Miroslav Cindrić Cindra: Ratni put zapovjednika gospićkih „Tigrova“ od Voćina do Oluje

„Vi s Velebita stanite u prvi red za raj, jer pakao ste već prošli“, zapisao je nepoznati autor. Te riječi opisuju uvjete u kojima su hrvatski branitelji držali položaje na Velebitu i branili prilaze Gospiću, piše 24sata.

Među njima su bili pripadnici Specijalne jedinice policije „Tigrovi“ iz Gospića, Policijske uprave Ličko-senjske županije. Njihov ratni zapovjednik bio je Miroslav Cindrić (65), među suborcima poznatiji po nadimku Cindra.

Cindrić je prošao ratišta od Slavonije i Like do juga Hrvatske. Na Velebitu je sa svojim ljudima proveo mjesece, ali o tom razdoblju nije želio često govoriti. Na razgovor je teško pristao, ne zato što se nije imao čega prisjetiti, nego zato što o ratnim godinama uglavnom nije govorio.

„Prvi ste, a zašto, ni sam ne znam. Teško se prisjećati tog vremena, velebitskih zima i ljeta, svojih momaka, od kojih neki nisu više s nama“, započeo je Cindra.

Zapovjedništvo preuzeo početkom ratnih godina

Gospić je tijekom Domovinskog rata imao presudan geostrateški položaj. Njegova obrana značila je i obranu triju cestovnih pravaca: Ljubova, Oštarijskih vrata i Pločanskog klanca. Neprijatelj ih je namjeravao zauzeti kako bi presjekao vezu između sjevernog i južnog dijela Hrvatske.

Cindra je 1990. godine preuzeo zapovjedništvo Specijalne policije Perušić i aktivno se uključio u obranu Hrvatske. Godinu dana poslije postao je zapovjednik Specijalne postrojbe „Tigrovi“ Gospić. Na toj je dužnosti ostao sve do umirovljenja 2007. godine, kada je otišao u činu generala.

Sa svojom je jedinicom tijekom Domovinskog rata sudjelovao na svim hrvatskim ratištima i u svim vojno-redarstvenim akcijama. O vlastitoj ulozi nije želio govoriti izdvojeno. Naglašavao je da su zadaće izvršavali njegovi ljudi, kao i pripadnici drugih specijalnih jedinica.

„Ja sam bio samo jedan među njima, bili su to moji momci koji su bez pogovora izvršavali svaku zapovijed. Ako ste mislili da specijalci mogu biti pametni, tu ste pogriješili. Najbolje to mogu posvjedočiti riječi našeg ministra Medveda, kad mi je prije neku godinu rekao u šali: ‘E, moj Cindra, vi ste još na Velebitu, još se niste spustili’, a onda sam ja njemu prošlu godinu u Kninu rekao, bio je tu i premijer Plenković: ‘Gospodo, evo da znate da su se konačno specijalci spustili s Velebita i sad se šeću po svojoj slobodnoj Hrvatskoj’. Medved mi je na to rekao: ‘Pa kako si se toga Cindra sjetio?’, a ja sam spremno odgovorio kako se onoga što se trebamo sjetiti mi uvijek sjetimo“, rekao je ratni zapovjednik.

Mjeseci priprema na Velebitu

Govoreći o ratnim godinama, Cindra se prisjetio brojnih područja na kojima su djelovali specijalci. Odlazili su onamo kamo su bili upućeni, izvršavali dobivene zadaće i potom prelazili na drugo ratište.

Posebno mjesto u njegovim sjećanjima ima Velebit. Ondje su specijalne jedinice i druge hrvatske snage dugo upoznavale teren i pripremale pravce djelovanja za vojno-redarstvenu operaciju Oluja.

„Prošli smo sva hrvatska ratišta od Voćina, Slavonije i Like pa do juga Hrvatske. Odlazili smo tamo gdje bi nas poslali. Kad su nas zvali, mi smo se odazivali, sve obavili kako treba i odlazili na druga ratišta. Prije Oluje cijelu godinu smo bili neprestano na Velebitu. Dušice, Marasovac, Glavinovac... Kad govorim bili smo, ne govorim samo o svojoj jedinici. Govorim o svim specijalnim jedinicama i hrvatskim bojovnicima. Godinu dana, ma dvije smo se pripremali za završnu akciju Oluja. Bili smo na Velebitu, upoznali teren, napravili pravce, krenuli i to je to“, ispričao je.

