BRANITELJSKE VIJESTI

LOGORAŠI SU MOLILI. ON JE PJEVAO. DUBROVNIK GA SADA DOČEKUJE NA STRADUNU

Samo tri mjeseca nakon što je Crvena jabuka održala koncert u novosadskom SPENS-u, unatoč javnom apelu hrvatskih branitelja i bivših zatočenika, gradonačelnik Mato Franković najavio je njezin nastup na dubrovačkom dočeku 2027. godine. Nitko ne traži zabranu glazbe. Traži se odgovor: koliko u Hrvatskoj doista vrijedi glas žrtava?

Podijeli:
Crvena jabuka
Crvena jabuka Foto: facebook

S velikim razočaranjem pročitao sam da će Crvena jabuka, predvođena Draženom Žerićem Žerom, nastupiti na dočeku Nove 2027. godine na dubrovačkom Stradunu.

Gradonačelnik Mato Franković najavio je 20. srpnja 2026. da će upravo Crvena jabuka, uz Plavi orkestar, zabavljati Dubrovčane i njihove goste u najluđoj noći. Govorio je o „bezvremenskim hitovima“, spektakularnom ulasku u novu godinu i nezaboravnom dočeku.

U toj najavi, međutim, nije bilo ni riječi o događaju koji se zbio samo tri mjeseca ranije.

Dana 18. travnja 2026. Crvena jabuka održala je koncert u novosadskom SPENS-u, iako su hrvatski branitelji i bivši zatočenici javno apelirali na Dražena Žerića da ondje ne nastupi.

Nisu tražili zabranu njegove glazbe. Nisu pozivali na mržnju prema srpskom narodu. Nisu mu osporavali pravo da pjeva u Novom Sadu ili bilo kojem drugom gradu.

Molili su ga samo da ne pjeva na mjestu koje oni pamte po zatočenju, strahu, ispitivanjima, razvrstavanju i poniženju nakon okupacije Vukovara.

Apel koji nije zaustavio koncert

Jedan od ljudi koji su javno govorili bio je vukovarski branitelj i bivši zatočenik srpskih logora Zlatko Panković. Njegov apel nije bio politički pamflet, nego glas čovjeka koji posljedice zatočeništva nosi više od tri desetljeća.

Poruka je bila jednostavna: SPENS za bivše zatočenike nije samo sportska ili koncertna dvorana.

Koliko je javno poznato, nije stigao odgovor koji bi se ozbiljno suočio sa srži njihova apela. Koncert nije otkazan. Crvena jabuka 18. travnja izišla je pred novosadsku publiku i održala planirani nastup.

Glazba je bila važnija od glasa ljudi koji su molili da se zastane.

To je bila odluka Dražena Žerića i članova benda. Oni na nju imaju pravo. Ali javnost, osobito hrvatski branitelji i logoraši, jednako tako ima pravo tu odluku pamtiti i prosuđivati.

Crvena jabuka - SPENS

Možemo se prepirati oko naziva – zatočenici pamte što su proživjeli

O ulozi SPENS-a tijekom 1991. godine vode se prijepori. Pojedine organizacije u Srbiji nazivaju ga prihvatnim ili tranzitnim centrom, razlikujući ga od logora u Stajićevu, Begejcima, Srijemskoj Mitrovici, Nišu i drugim mjestima u kojima su zatočenici držani mjesecima.

Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, međutim, SPENS navodi kao prolazni logor kroz koji su nakon okupacije Vukovara prolazili branitelji i civili. Objavljena svjedočanstva govore o postrojavanju, oduzimanju dokumenata, ispitivanjima i razvrstavanju ljudi prije njihova odvođenja u druge logore.

Možemo godinama raspravljati o službenom nazivu tog prostora. Možemo ga nazivati logorom, sabirnim centrom ili tranzitnim mjestom.

Ali nijedan termin ne može izbrisati činjenicu da ljudi ondje nisu došli dobrovoljno.

Nisu kupili ulaznicu. Nisu došli na utakmicu. Nisu čekali koncert.

Dovedeni su nakon što je Vukovar razoren i okupiran. Bili su pod nadzorom naoružanih pripadnika tadašnjih struktura sigurnosti, izdvajani, ispitivani i upućivani prema drugim mjestima zatočenja. Među njima su bili branitelji, ranjenici, civili, žene, djeca i starije osobe.

Za njih SPENS nije pitanje terminologije. To je dio osobne golgote.

