Ivica Jandrić, nesalomljivi „Tigar“, ponovno upozorava: Kako govoriti o zajedništvu, a izostaviti plitvičke branitelje?

U Nacionalnom parku Plitvička jezera održan je sastanak ravnatelja Javne ustanove Tomislava Kovačevića s predstavnicima nekoliko braniteljskih udruga. Glavna tema bila je priprema otvaranja Interpretacijskog centra Domovinskog rata, planiranog za jesen, te navodno uspostavljanje dugoročne suradnje na očuvanju uspomene na Domovinski rat. o čemu smo pisali OVDJE

Prema objavljenom popisu, sastanku su nazočili predstavnici braniteljskih udruga iz Rakovice, Slunja, Cetingrada i Saborskog. Među navedenim sudionicima nije bilo predstavnika Udruge branitelja Domovinskog rata Općine Plitvička Jezera ni HVIDR-e Plitvička Jezera. Upravo je ta činjenica izazvala reakciju Ivice Jandrića, predsjednika UBDR-a Općine Plitvička Jezera i ratnog pripadnika 1. gardijske brigade „Tigrovi“.

Njegovo pitanje teško je odbaciti kao nevažno: ako se Interpretacijski centar Domovinskog rata otvara na području Plitvičkih Jezera, kako je moguće da se o njegovu sadržaju i budućoj suradnji razgovara bez udruga koje okupljaju branitelje s tog područja?

Postoje li podobne i nepodobne braniteljske udruge?

Nitko ne osporava pravo ravnatelja Nacionalnog parka da razgovara s udrugama iz Rakovice, Slunja, Cetingrada i Saborskog. Sve su one dio prostora koji je u Domovinskom ratu teško stradao i njihovi predstavnici svakako mogu pridonijeti očuvanju povijesne istine.

Problem nastaje kada za istim stolom nema ljudi iz mjesta u kojem se centar otvara.

Izostavljanje plitvičkih udruga ostavlja dojam da se braniteljska scena dijeli na poželjne i nepoželjne, poslušne i kritične, podobne i nepodobne. Taj dojam dodatno jača Jandrićeva tvrdnja da su odnosi zahladili nakon što je njegova udruga javno upozorila na probleme u upravljanju Parkom i politici zapošljavanja.

Ravnateljstvo bi zato trebalo jasno odgovoriti: jesu li UBDR Općine Plitvička Jezera i HVIDR-a Plitvička Jezera bile pozvane? Ako nisu, tko je donio takvu odluku i prema kojim kriterijima?

Odgovor je važan jer Interpretacijski centar Domovinskog rata ne smije postati projekt zatvorenoga kruga ljudi niti sredstvo za popravljanje nečijeg javnog ili političkog položaja. To mora biti mjesto vjerodostojnog sjećanja, otvoreno braniteljima, obiteljima poginulih, ratnim stradalnicima, povjesničarima i lokalnoj zajednici.

Ivica Jandrić nije čovjek koji je o Domovinskom ratu učio iz priopćenja

Kada Ivica Jandrić govori o Domovinskom ratu, on ne govori kao promatrač.

U obranu Hrvatske uključio se 31. ožujka 1991. godine, a u kolovozu iste godine pristupio je 1. gardijskoj brigadi „Tigrovi“. Ratni put vodio ga je preko zapadnoslavonskog bojišta, Okučana, Nove Gradiške i Novske. Sudjelovao je i u proboju konvoja prema opkoljenom Saborskom u listopadu 1991. godine.

Dok se borio, njegov rodni Gornji Vaganac bio je spaljen i razoren. U mjestu su ubijeni stariji civili, a Jandrić neko vrijeme nije znao ni što se dogodilo s njegovim roditeljima i braćom. Nakon Oluje vratio se pred zgarište obiteljske kuće.

To je životopis čovjeka kojemu nitko ne mora objašnjavati što znači izgubiti dom, braniti državu i nakon rata ostati uz ljude svoga kraja.

Danas njegova udruga sudjeluje u obilježavanju stradanja hrvatskih branitelja i civila na Maloj Kapeli, u Grabovcu, Vagancu, Smoljancu, Poljanku i Čanku. Jandrić pritom ne djeluje samo prigodničarski. Branitelji i ljudi u potrebi obraćaju mu se kada trebaju pomoć, smještaj, prijevoz ili organizacijsku potporu.

Zato njegovo upozorenje ne bi trebalo ignorirati samo zato što nije ugodno upravi Parka.

Velike riječi o zajedništvu, a domaćih branitelja nema za stolom

Nakon sastanka javnosti je poručeno da će se buduća suradnja temeljiti na „zajedništvu, dijalogu i međusobnom uvažavanju“.

No zajedništvo nije zajedništvo kada se iz razgovora izostave oni koji postavljaju neugodna pitanja.

Dijalog nije dijalog kada ravnatelj razgovara samo s odabranima.

Međusobno uvažavanje ne pokazuje se svečanim rečenicama u priopćenju, nego spremnošću da se za isti stol pozovu i ljudi koji kritiziraju, upozoravaju i traže odgovore.

