Cijena lažne pomirbe: Jesmo li u ime diplomacije žrtvovali istinu o Domovinskom ratu?

Više od tri desetljeća nakon završetka Domovinskog rata, hrvatsko društvo i državne institucije danas, diljem Republike Hrvatske, mukotrpno pokušavaju uspostaviti pravedan odnos prema povijesnim traumama. Ovaj složeni proces rasvjetljavanja sudbina nestalih osoba i traženja pravde odvija se pod stalnim teretom dnevne politike. Sve to događa se prvenstveno zato što se istina sustavno opstruira izostankom suradnje susjedne države i selektivnim pristupom komemoracijama.

Pitanje tranzicijske pravde ne odnosi se samo na puku povijest. To je živo tkivo koje izravno oblikuje našu nacionalnu koheziju, sigurnosnu politiku i međudržavne odnose.

Bez rješavanja sudbine preostalih nestalih osoba, kojih prema zadnjim procjenama ima oko 1.727, nemoguće je zatvoriti jedno od najtežih poglavlja moderne hrvatske države. Svaka obitelj ima pravo na grob i istinu, no put do te istine prepun je pravnih, diplomatskih i političkih prepreka.

Zakonodavni okviri i pravo na istinu

Godinama je potraga za nestalima počivala na općim odredbama humanitarnog prava, što je ostavljalo previše prostora za administrativne praznine. Zato je Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu iz 2019. godine predstavljao povijesnu prekretnicu.

Tim je zakonom jasno definirano da je pronalazak posmrtnih ostataka neotuđiva obveza Republike Hrvatske. Temeljni postulat ovog dokumenta počiva na apsolutnoj nediskriminaciji.

Sve osobe nestale u ratu uživaju ista prava, neovisno o njihovoj nacionalnosti ili o tome jesu li bili civili ili vojnici. Također, nedavne zakonske izmjene napokon su omogućile obiteljima rješavanje imovinskih pitanja bez bolnog i birokratskog proglašenja nestale osobe mrtvom, čuvajući tako njihovo dostojanstvo.

Današnja komemoracija u Komiću: Apel za pravdu

Koliko je pitanje odnosa prema žrtvama osjetljivo i slojevito, svjedoči i današnja komemoracija koju je Srpsko narodno vijeće (SNV) održalo u selu Komić kod Udbine. Ondje se odavala počast srpskim civilima stradalima tijekom i nakon vojno-redarstvene operacije Oluja u ljeto 1995. godine. Pročitana su imena osmero ubijenih i nestalih mještana, a posebno su istaknute brutalne sudbine 93-godišnje Save Lavrnić te nepokretne Marije Brkljač, koja je živa spaljena u vlastitoj kući.

Predsjednik SNV-a Boris Milošević istaknuo je da za taj stravičan zločin ni nakon više od tri desetljeća nije podignuta optužnica, ocijenivši istrage ratnih zločina nad srpskim civilima neučinkovitima. Podsjetio je i na nedavnu odluku Ustavnog suda RH kojom je po treći put utvrđeno da nije provedena učinkovita istraga za zločin nad osmero civila u Uzdolju kod Knina.

Milošević je pritom istaknuo da nevinost žrtve ne ovisi o nacionalnosti, podsjetivši korektno i na ubojstvo petorice hrvatskih civila u Lovincu 1991. godine. Naglasio je da se žrtve ne smiju dijeliti na važnije i manje važne, tražeći procesuiranje odgovornih. Na skupu, kojem su nazočili saborska zastupnica SDSS-a Anja Šimpraga i predstavnici Veleposlanstva Republike Srbije, pročitana je 19. Izjava sjećanja SNV-a, kojom se poziva na suradnju Hrvatske i Srbije u rasvjetljavanju sudbine nestalih.

Politički apsurdi i izostanak reciprociteta

Iako svaka nevina žrtva, bez ikakve sumnje, zaslužuje poštovanje i pravdu, upravo poziv na “suradnju dviju država” razotkriva ključni apsurd hrvatske stvarnosti. Devedesetih su se hrvatski građani srpskog porijekla, uz izravnu potporu JNA i dobrovoljaca iz Srbije, oružano pobunili protiv Hrvatske. Bili su vođeni huškačkim porukama da se stvara fašistička država u kojoj će Srbi proći gore nego u Drugom svjetskom ratu.

Danas je Hrvatska abolirala sve pobunjenike, dala im priliku da sudjeluju u vlasti i godišnje ulaže milijune u njihovu kulturu. Ipak, ti isti politički predstavnici vrlo često izbjegavaju dolaziti na službena obilježavanja masovnih zločina koje su nad Hrvatima počinile srpske snage. S lakoćom prozivaju Hrvatsku za nedvojbeno strašne, ali ipak pojedinačne zločine koje hrvatska vojska i policija nikada nisu sustavno naredile ni planirale.

Ekstremi ratnog zločina: Slučaj Petrovačka dola

Dok se u Komiću slobodno komemoriraju žrtve uz prisustvo srbijanskih diplomata, Beograd istovremeno odbija predati arhive o stratištima Hrvata. O kakvim se razmjerima prikrivanja zločina radi s te strane, najbolje svjedoči zloglasna Petrovačka dola pokraj Vukovara. Ta je lokacija paradigma sustavnog i jezivo planiranog prikrivanja posljedica velikosrpske agresije.

