NEKA ZORI SJEME SLOBODE

Postoje knjige koje se čitaju i zaborave. Postoje knjige koje ostanu na policama, uredno složene među drugim naslovima, kao nijemi svjedoci nekog vremena. Ali postoje i knjige koje ne pripadaju samo književnosti. Knjige koje pripadaju narodu. Povijesti. Patnji. Sjećanju. Knjige koje nisu napisane tintom, nego životom.

Takva je knjiga „Neka zori sjeme slobode – Mučenici ga krvlju zalijevali“ Joze Klarića Klaje.

Ona nije tek roman. Nije samo zbirka priča. Ona je svjedočanstvo jednog čovjeka i jednog naroda, prožeto vjerom, stradanjem, nadom i neumornom čežnjom za slobodom. U njezinim se stranicama ne susrećemo samo s likovima, nego s poviješću hrvatskoga čovjeka, od poratnih progona i križnih putova, preko tamnica komunizma, sve do konačnog uskrsnuća Hrvatske u Domovinskom ratu. Upravo zato knjiga nadilazi književni okvir; ona postaje dokument vremena i duhovni zavjet budućim naraštajima.

Da bismo razumjeli ovu knjigu, moramo najprije razumjeti njezina autora.

Jozo Klarić Klajo nije pisac koji je do književnosti došao slučajno. On je hrvatski branitelj, pjesnik, hodočasnik, fotograf i svjedok jednog burnog vremena. Rođen 1968. godine, pripada generaciji koja nije birala rat, ali je znala izabrati odgovornost kada je Domovina bila napadnuta. Njegov životni put oblikovan je ratom, ali nije ostao zarobljen u ratu. Naprotiv, iz ratnog iskustva izrastao je u čovjeka koji je svoju bol, uspomene i vjeru pretvorio u stvaralaštvo. Njegova javna predstavljanja knjige i svjedočanstva potvrđuju kako je riječ o autoru koji piše iz duboke povezanosti s Bogom, hrvatskim narodom i braniteljskim iskustvom.

No Klajin život nije bio obilježen samo ratnim stradanjima. Kao i mnogi hrvatski branitelji, nakon rata vodio je neke druge, tihe bitke, bitke s bolešću, s vlastitim sjećanjima i s ranama koje vrijeme ne zacjeljuje lako. I upravo u tim borbama pokazao je možda i veću snagu nego na bojištu. Nije se predao. Nije dopustio da ga patnja slomi. Ono što mnoge ljude utiša, njega je potaknulo da govori riječima, stihovima, fotografijama.

Pisanje je za njega postalo oblik svjedočenja, ali i iscjeljivanja. Svaka knjiga koju objavi nosi dio njegova unutarnjeg križa. U njegovu pisanju nema kalkulacije ni želje za književnom slavom. Ono je iskreno, neposredno i duboko proživljeno. Piše kao čovjek koji zna što znači izgubiti, čekati, trpjeti i vjerovati. Zato njegove riječi imaju težinu.

No Klajo ne svjedoči samo perom. On svjedoči i objektivom. Njegove fotografije, kao i njegove knjige, hvataju trenutke koji bi inače nestali u prolaznosti vremena. U njima se vidi ista ona duša koja piše, osjetljiva na patnju, ljepotu, križ i tragove čovjekove borbe. Fotografija i književnost kod njega nisu odvojeni svjetovi; one su dva lica istoga poziva, čuvanja istine.

I upravo zato knjiga „Neka zori sjeme slobode“ ima toliku snagu.

Već sam njezin naslov nosi duboku simboliku.

Sjeme slobode.

Sjeme koje nije niknulo preko noći. Sjeme koje se sije kroz stoljeća i zalijeva suzama. Hrani nadom i natapa krvlju. Hrvatski narod to je sjeme nosio kroz dugu povijest, od izgubljenih kraljevstava, preko stoljeća tuđinske vlasti, preko Bleiburga i križnih putova, sve do krvavih iskušenja tijekom srpsko-crnogorske i jna agresije na Hrvatsku.

