BRANITELJSKE VIJESTI

Na imendan i blagdan sv. Antuna pokopani su njegovi posmrtni ostaci: ‘Rekli su mi da je ranjen…’

U devedesete godine prošloga stoljeća, Stjepan i Rozalija Tandarić s vukovarskog Sajmišta, ušli su, veseleći se nakon dugoga staža u Tvornici gume i obuće Borovo, zasluženom, umirovljeničkome životu te dobroj djeci koja su se polako odvajala od obiteljskog gnijezda gradeći svoja vlastita. Stariji sin i kći već su im podarili unuke, mlađi sin je radio u Istri, a najmlađa kći, posljednja koja je s njima ostala u kućanstvu, upravo se zaposlila.

Podijeli:
Na imendan i blagdan sv. Antuna pokopani su njegovi posmrtni ostaci: ‘Rekli su mi da je ranjen…’
Foto: Privatna arhiva

Otac obitelji, Stjepan, napokon se potpuno mogao posvetiti svome, među prijateljima i susjedima od milja prozvanim – “muzeju hrvatskih starina“. U njemu je prikupljao, restaurirao i čuvao brojne stare predmete, fotografije, pa čak i osmrtnicu Stjepana Radića, no s posebnim je ponosom u svojoj prostoriji uokvirivao svjedodžbe i potvrde koje su svjedočile o svakom postignutom uspjehu njegove djece.

A onda, dugo očekivani mir i sreću zbog demokratskih promjena, pomutila je strepnja zbog mogućih ratnih sukoba. Tek nagovještaj strašne sudbine koja će, poput brojnih vukovarskih, zadesiti i ovu obitelj.


Privatna arhiva

Bio je pravi dečko i fajter

Antun Tandarić, za obitelj Tuna, a prijatelje Tandara ili samo Tandi, rođen je 11. travnja 1960. godine u Vukovaru, kao najstariji od četvero djece Rozalije rođ. Baksa i Stjepana Tandarića. U osnovnu školu krenuo je u OŠ Vladimir Nazor na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a završio ju je u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera. Obitelj će se prisjetiti kako je bio vedro i veselo dijete, odrastao je uz pecanje, volio je zaigrati šah, a bio je i strastveni navijač Dinama. Nakon odsluženog vojnog roka u JNA u Valjevu, a potom u tadašnjim Titovim Užicama, današnje Užice, Srbija, sve do početka demokratskih promjena radi na građevini, te tijekom godina postaje vrstan zidar koji će raditi i u Alžiru, Njemačkoj itd. Godine 1987. ženi se dugogodišnjom djevojkom Jadrankom Kulić koja im iste godine rađa jedino dijete, sina Domagoja.

Supruga Jadranka prisjetit će se: “Devedesete godine Tuna se vratio iz Njemačke. Aktivno se uključio u organiziranje prvih demokratskih izbora, a nakon naznaka sukoba i pripremama za obranu grada. Kao podstanari stanovali smo u tadašnjoj Ulici Svetozara Markovića, danas Ulica SR Njemačke, no na njezinome kraju, prema tzv. Petrovoj Gori koju su od početka pod nadzorom držali Srbi. Početkom kolovoza ’91., mene i dijete je poslao iz Vukovara, na sigurno. Sin je toliko plakao, da je malo nedostajalo, kako mi je poslije Antun na telefon rekao, da nam kaže – ‘Nemojte nikuda ići, ostanite sa mnom’. To je bio posljednji put da smo se vidjeli. Kasnije mi je također ispričao kako je samo još jednom otišao do naše kuće i da je jedva živu glavu izvukao, spasio ga je poznanik po imenu Belopetrović. Rekao je kako bi ga, da nije bilo tog Belopetrovića, sigurno ubili'”.

Jedan od Antunovih suboraca, Tomislav Mađarević, prisjetit će se Antuna kao “pravoga dečka i fajtera“: “Od dana 2. listopada, kada je poginuo i Petar Kačić, trajali su žestoki napadi, jedva smo se stizali odmoriti. I toga dana kada je Tandara poginuo, bio je pakao. Kroz Vuteksovo dvorište tenkovima su probili ogradu i iz obližnjeg naselja izašli u tadašnju Ulicu Svetozara Markovića, otprilike tristotinjak metara od našega položaja na raskrižju pored kuće Krune mesara. U trenutku kada je Tandarić teško ranjen nisam bio pored njega, bio sam nešto niže u Dugoj ulici, ondašnja Otokara Keršovanija, jer su nas napadali sa svih strana“.