Žrtve su najprije ubijane i pokapane na drugim mjestima, a potom su njihovi ostaci bagerima prebačeni na aktivno smetlište. Cilj je bio jasan: zakopati istinu ispod tona komunalnog otpada kako nikada ne bi bila pronađena.

Istraživački i operativni timovi odradili su nadljudski posao. U više od 570 radnih dana iskopano je i prosijano nevjerojatnih 180.000 kubičnih metara otpada. Na tom relativno malom prostoru pronađeno je preko 2.000 fragmentiranih koštanih ostataka.

Do proljeća 2025. godine na toj je lokaciji identificirano 38 osoba. Tragedija postaje još veća kada znamo da su među identificiranima pronađeni višestruki članovi istih obitelji, čime su cijele obiteljske loze doslovno izbrisane s lica zemlje.

Politički apsurdi i selektivna kultura sjećanja

Kada govorimo o tranzicijskoj pravdi, ne možemo ignorirati povijesne činjenice i današnje političke apsurde. Devedesetih godina, hrvatski građani srpskog porijekla, uz izravnu potporu JNA i dobrovoljaca iz Srbije, oružano su se pobunili protiv Republike Hrvatske.

Ta je pobuna bila nošena zapaljivim političkim porukama s mitinga. Tada se lažno i huškački tvrdilo da se stvara fašistička država u kojoj će “Srbi proći gore nego četrdesetih godina u Drugom svjetskom ratu”.

Danas je slika u Hrvatskoj potpuno drugačija. Hrvatska država je abolirala sve pobunjenike, omogućila im nesmetano sudjelovanje u vlasti tamo gdje čine većinu te svake godine ulaže milijune eura u očuvanje njihove kulture i identiteta. Ipak, suočavamo se s poraznom realnošću na terenu.

Naime, ti isti politički predstavnici Srba i dalje sustavno izbjegavaju dolaziti na službena obilježavanja zločina koje su nad Hrvatima počinile srpske vojne snage. S druge strane, redovito i vrlo glasno usuđuju se prozivati Hrvatsku za pojedinačne zločine koje su počinili izolirani pojedinci ili grupe s hrvatske strane.

Pritom se namjerno zanemaruje jedna ključna razlika: te zločine s hrvatske strane nikada nije naredila niti sustavno i planski provodila hrvatska vojska ili policija. Takvo licemjerje duboko narušava povjerenje i otežava istinsku pomirbu.

Bilateralni odnosi i izostanak ratne odštete

Bilateralni odnosi sa Srbijom i dalje su opterećeni izostankom bilo kakve odgovornosti Beograda. Ukupna izravna materijalna šteta nanesena Hrvatskoj službeno je procijenjena na više od 32 milijarde današnjih eura.

Unatoč međunarodnim sporazumima, vlasti u Srbiji kontinuirano odbijaju svaki razgovor o ratnim reparacijama. Teret obnove tako je gotovo u potpunosti pao na leđa hrvatskih poreznih obveznika.

Dodatni udar na suverenitet predstavlja srbijanski Zakon o univerzalnoj jurisdikciji iz 2003. godine. Tim se zakonom Srbija proglasila nadležnom za procesuiranje ratnih zločina na cjelokupnom teritoriju bivše Jugoslavije.

Beograd istovremeno odbija predati arhivsku građu JNA koja skriva točne lokacije preostalih masovnih grobnica. Takva arogantna diplomatska retorika služi isključivo izbjegavanju vlastitog suočavanja s prošlošću.

Demografski i zdravstveni slom branitelja

Posljedice ovih nedovršenih procesa najteže padaju na izravne sudionike ratnih zbivanja. Populacija hrvatskih branitelja, koja danas broji oko 403.900 živućih pojedinaca, nalazi se u kritičnoj javnozdravstvenoj situaciji.

Prosječna dob branitelja je oko 62 godine, a zabrinjava podatak da više od 51.000 branitelja nema stalno zaposlenje niti ostvaruje pravo na mirovinu. Smrtnost je iznimno visoka, a maligna oboljenja odnose najviše života.

Stres, ratne traume i osjećaj društvene nepravde uzimaju svoj danak. Zato su preventivni sistematski pregledi, koje je pokrenulo nadležno ministarstvo, postali doslovno pitanje života i smrti za ovu osjetljivu skupinu.

Bez istine nema budućnosti

Kultura sjećanja ne smije biti poligon za dnevno-politička prepucavanja niti alat za relativizaciju povijesti. Hrvatska je pokazala ogromnu demokratsku zrelost kroz integraciju manjina i obnovu ratom pogođenih područja.

Sustavna analiza kulture sjećanja u Hrvatskoj otkriva duboko podijeljeno društvo u kojem pravda još uvijek kasni. Geste poput današnje u Komiću, gdje se traži pijetet za nevine civile i sankcioniranje zločinaca, načelno su ispravan korak prema civiliziranom društvu.

Međutim, istinska pomirba ostaje nemoguća dokle god postoji licemjerje u kojem Beograd huškačkim porukama bježi od vlastite odgovornosti, skrivajući kosti hrvatskih žrtava. Dokle god se ne osude svi zločini jednakim aršinom i dokle god arhive JNA ostaju zatvorene, kultura sjećanja ostat će samo paravan za političke manipulacije, a ne temelj za mirnu budućnost.