Njegova je jedinica na početku Oluje bila na području Dušica i Svetog brda. Cindrić je zapovijedao pravcem kojim se trebalo krenuti prema Svetom Roku, Luki i Lovincu. Uz njegovu jedinicu bile su mu pridodane još dvije postrojbe.

Zadaća izvršena u tri dana

Prvi je cilj bio presjeći komunikaciju između Medaka i Gračaca. To su učinili drugoga dana operacije, kada su ušli u Lovinac. Nakon toga Cindra je od zapovjedništva zatražio dopuštenje da postrojbe pod njegovim zapovjedništvom nastave djelovanje na cesti koja je povezivala Sveti Rok, Raduć, Medak i Gospić.

„Kad je počela Oluja, bili smo na Dušicama, Sveto brdo. Moj pravac djelovanja za dan Oluje je bio da moja jedinica, s još dvije koje su mi pridodane, krene od pravca Sveto brdo prema Svetom Roku, Luki i Lovincu. Morali smo presjeći komunikaciju Medak - Gračac. Mi smo to napravili u drugom danu i ušli u Lovinac. Tad sam tražio od zapovjedništva da mi dozvole, i svim drugim jedinicama koje su bile pod mojim zapovjedništvom, da ‘očistimo cestu Sv. Rok, Raduć, Medak i Gospić te smo to treći dan uspješno odradili. Ušli smo u Gospić, ‘očistili’ cestu da se iz Gospića moglo ići za Gračac. Dečki koji su bili s moje desne strane očistili su dio od Sv. Roka do Gračaca, a mi od Sv. Roka, Raduća i Medaka do Gospića. To je bila zapovijed i mi smo je, hvala dragom Bogu, izvršili. Kad je sve prošlo, onda je to bila neka druga težina. Znali smo naš pravac, mjesecima ga pripremali, ali nemojte slučajno napisati, opet vam govorim, kako smo to mi, specijalci iz Gospića odradili, to su odradili specijalci iz cijele Hrvatske. Odradili smo to ‘vrh, vrhova’, da ne govorim dečki s moje desne strane. Pravac kojim sam zapovijedao s Velebita, doći do Donjega Lapca, mi smo bez pogreške odradili za tri dana“, rekao je Cindra.

Ni u ovom dijelu razgovora nije želio zasluge pripisivati samo gospićkim „Tigrovima“. Ponovno je istaknuo doprinos specijalaca iz cijele Hrvatske i postrojbi koje su djelovale uz njih.

Život u surovim uvjetima planine

Velebitske zime, ljeta i nepredvidiva priroda ostali su duboko u Cindrićevu sjećanju. Dok je govorio o mjesecima i godinama provedenima na planini, glas mu je podrhtavao. Ondje živi i danas, a pokraj njegove kuće nalazi se spomenik.

„Uf, kako ste me podsjetili na mjesece i godine koje su ostavile neizbrisiv trag. Trebalo je izdržati velebitske zime, temperature koje su se spuštale debelo ispod ništice. Ja i danas živim na Velebitu, pokraj moje kuće je spomenik. Baš me emocije tuku. Mi smo ušli na Velebit, ali nitko nije znao puno o preživljavanju na Velebitu. Ja sam lovac, godinama sam odlazio na Velebit, pa sam nešto malo znao, ali lov i rat su drastična razlika. Dečki koji i danas dođu gledaju i odu. Preteško je i danas, ali su ponosni na te godine. Eto, to je to“, rekao je drhtavim glasom.

Specijalci koji su dolazili na Velebit morali su se prilagođavati uvjetima o kojima mnogi od njih prije nisu znali gotovo ništa. Cindra je imao nešto iskustva jer je bio lovac i godinama odlazio na planinu, ali je naglasio da se lov nije mogao usporediti s ratom.

„Kad divljak pođe na Velebit, s ciljem braniti i obraniti domovinu, onda mu ništa nije teško. I dalje vam nemam što reći. Svi specijalci su jasno rekli: ‘To moramo odraditi, briga me za život, a kad odradimo, onda ćemo zbrajati račune’. Moj nijedan pripadnik nije bio stariji od 24 godine, a ja sam tad imao 30 godina, bio sam najstariji i najbedastiji“, rekao je Cindra kroz smijeh.

Svoje je ljude opisao kao mladiće koji su prihvaćali zadaće i izvršavali ih bez pogovora.

„Lako ti je napraviti s ljudima koji žele, koji idu sa srcem, a moji su momci bili upravo takvi. Moji su dečki bili divni samo dok spavaju. Kad govorim o specijalcima, nema tko nije zaslužan - netko malo više, netko malo manje.“

Poskoci kao hrana na položajima

Uz ratne zadaće i vremenske neprilike, život na Velebitu obilježili su i susreti s poskocima. Na pitanje jesu li im te zmije bile najbolji prijatelji, Cindra se nasmijao i prisjetio pokojnog suborca s kojim ih je lovio.

