bojna novoustrojene brigade, dok su nevjerojatnim tempom, do 7. studenoga, oformljene još tri bojne. Snaga brigade dodatno je zacementirana tijekom prosinca integracijom Samostalne bojne pri ZOG-u te herojske laslovačke satnije.

Dok je prva crta obrane na jugu svakodnevno krvarila, sjeverni prilazi Osijeku nalazili su se pod podjednako stravičnom, egzistencijalnom prijetnjom. Tijekom rujna 1991., JNA i srpske paravojne formacije pregazile su i zauzele cijelu Baranju. Neprijatelj se duboko ukopao u rubnim dijelovima Kopačkog rita, stvorivši snažan, prijeteći mostobran. Bila je to idealna baza za neprestano, ubitačno topničko bombardiranje civilnih ciljeva u gradu. Strateški najosjetljivija točka nalazila se na nepristupačnom močvarnom terenu zlokobnog imena – Đavolja greda. Održavanje te pozicije omogućavalo je agresoru izravan nadzor nad rijekom Dravom i pripremalo teren za mogući brzi amfibijski ili pješački prodor u sam Osijek. Da je neprijatelj forsirao Dravu, Osijek bi pao u smrtonosno okruženje, što bi značilo konačni slom obrane cijele istočne Slavonije.

Svjesno te opasnosti, hrvatsko vojno zapovjedništvo pokreće iznimno složenu ofenzivnu Operaciju “Đavolja greda” (Operacija Kopački rit). U otežanim, surovim zimskim uvjetima, od 16. do 18. prosinca 1991. godine, udarne snage HV-a i MUP-a kreću u proboj. U prvom borbenom ešalonu rame uz rame djelovale su 135. baranjska i 160. osječka brigada, podržane SJP “Orao”, pripadnicima 4. PP Beli Manastir, “Bojnom Frankopan” i Riječnom ratnom flotilom. Taktičko vođenje postrojbi 160. brigade kroz neprohodan, miniran, ledeni pakao Kopačkog rita vodio je pukovnik Dubravko Jezerčić. Borbena djelovanja zahtijevala su vrhunsku navigaciju kroz smrznute vodene rukavce i nadljudsku fizičku spremnost. Do 18. prosinca, unatoč utvrđenim neprijateljskim oklopno-pješačkim jedinicama, hrvatske su snage razbile otpor, nanijele goleme gubitke agresoru i prisilile ga na panično povlačenje u dubinu Baranje, zaplijenivši goleme količine oružja.

Ulaskom u 1992. godinu i potpisivanjem Sarajevskog primirja, linije postaju statičnije, no svakodnevna topnička prijetnja ostaje. 160. osječka brigada preuzima golemu odgovornost za strateški najvažniji dio prve crte. Nakon pada Antunovca, utvrđuju se položaji ispred pustare Kolođvar. Ekstenzivni raspored brigade protezao se desnom obalom Drave od ušća Karašice do Pampasa, ali i lijevom obalom na kritičnoj liniji Zoološki vrt – bent u Tvrđavici.

Rano proljeće 1992. godine donosi “Borbenu zapovijed broj 66” (7. ožujka), planiranu masovnu ofenzivu za oslobođenje Baranje uz sudjelovanje 107., 135., 106. i 160. brigade. Zbog nedostatka koordinacije i pravodobnog ubacivanja pričuvnih ešalona 160. brigade, operacija je neuspješno okončana, rezultirajući povlačenjem 107. brigade. Dolaskom UNPROFOR-a tijekom 1992., konvencionalna ratna djelovanja deeskaliraju. Sukladno novoj strategiji Glavnog stožera, započinje transformacija vojske; model masovnih pričuvnih brigada zamjenjuju profesionalne gardijske brigade.

Demobilizacija 160. brigade odvijala se tijekom 1992. i 1993. godine. Najspremniji borci prešli su u slavnu 3. gardijsku brigadu i druge udarne formacije, dok su se ostali vratili civilnom životu, pokrećući gospodarstvo razrušenog grada, pri čemu su inženjerijski kapaciteti brigade ostavili nemjerljiv trag u obnovi.

Cijena slobode bila je visoka. Procjenjuje se da je kroz sustav 160. brigade prošlo između 7.000 i 10.000 ljudi. Evidentirano je 27 poginulih pripadnika same brigade te stotine ranjenih, dok je samo u obrani Laslova život izgubilo 48 vojnika i civila. Istina o postrojbi zabilježena je u dragocjenoj monografiji “160. osječka brigada” (autori Ištvan Mihalik – Pišta i Ana Diklić) objavljenoj još ratne 1992. godine.

