ANELA TEKLIĆ, HEROINA DOMOVINSKOG RATA: HOS-ovci su doživjeli da ih se omalovažava u domovini za koju su bili spremni umrijeti!

Lice Anele Teklić kao mlade djevojke s oznakama HOS-a i krunicom oko vrata vidjeli su mnogi Hrvati. Anela svake godine dolazi u Dubrovnik, odati počast poginulim braniteljima s ovog područja, piše dubrovnikinsider.hr

Imala je osamnaest godina kada se uključila u Domovinski rat kao pripadnica IX bojne “Rafael vitez Boban”, jedinice Hrvatskih obrambenih snaga- HOS-a. I danas ova žena ima potrebu skinuti stigmu s hrabrih hrvatskih branitelja, koji su bili spremni dati svoje živote za Hrvatsku, a nažalost, mnogi i jesu položili svoje živote na oltar domovine. Počasna je članica Udruge veterana Četvrte brigade, aktivni član Kluba veteranki i Udruge dragovoljaca i veterana DR RH podružnice Splitsko-dalmatinske županije-Klub žena u kojima promoviraju istinske vrijednosti obrambenog nam rata.

Rat je još uvijek tu, priča Anela, samo drugačiji: u borbi s birokracijom i nepravdom prema HOS-u, postrojbi kojoj je pripadala u najranijoj mladosti s ciljem da ne dozvoli agresoru oteti ono što je uvijek pripadalo njenom narodu.

– Dragovoljci IX. bojne HOS-a „Rafael vitez Boban“ među prvima su krenuli u obrane domovine i u Domovinskom ratu svojom hrabrošću agresoru su „dali petama vjetra“. Gdje god je bio HOS, svi su znali da će ostati na položajima do kraja. Prošli su sva ratišta i sudjelovali u gotovo svim akcijama Hrvatske vojske, no u javnosti su ostali zapamćeni po obrani Škabrnje. Selo dugo 6 kilometara 43 je dana branilo manje od 100 pripadnika HOS-a od nadmoćnijih i znatno brojnijih agresorskih snaga. Držali su položaje do odlaska na zasluženi odmor. Nakon toga Škabrnja je pala u ruke neprijatelja i oslobođena je tek u akciji Oluja. HOS-ovci su uvijek išli tamo gdje je bilo najteže i to se zna, priča Anela.

Ono što se u javnosti baš i ne zna jest kako je u HOS-u bio nemali broj žena koje su se s puškom u ruci ravnopravno borile s muškarcima. Anela Teklić bila je među onima koji su u najtežim trenucima stali na prvu crtu obrane Domovine, kao pripadnica IX. bojne HOS-a rame uz rame sa svojim suborcima. Kroz cijeli Domovinski rat pokazivala je hrabrost, snagu i ljudskost kakvu imaju samo istinski heroji. Nije birala sigurnost ni poštedu — pod granatama i u najopasnijim trenucima izvlačila je poginule i ranjene pripadnike postrojbi, riskirajući vlastiti život kako bi spasila druge. Njezina žrtva, odanost i dostojanstvo ostaju trajno svjedočanstvo ljubavi prema domovini i ljudima s kojima je dijelila ratni put.

-Najteže mi je bilo prvi put izvlačiti ranjenog suborca pod granatiranjem, sad već pok Ape. VRO Oluja žene HOS-a zatekla je kod Bosanskog Grahova. Oslobođenje Knina u Oluji izazvao je kod mene neopisiv osjećaj, pobjedu agresora, slobodu. To ne može svatko razumjeti.  Oslobođena je cijela Hrvatska, samo čuješ Krstičevića na motoroli kako s oduševljenjem izgovara „Mi smo u Kninu, Knin je oslobođen“. Divota.

Anela je svog supruga Pavu upoznala na ratištu. On je iz Livna, bio je u 72. bojnoj Vojnoj policiji.

-Upoznali smo se na terenu. Moji su odlazili, a njegovi dolazili, a ja sam ostala na vezi. Međutim, više nikad nismo bili zajedno na terenu. Tu smo se upoznali i malo po malo smo se zaljubili, oženili, dan danas živimo skupa i imamo troje djece.

Malo toga ova skromna žena govori o sebi i svom ratnom putu. Ponovo se vraća na svoje suborce, suborkinje i njihov ratni put.