„Jesu, imao sam jednoga dečka, danas je pokojni, on je sa mnom lovio poskoke i sušio kože. I danas imam te kože koje me podsjećaju na te dane. Lovili smo ih i derali kože, odsijecali glave i još četiri prsta tijela od glave dokle seže otrov, a od ostatka pekli ćevape. Kako je to dobro meso, bolje od piletine“, ispričao je sa smiješkom.

Osušene kože poskoka sačuvao je i nakon rata. Ostale su mu kao podsjetnik na dane tijekom kojih su pripadnici postrojbe koristili ono što im je bilo dostupno.

„Još u kuvertama imam sušene kože poskoka koje smo mi pojeli. Nisu svi mogli, ali većina jest, to je nama bilo kao otići u najbolji restoran i naručiti ćevape. Imao sam četiri ranjena, nisam imao poginulih i kad gledaš druge postrojbe, ovladaju te emocije i čovjek bude sretan. Sjećam se jedne zime, trebala je biti smjena. Helikopter je došao po nas. Dečki su se ukrcali, ali je počela orkanska bura, pa smo moja tri dečka i ja ostali na Velebitu s ostalim specijalcima. Pao je snijeg, sve je ledilo, a onda 1994. godine u kolovozu ćudljivi Velebit mijenja svoje lice. Temperatura 39 stupnjeva, a od liječnika smo imali zabranu sunčanja na Velebitu. Moj jedan specijalac, Ante Podnar, gore na vrhu okupao se pod nekim improviziranim tušem na drvetu i legao samo 15 minuta na sunce, da se osuši. Dobio je prvi stupanj opeklina, nismo ga mogli transportirati. Helikopter nije mogao sletjeti. Imali smo jednog dobrog liječnika s kojim smo komunicirali. Rekao nam je da uzmemo američku crnu kremu za čizme i cijeloga ga namažemo. Nakon toga da uzmemo sve ručnike koje imamo, smočimo ih i stavljamo na njegovo tijelo. Ponavljali smo to tri puta, svaki put ručnici su bili u potpunosti suhi. I spasili smo ga. Eto, to vam je, uz sve ratne akcije, bio život ratnika na Velebitu“, rekao je Cindra.

Ozljedu je isprva zanemario

Cindrić je tijekom rata bio ranjen, ali o tome govori gotovo usputno i bez želje da ozljedi pridaje veće značenje. Neprijatelj je pogodio tenk koji su specijalci prethodno zarobili, a on je ranjen u ruku.

Rani isprva nije posvetio dovoljno pozornosti. Liječniku je otišao tek kada je postalo jasno da bi mogao ostati bez dijela ruke.

„Ma ucrvala se, tek sam tad ozljedu shvatio ozbiljno, mogao sam ostati bez ruke, ali nisam, i o tome ne treba previše govoriti. Diglo me u zrak, pao sam, nisam htio ići liječniku, ali u pitanju je bilo da će mi odrezati dio ruke. Tek tad sam otišao“, ispričao je zapovjednik specijalaca.

Od Voćina do dubrovačkog područja

Među svim ratištima kroz koja je prošao, Cindra je kao najteže izdvojio Voćin 1992. godine. Težim ga je smatrao čak i od velebitskih položaja.

Nakon mjesec dana provedenih na tom području uslijedili su Velebit, Južno ratište, granica s Crnom Gorom te područje Cavtata i Dubrovnika. Na Božić 1992. godine specijalci su ponovno upućeni na Velebit.

„Kad je Voćin pao, bili smo tamo mjesec dana, onda Velebit, Južno ratište, granica s Crnom Gorom, Cavtat i Dubrovnik. Tad su nas digli, na Božić 1992., na Velebit, na kojemu smo dočekali i Oluju“, prisjetio se Cindra.

I danas, kada govori o Velebitu, mijenjaju mu se ton i boja glasa. Na toj su planini specijalci izvodili akcije i čekali početak Oluje.

Cindra i dalje živi uz Velebit. Svjestan je da su danas druga vremena, ali poručuje da bi, kada bi ponovno dobio poziv, sve ponovio jer jedna je Hrvatska i jedna je Oluja. Ratovao bi kao i tada, samo s više iskustva, ponovno uz suborce i poskoke koji su im na velebitskim položajima više puta bili hrana.