Domovinski rat nije vlasništvo nijedne ustanove, političke stranke, ravnatelja ili odabrane skupine udruga. Posebno nije dopušteno koristiti branitelje kao dekor za fotografiranje, dok se njihove predstavnike u lokalnoj sredini zaobilazi zato što nisu spremni šutjeti.

Jandrić traži odgovore i o radnicima Parka

Ivica Jandrić svoju kritiku ne zaustavlja samo na braniteljskim udrugama. On tvrdi da se u Nacionalnom parku godinama pogoršavaju odnosi prema zaposlenicima, da dio domaćih radnika odlazi te da uprava nije pokazala dovoljno interesa za razloge njihova nezadovoljstva.

To su ozbiljne tvrdnje na koje bi ravnatelj Kovačević trebao odgovoriti brojkama: koliko je radnika posljednjih godina napustilo ustanovu, koliko ih je otišlo na vlastiti zahtjev, koliko je razgovora provedeno sa zaposlenicima koji su najavljivali odlazak i koje su mjere poduzete za njihovo zadržavanje?

Javno je potvrđeno da Nacionalni park ima poteškoća s pronalaženjem domaće sezonske radne snage. Sam ravnatelj Kovačević izjavio je u ožujku 2025. da je prethodne godine u Parku radilo 75 radnika s Filipina. Park istodobno sudjeluje u stipendiranju učenika ugostiteljskih i turističkih zanimanja, a u lipnju 2025. ugovore o radu dobio je 21 mladi stipendist.

U tim podacima nalazi se i ključ rasprave.

Problem nisu strani radnici koji su došli pošteno zaraditi plaću. Oni zaslužuju dostojanstvene uvjete i poštovanje. Pravo je pitanje čini li uprava dovoljno da u Parku zadrži domaće radnike, djecu branitelja, učenike koje je sama ustanova stipendirala te ljude iz Like, Banovine, Slavonije i drugih hrvatskih krajeva.

Jandrić posebno proziva upravu zbog uvjeta natječaja koji su za pojedina ugostiteljska radna mjesta tražili prethodno radno iskustvo, čime mladi ljudi neposredno nakon završetka škole mogu biti stavljeni u nepovoljan položaj. U ranije objavljenim natječajima za kuhare i konobare doista se tražila najmanje jedna godina iskustva, uz napomenu da ustanova kandidatima ne osigurava smještaj.

To ne dokazuje sve Jandrićeve tvrdnje o konkretnim kandidatima i smještaju, ali potvrđuje da postoji opravdan prostor za raspravu o tome jesu li uvjeti zapošljavanja dovoljno prilagođeni mladim domaćim radnicima.

Interpretacijski centar ne može počivati na isključivanju

Plitvičko područje ima iznimno važno mjesto u povijesti stvaranja hrvatske države. Na Plitvicama je na Krvavi Uskrs 1991. poginuo Josip Jović, jedna od prvih hrvatskih žrtava velikosrpske agresije. Okolna mjesta prošla su okupaciju, progone, ubojstva, razaranja i višegodišnje čekanje na povratak.

Interpretacijski centar Domovinskog rata zato je potreban.

Ali njegova vjerodostojnost neće ovisiti o svečanom otvorenju, govorima i fotografijama. Ovisit će o tome tko je sudjelovao u stvaranju sadržaja, čija su svjedočanstva uvrštena, jesu li predstavljene sve važne postrojbe i stradanja te jesu li u proces uključeni ljudi koji su ondje živjeli i ratovali.

Bez branitelja s područja Plitvičkih Jezera takav bi projekt već na početku nosio ozbiljan nedostatak.

Jandrića se može izostaviti sa sastanka, ali ga se ne može slomiti

Ivica Jandrić nije čovjek koji će se povući zato što nije dobio pozivnicu.

Nisu ga slomili rat, neprijateljske crte, spaljeno rodno selo ni zgarište obiteljskog doma. Neće ga slomiti ni pokušaj da se njega i udrugu koju predstavlja gurne na rub javnog života.

U ratu se borio za slobodnu Hrvatsku. Danas se bori da ta Hrvatska ne zaboravi svoje ljude, da institucije odgovaraju javnosti i da se iza velikih riječi o braniteljima ne skrivaju zatvoreni krugovi interesa.

Ravnatelj Tomislav Kovačević zato ne bi trebao Ivicu Jandrića doživljavati kao neprijatelja. Kritičan branitelj nije neprijatelj ustanove. On može biti korektiv koji upozorava na ono što uprava ne vidi ili ne želi vidjeti.

Najgori odgovor bio bi šutnja ili nastavak podjele braniteljskih udruga.

Najbolji odgovor bio bi novi sastanak, ali ovoga puta sa svim relevantnim udrugama s plitvičkog područja, uz javno objašnjenje kriterija za izbor sudionika i otvorenu raspravu o sadržaju Interpretacijskog centra.

Jer Domovinski rat nije stvar podobnosti.

A Ivica Jandrić, legendarni „Tigar“, još je jednom pokazao da se može izostaviti njegovo ime s popisa uzvanika, ali se ne može utišati čovjeka koji je navikao boriti se za Hrvatsku i njezine ljude.