-Kroz postrojbu HOS-a za vrijeme Domovinskog rata prošlo je 2.500 bojovnika, najveći dio je bio s našeg podneblja (Splitsko-dalmatinske županije, samog Splita i Hercegovine, ali bilo je i stranih državljana, različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Moram istaknuti i svoje suborkinje koje su također dale veliki doprinos u Domovinskom ratu: Milodraga Golemac, Marina Brčić, Gorana Vidošević, Ivana Jurlina, Željka Vuletić, Anita Martinović, Marijana Vladava, Mirjana Ćosić, možda se sada ne mogu svih sjetiti, ali svakako žene su bile bitan činbenik u stvaranju jedine nam domovine Hrvatske. To su žene majke, kraljice!, ponosno će Anela.

Braneći Hrvatsku živote je izgubilo 46 bojovnika XI. bojne HOS-a, a preko 300 ih je ranjeno.

-Strani državljani mogli su se kao vojnici  pridružiti jedino postrojbi HOS-a. Bilo ih je sigurno 50 stranaca: Engleza, Iraca, Španjolaca, Rusa …U studenom 1991. u XI. bojnu HOS-a dolazi čovjek od posebnog značaja za buduće borbeno djelovanje, Thomas Crowley, naš dragi Tom. On je svoje stečeno znanje i iskustvo ratovanja s gotovo svih svjetskih bojišnica pretočio nama i zahvaljujući njemu mnogi od nas su danas živi, dok on počiva u miru.

Kako komentiraš odnos Hrvatske prema HOS-u?

–Pripadnici i pripadnice HOS-a doživjeli su da ih se omalovažava u Domovini za koju su bili spremni dati svoj život, zbog znakovlja, naziva i pozdrava „Za dom spremni“. Podijelilo je to i branitelje. Danas se pokušava kroz slovo Zakona zaštiti sve što vezuje HOS kroz kontekst vremena u kojem je formiran, vojno djelovao u obrambenom Domovinskom ratu. Činjenica je da su bili na svim crtama bojišnice po cijeloj RH. Mnogi su dali živote za slobodu koju danas svi uživamo. Činjenica je i to da je pozdrav „Za dom spremni“ mnogima bio motiv da izdrže i najgore jer znali su da moraju obraniti svoje. Mnogi su pod zastavom HOS-a dali svoje živote i možda im je taj pozdrav bio na usnama dok su izdahnuli na rukama svojih suboraca. Ružne stvari koje su proživjeli danas pokušavaju potisnuti, a sjećaju se onoga što im je bilo lijepo. Ipak, najviše ih boli današnje omalovažavanje njihove uloge u obrani Hrvatske od strane političara i zabrana pozdrava „Za dom spremni” pod kojim su bili spremni poginuti. Izašli smo iz rata bez ijedne mrlje, ne samo mi nego cijeli HOS na razini države!

Ne znam zašto im smeta crna odora i „Za dom spremni”. Evo jedan apsurd: na osmrtnice nam ne daju staviti „Za dom spremni”, ali stave „IX. bojna HOS-a Rafael vitez Boban”. Stavljaju Bobana, a ne daju staviti „Za dom spremni”. Zašto je krv prolivena? Koliko roditelja nije našlo svoju djecu? Nikog ne mrzim, nisam nacionalist, ali me boli kad slučajni predsjednik kaže da će baciti ploču. To su djeca koja su izginula da bi on bio tu, da bi ja bila tu, da bi imali Hrvatsku, da bi moja djeca tu živjela.

Anela kaže kako pokušava kontrolirati te osjećaje, ali se dogodi da ipak ponekad mora to izbaciti iz sebe.

-Sreća u nesreći je što sam dobila curicu s teškoćama u razvoju, tako da sam se njoj okrenula, inače da nije tako ne znam što bi bilo. Kad je njoj lošije, kada ne mogu do nje doprijeti, onda se i ja teško nosim jer se osjetim nemoćnom, a kad nju smirim, smirim i sebe i onda idemo dalje – priča Anela koja suborce iz XI. bojne HOS-a smatra svojom obitelji, pa time i napade na njih teško proživljava.

-S njima sam prošla sve. HOS me primio objeručke, ti momci su svi moja braća. Kad mi nije bilo matere da joj se mogu isplakat, kada mi je trebala pažnja, oni su bili tu. Ne krivim roditelje, ali tako se dogodilo, ipak su mi oni na prvom mjestu. I dan danas mi muž zna reći da kad oni zovu ja skačem, ali normalno da skačem. Za njih sam spremna na sve. Jednostavno, to je moja obitelj. Političari nas deklariraju kao nacionaliste, a ja devedesete nisam ni znala tko je Pavelić. Danas ti ne daju da voliš svoje, a dok sam živa ja ću govoriti i voljeti svoje. Nije se rodio taj koji će mi zabraniti da govorim „Za dom spremni”, a mi smo i danas za dom spremni!