Žera nije optuženik – ali njegova odluka podliježe moralnom sudu

Potrebno je biti potpuno jasan: nitko Dražena Žerića ne proglašava ratnim zločincem niti ga optužuje da je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku.

Ovdje nije riječ o kaznenoj odgovornosti. Riječ je o moralnom izboru.

Žerić je znao da postoje svjedočanstva bivših zatočenika. Znao je da je upućen javni apel. Znao je zbog čega ga ljudi mole da ne nastupi baš u toj dvorani.

Ipak je odlučio pjevati.

Upravo zato nije prihvatljivo da se svaka kritika njegove odluke odbaci kao mržnja ili napad na umjetničku slobodu. Umjetnička sloboda ne znači slobodu od odgovornosti, pitanja i javne prosudbe.

Pomirenje se ne gradi tako da se žrtvama kaže da šute kako ne bi kvarile zabavu. Pomirenje počinje priznanjem njihove boli.

Dubrovnik nije bilo koji grad

Zato posebno boli što Crvenu jabuku sada dočekuje Dubrovnik.

Dubrovnik nije grad bez ratnog iskustva. Njegovi stanovnici znaju što znače uzbune, granate, skloništa, poginuli branitelji i civili, razoreni domovi te napad JNA na povijesnu jezgru.

Dubrovnik zna kako boli kada netko pokušava umanjiti agresiju. Zna koliko vrijeđa kada se tuđa patnja relativizira ili podredi političkim, turističkim i komercijalnim interesima.

Upravo bi zbog vlastitoga ratnog iskustva morao bolje od mnogih razumjeti vukovarske logoraše.

Zato je odluka da se na najveću gradsku proslavu pozove izvođač koji je samo nekoliko mjeseci ranije ignorirao njihov apel mnogo više od pitanja glazbenog ukusa. Ona postaje pitanje odnosa Dubrovnika prema žrtvama Domovinskog rata.

Jesu li oni koji su birali izvođače znali za koncert u SPENS-u i za apel bivših zatočenika?

Ako nisu znali, sada znaju.

Ako su znali, tada javnosti duguju objašnjenje.

Ne tražimo zabranu. Tražimo dosljednost

Ne tražimo zabranu Crvene jabuke.

Ne tražimo uklanjanje njezinih pjesama s radijskih postaja. Ne pozivamo na mržnju niti na sukobe. Ne osporavamo nikome pravo slušati glazbu koju voli.

Tražimo samo ono najmanje što svaka žrtva zaslužuje: pijetet, poštovanje i pravo da njezin glas ne bude pregažen zbog nekoliko pjesama, turističke promocije i jedne novogodišnje noći.

Hrvatska ne može svakoga studenoga paliti svijeće za Vukovar, a zatim ostatak godine zaboravljati ljude koji su iz razorenoga grada odvođeni prema srpskim logorima.

Ne možemo se pred kamerama zaklinjati da „nikada nećemo zaboraviti“, a onda braniteljima i logorašima poručivati da njihove rane nisu važne kada se pojave poslovni, politički ili zabavljački interesi.

Sjećanje koje vrijedi samo na obljetnicama nije sjećanje. To je protokol.

Gospodine Frankoviću, Dubrovnik mora znati bolje

Gospodine Frankoviću, Dubrovnik bi morao znati bolje od mnogih koliko boli kada se glas žrtava ignorira.

Zato ovo nije samo pitanje upućeno Draženu Žeriću. Ovo je pitanje upućeno Vama i Gradu Dubrovniku:

Je li vrijedno veličanstveno slavlje ako se do njega dolazi preko boli ljudi koji su preživjeli srpske logore?

Hoćete li razgovarati sa Zlatkom Pankovićem i drugim bivšim zatočenicima prije nego što na Stradunu zasviraju „bezvremenski hitovi“?

Hoćete li barem saslušati ljude koje Žerić uoči koncerta u SPENS-u nije poslušao?

Danas je riječ o Crvenoj jabuci. Sutra će možda biti riječ o nekom drugom izvođaču, drugom gradu i drugom mjestu patnje. Zato ova priča ne smije završiti raspravom o jednom bendu.

Ona mora postaviti trajno pitanje: ima li u hrvatskom javnom prostoru više mjesta za glas žrtve ili za interes zabavljačke industrije?

Logoraši su molili.

Žera je pjevao.

Sada je na Dubrovniku da pokaže hoće li ih barem saslušati.

Izvor:PDN

Autor: Dražen Šemovčan Šeki

Povezani članci