Na povijesnoj svečanosti u Nadbiskupskom vikarijatu, po prvi put od osnutka, 160. osječka brigada službeno je proslavila svoju obljetnicu u ovakvom formatu. Uz apel veterana za utemeljenjem institucionalnog Muzeja Domovinskog rata u Osijeku, vrhunac večeri bio je povijesni govor ratnog zapovjednika 160. brigade, pukovnika Dubravka Jezerčića, koji je prekinuo godine šutnje i nagađanja. Njegovo obraćanje, koje je duboko dirnulo sve prisutne, prenosimo u cijelosti:

“Pozdravljam sve prisutne. Nakon dugo vremena, kao zapovjednik 160. brigade imam priliku nešto reći o postanku i djelovanju iste od njenog osnutka pa do demobilizacije 19.08.1992. godine. Konačno, nakon nekoliko verzija o postanku ove brigade, od toga da nije ni postojala, pa u zadnje vrijeme da je bila zločinačka, dobio sam priliku reći pravu istinu. Sve ovo, prije svega, radi poginulih branitelja, te teško ranjenih koji su danas teški invalidi, a osobito radi njihovih obitelji, njihovih roditelja, supruga, a osobito njihove djece. A sada nešto o postanku. Okosnica 160. brigade bila je tzv. četa za osiguranje vitalnih objekata u gradu Osijeku sukladno postojećim planovima obrane grada Osijeka. S obzirom na sve ozbiljnije stanje u državi pripadnici ove postrojbe imali su zadatke kontrole i nadzora nad kretanjem postrojbi JNA uz obalu Dunava, Aljmaša, Erduta, Dalja, Vladislavaca, Jagodnjaka, B.Manastira. Ova postrojba 15. 01. 1991. godine prelazi u sastav PU Osijek kojoj prilazi sve veći broj dragovoljnih pripadnika, te postaju naoružana postrojba u sastavu MUP-a. Ubrzo ova postrojba postaje prva prištapska satnija koja se kasnije transformira u Bojnu osječkih branitelja i to u sklopu Zbora narodne garde. Njeni pripadnici već su počeli obnašati ratne zadatke i na širem području Osijeka (Tenja, Sarvaš, Nemetin, Erdut), a jedan dio odlazi smjenski pružati pomoć u Laslovo braniteljima Laslova. Krajem rujna 1991. godine prištapska satnija Bojne osječkih branitelja otišla je s ratnom tehnikom na položaj u Laslovo i zajedno s Laslovačkom satnijom i preostalim stanovništvom Laslova branila je selo. Ovo je trajalo sve do 23. 11. 1991. godine, kada su nakon četverodnevnog potpunog okruženja, krenuli u proboj u dvije kolone i zajedno sa svim ranjenicima i preostalim civilima stigli 24. 11. 1991. na slobodni teritorij sela Ivanovac gdje smo ih dočekali i zbrinuli. Od 4.11.1991.g.kada je formiran Samostalni bataljun, po zapovijedi, tada pukovnika Karla Gorinšeka, zapovjednika Zbornog područja Osijek. Tim aktom prištapska satnija koja je još bila u Laslovu, postala je 3. prištapska satnija, a laslovačka satnija je tada također došla u sastav Samostalnog bataljuna. Prema tome, napominjem da je Laslovačka satnija, bila u sastavu i 106.i 130. brigade, ali najduže je bila u sastavu Samostalnog bataljuna, a potom i 160. brigade do njene demobilizacije. Ujedno, u sastavu Prištapske satnije bio je i Internacionalni vod sastavljen od pripadnika više nacionalnosti, a ne kao samostalni vod, jer je u sastavu 160. brigade bio u sastavu diverzantsko izviđačke satnije. Tijekom prosinca 1991.godine po zapovijedi ministra obrane gosp. Gojka Šuška Samostalni bataljun prerasta u 160. brigadu. Brigada je sastavljena od tri bojne, diverzantsko-izviđačke satnije, tenkovskog voda, topničko-raketnog diviziona, satnije veze, saniteta i logističkog voda. Brigada je sudjelovala u borbama za Ernestinovo, Karadžićevo, Antunovac, zatim u akciji Đavolja greda s pripadnicima 135.baranjske brigade,106. Osječke brigade, bojnom Frankopan, specijalnom policijom PU Osijek pred selom Kopačevo, da bi nakon pada Antunovca preuzeli liniju obrane Osijeka ispred Antunovca na liniji kod pustare Kolođvar , a u Baranji liniju ispred sela Tvrđavica. Na kraju moram spomenuti Žutu podmornicu ratnu radio postaju, koja je počela djelovati u najtežim danima rata. Ova ratna krugovalna postaja postala je jedan od simbola nesalomljivog duha našeg grada. Žuta podmornica se službeno javila u veljači 1992. g. Ideja, a i realizacija je potekla od Igora Vrandečića u to vrijeme zapovjednika 3. bojne 160. brigade. Budući se u zadnje vrijeme u vijestima spominjala i studentska satnija, napominjem da je ista bila i djelovala u okvirima Samostalnog bataljuna, a potom i 160. brigade. O pričama da se radi o zločinačkoj brigadi napominjem da se jako dobro zna odakle to ide. Zbog jednog pripadnika koji je zbog svojih ambicija i rješavanja svog statusa u kaznenom postupku po svemu sudeći svjedočio mnoge neistine o nama, pripadnicima 160. brigade. Upravo zbog takvih stvari naglašavam da svaki pripadnik ove brigade treba biti ponosan, jer pripadnici ove brigade nisu nikada napuštali borbene položaje niti su odbijali zapovijedi koje su dobivali, te su časno obavljali svoje ratne zadatke.”

Ovim riječima, koje odjekuju kao trajni testament junaštva, zatvoreno je jedno poglavlje povijesti, ali je istovremeno otvoreno novo – ono u kojem istina o onima koji su branili Osijek ostaje zauvijek neokaljana.