O trenutku ranjavanja Antuna Tandarića, ispričat će njegov zapovjednik Antun Legac: “Sjećam se jasno, bio je to 5. listopada 91., oko jedanaest sati prijepodne. Otprilike treća kuća od početka ulice, zvali smo je Jazvićeva kuća, s kata sam ispucavao tromblone koji su mi s vremenom nestajali. Tandara je odjurio u kuću Tomašekovih na uglu u kojoj bismo, kad smo mogli, odmarali, kako bi mi donio nove tromblone. U trenutku kada je s njima ušao u kapiju, iz naselja u kojem smo bili, pogođen je snajperom u vrat, metak je prošao prema utrobi. Samo je uspio izustiti – ‘Piplice…’ – tako su me zvali i pao je dolje. Dva su ga dečka odnijela u bolnicu, no nažalost, rana je bila preteška i ubrzo je preminuo. Strašan je momak bio, dobar, hrabar, o njemu sve najljepše mogu reći“.

Privatna arhiva

Broj 54…

Antunova sestra Mira, ispričat će: “U kuću u Novoj ulici gdje sam bila smještena sa šogoricom, djecom i muževim roditeljima, došao je moj otac. Jako je plakao, rekao je da je Tuna ranjen i da je u bolnici preminuo. U takvom stanju, pod granatiranjem, išla sam ga vidjeti, no u bolnici su mi rekli kako je premješten preko puta, u zgradu Kapetanije gdje su nosili poginule. Dečki koji su tamo radili, rekli su mi da je pod određenim brojem već privremeno pokopan u zajedničku grobnicu na Sloginom stadionu“.

Jadranka Tandarić se prisjetila: “Iz Slovenije, iz Pirana gdje smo bili smješteni, zvala sam Klub Vukovaraca u Zagrebu, gdje smo mogli dobiti informaciju. Rekli su mi da je 5. ranjen na položaju, ali nisu mi rekli da je ranjen tako teško i da je podlegao ranama, to sam saznala tek kasnije. Nakon ekshumacije na Novom groblju Dubrava gdje su tijekom okupacije premjestili sva tijela, pozvana sam na identifikaciju. Nije bilo potrebe za DNA analizom, na ostacima je bila njegova uniforma, osobna karta i naš vjenčani prsten koji su mi vratili. I danas pamtim, bio je označen brojem 54. Pitam se bi li bilo drugačije da smo ostali…Jer nije bilo nikakve mogućnosti da on s nama ode, to za njega nije dolazilo u obzir…”

Privatna arhiva

Nezamisliva obiteljska tragedija

Bi li se ostankom tragedija Antunove obitelji povećala, ne može se sa sigurnošću znati, no ono što je potom uslijedilo, teško je pojmiti. Tek deset dana nakon Antunove smrti, poginut će i šogor njegove sestre Mire, Branko Tivanovac, a njezin svekar, Brankov otac, bit će odveden u nepoznatom smjeru te mu se do danas ne zna sudbina. Dan prije sloma obrane grada, dok je iz skloništa išla po vodu, snajperski metak će usmrtiti i njihovu majku Rozaliju Tandarić, a svijet će obići snimka stare žene u centru grada prekrivene crvenom dekom. Sutradan, nakon što su ih potjerali iz skloništa prema dijelu grada Drvena pijaca, izgubit će se svaki trag Antunovom ocu Stjepanu Tandariću. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Nakon što je kao ranjenik zarobljen u bolnici, deportiran je na Ovčaru Antunov šogor, Mirin suprug, Ivica Tivanovac gdje je nakon zlostavljanja nemilosrdno ubijen i zakopan u masovnoj grobnici.

Obitelj Tandarić sa Sajmišta, u nepuna dva mjeseca, ostala je bez glave obitelji Stjepana Tandarića, majke Rozalije, sina Antuna, te kćerinog supruga, šogora i svekra. I to je čini tek jednom u nizu teških i bolnih vukovarskih sudbina.

Nakon mirne reintegracije te ekshumacije 1998., na dan kada bi slavio svoj imendan, 13. lipnja iste godine, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, pokopani su Antunovi posmrtni ostaci. Kada je poginuo u obrani svoje grada i Domovine, Antun Tandarić, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i jednu godinu. Antune, nismo te zaboravili.

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Izvor:Dnevno.hr

Autor: Tanja Belobrajdić

Povezani članci