Krvava bitka za opstanak: Kako je nenaoružana Hrvatska preživjela najteže ljeto

Krajem ljeta, točnije 31. kolovoza 1991. godine, hrvatski branitelji i civilno stanovništvo diljem zemlje suočili su se s najkrvavijim trenucima rane faze Domovinskog rata, grčevito braneći svoje domove od koordiniranih i brutalnih napada Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija. Otvorena agresija uslijedila je jer je JNA, pretvorena u oružje velikosrpske politike Slobodana Miloševića, nastojala silom izbrisati republičke granice i slomiti tek proglašenu neovisnost Hrvatske za vrijeme nametnutog međunarodnog moratorija. Suočeni s nepravednim embargom na uvoz oružja, branitelji su opstanak države osiguravali vlastitom krvlju na terenu i očajničkim, tajnim operacijama hrvatske dijaspore koja je pokušavala domovini dostaviti prijeko potrebno oružje.

Dijaspora u misiji spašavanja i drama na Plesu

Najveći problem mlade države bio je kronični nedostatak naoružanja. Oružane snage RH, svedene na slabo opremljene postrojbe MUP-a i Zbora narodne garde (ZNG), nerijetko su dijelile jednu pušku na nekoliko vojnika. U tom ozračju očaja, kanadski poduzetnik Anton Kikaš odlučio je riskirati vlastiti život. Prikupljenim donacijama iseljenika, na međunarodnom crnom tržištu kupio je gotovo 19 tona lakog i protuoklopnog naoružanja. Teret je ukrcan u ugandski transportni Boeing, s planom slijetanja na siguran teritorij.

Međutim, Kontraobavještajna služba JNA (KOS) pratila je let. Borbeni MiG-ovi presreli su zrakoplov iznad Jugoslavije 31. kolovoza i prisilili ga na slijetanje na vojni dio zagrebačkog aerodroma Pleso. Kikaš je brutalno pretučen, slomljenih rebara izveden pred televizijske kamere kao trofej, te odveden u beogradski zatvor. Razmijenjen je tek tri mjeseca kasnije za general-majora JNA Milana Aksentijevića, no njegova je misija ostala trajni simbol neustrašivosti hrvatske dijaspore.

Vatrena stihija na bojišnicama

Dok se odvijala drama na nebu, tlo je gorjelo. Na sisačko-banovinskom ratištu, Petrinja se slamala pod teškim oklopom, a JNA je masovno granatirala industrijsku zonu Siska, pokušavajući izazvati gospodarski i ekološki kolaps. U obližnjoj Sunji, herojskoj enklavi, istog je dana od minobacačke granate poginuo Željko Bartolić. Ovaj zagrebački konobar i otac dviju djevojčica napustio je siguran život kako bi stao pred tenkove, ostavivši iza sebe trudnu suprugu i trajno svjedočanstvo o cijeni hrvatske slobode.

Situacija u Lici i Dalmaciji bila je jednako kritična. Gospić je zasut nesmiljenom topničkom vatrom koja ga je pretvorila u jedan od najrazorenijih gradova u ratu, s ciljem presijecanja Hrvatske na dva dijela. U dalmatinskom zaleđu, srpski su agresori iz Kolarine zasuli hrvatski Bulić, gdje je smrtno stradao Željko Čubrić, prva službena žrtva herojske 113. šibenske brigade ZNG-a, čime je započeo krvavi Rujanski rat za obranu Šibenika.

Niti u gradovima izvan izravnog dometa pješaštva nije bilo mira. U Đakovu je Krizni štab uvodio policijske satove kako bi spriječio samoinicijativne napade na moćnu bazu JNA, dok je požeško selo Orljavac trpilo stalna minobacačka zastrašivanja. Istovremeno, u Vinkovcima su zabilježeni prvi humanitarni presedani kroz razmjenu zarobljenika, iako je nebo nad susjednim Vukovarom već paralo zrakoplovstvo JNA, najavljujući višemjesečnu agoniju grada heroja.