Mračna strana rata u BiH: Sustavno prešućivanje i administrativno brisanje patnje hrvatskih logoraša

Dok se u poslijeratnom političkom i pravosudnom prostoru ova tema nerijetko ciljano minorizira ili potpuno negira, neumoljivi dokumentacijski podaci Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH govore o zapanjujućim razmjerima ljudske patnje.

Prema službenim evidencijama, kroz sustav od čak 331 logora prošlo je 14.444 Hrvata. Među njima je bilo 4.098 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO), dok su golemu većinu, od preko 10.386 zatočenika, činili nedužni civili. U tim je mučilištima živote izgubilo 632 Hrvata, a pedeset ih je pogubljeno na stravičan, ritualan način, što se izravno povezuje s djelovanjem stranih islamističkih boraca. Prva stratišta, poput logora Silos u Kaćunima, otvorena su već u siječnju 1993. godine, znatno prije formalnog izbijanja otvorenog sukoba, dok je kulminacija uspostave zatočeničkih objekata zabilježena tijekom travnja i svibnja iste godine.

Statistički podaci po regijama jasno oslikavaju teritorijalnu rasprostranjenost i intenzitet progona. Na području Bugojna, u logorima kao što su Stadion NK Iskra, Kulturno-sportski centar, MUP i hotel Kalin, zatočeno je 3.316 Hrvata, a evidentirane su 92 žrtve, uključujući i nasilni nestanak 21 uglednika. Općina Konjic bilježi 2.775 zatočenika, ponajviše u Športskoj dvorani Musala i osnovnoj školi u Čelebićima, uz 65 ubijenih. Slična sudbina zadesila je i Jablanicu, gdje je u Muzeju Bitke za ranjenike i bazi u Donjoj Jablanici utamničen 891 Hrvat. Područje Travnika bilježi 1.774 zatočenika u vojarni JNA i staroj tvrđavi, Mostar 672 u Četvrtoj osnovnoj školi i Bijelom Polju, dok su logori u Tarčinu (Silos) te Vitezu (Crna kuća) progutali stotine sudbina vojnika i civila.

Svjedočanstva rijetkih preživjelih koji su uspjeli napustiti ova mjesta užasa lede krv u žilama. Ljudi su svakodnevno izvrgavani batinanju, brutalnim torturama i seksualnom zlostavljanju, a u Bugojnu i na Rostovu organizirani su namjenski objekti koji su služili kao javne kuće. Posebno potresna činjenica jest zatvaranje najranjivijih skupina društva. Katolički svećenici i časne sestre pretvarani su u roblje, sakralni objekti su sknavljeni, a u logorima su držana i djeca – u jablaničkom „Muzeju“ evidentirano je 21 dijete mlađe od pet godina, dok je u Otrošcu zabilježeno 15 dojenčadi. Radno sposobni muškarci tjerani su na obavljanje teških fizičkih poslova na prvim crtama bojišnice, gdje su redovito korišteni kao živi štit u napadima na položaje HVO-a, kao što je bio slučaj na lokaciji Vrda. Da je riječ o organiziranom i koordiniranom sustavu, potvrđuje i podatak da je bošnjačko vojno i političko vodstvo strogo zabranjivalo pristup Međunarodnom crvenom križu, zahtijevajući izravno odobrenje samog državnog vrha.

Najveći institucionalni šok i uvredu za žrtve donijelo je Tužiteljstvo BiH 2013. godine. Gotovo dva desetljeća nakon završetka rata, donijeta je službena odluka kojom su ovi zloglasni koncentracijski logori u službenim dokumentima administrativno preimenovani u eufemizam „sabirni centri“. Ovaj očiti pokušaj pravnog revizionizma i institucionalnog prikrivanja povijesnih činjenica izazvao je duboko ogorčenje među obiteljima žrtava i hrvatskim predstavnicima u BiH, koji neumorno upozoravaju na povijesnu zakonitost – negiranje počinjenog zločina zapravo je jednako njegovu ponavljanju.