Kada pogledamo sadržaj knjige, vidimo da autor ne počinje Domovinskim ratom. On nas vodi mnogo dalje u prošlost. Vodi nas kroz ratna stradanja hrvatskog čovjeka nakon Drugog svjetskog rata, kroz križne putove, logore, zatvore, UDBA-ine progone, oduzimanje slobode i dostojanstva. Poglavlja poput „Noćna posjeta UDBE“, „Hapšenje i ispitivanje“, „Stara Gradiška“, „Naukovanje u zatvoru“ i „Obavijest o robiji“ svjedoče o desetljećima hrvatske patnje pod partizansko-komunističkim režimom.

No ova knjiga nije knjiga mržnje.

Ona je knjiga nade.

U njoj upoznajemo Mirka, Stipicu, Matu, Jakova i mnoge druge obične hrvatske ljude koji prolaze kroz ratove, progone, siromaštvo i nepravdu, ali nikada ne gube vjeru da će doći njihovo vrijeme.

I upravo tu odzvanja jedna od najsnažnijih rečenica knjige:

„Doći će i naše vrime.“

To nije samo nada književnih likova.

To je nada hrvatskog naroda.

Nada Bleiburga.

Nada križnih putova.

Nada političkih zatvorenika.

Nada Hrvatskog proljeća.

Nada emigracije.

I konačno – nada hrvatskih branitelja.

Ta rečenica postaje simbol cijele hrvatske povijesti.

Posebnu snagu nose poglavlja poput „Predah u pećini“, „Preko polja do Dinare“, „Učitelj Jakov“ i „Proboj iz Vukovara“. Tu Klajo piše najdublje, jer piše iz iskustva bliskog vlastitom životu. U tim pričama osjećamo hladnoću planine, miris zemlje, strah pred nepoznatim i onu tišinu ratnika koja često govori više od riječi. Likovi Mirka, Stipice, Mate i Jakova nisu samo književni junaci. Oni su arhetipi hrvatskog čovjeka, skromnog, hrabrog, ranjenog, ali nepokolebljivog.

Kada promatramo cijelu knjigu, vidimo da je njezina struktura gotovo simbolična.

Počinje ratnim zvonima. Prolazi kroz patnju. Prolazi kroz tamnice. Prolazi kroz progone. Prolazi kroz hrvatsko proljeće. Prolazi kroz Vukovar. I završava slobodom.

Posljednja poglavlja poput „Lahor slobode“, „Imamo Hrvatsku“, „Proboj iz Vukovara“ i „Koračanje prema slobodi“ nisu samo završetak romana. Ona su završetak jednog stoljetnog hrvatskog puta prema vlastitoj državi.

Posebno mjesto u knjizi zauzimaju tri velike hrvatske vrijednosti:

Bog. Domovina. Obitelj.

To nisu ideološke parole. To su temelji na kojima je hrvatski čovjek stoljećima opstajao. To su vrijednosti zbog kojih su mnogi ginuli, a još više njih trpjelo.

I upravo zato knjiga Joze Klarića Klaje nije knjiga mržnje. Ona je knjiga vjere. Vjere kako patnja ima smisla. Kako žrtva nije uzaludna. Kako istina, koliko god bila teška, mora ostati živa.

To potvrđuje i predgovor Darija Kordića, koji ovu knjigu vidi kao višedesetljetnu kroniku hrvatske borbe za slobodu, završenu uskrsnućem Hrvatske poput Feniksa iz pepela. U toj slici prepoznajemo i samoga Klaju, čovjeka koji se iz vlastitih rana uzdigao u svjedoka života.

Posebnu težinu nosi i autorova osobna posveta:

„Još i danas za Dom boj se bije, stijeg hrvatski ponosno se vije. Ne zaboravimo patnje mučenika, sjetimo se hrabrosti ratnika.“

U toj kratkoj poruci nalazi se cijela bit knjige. Sjećanje, zahvalnost, vjera, ljubav prema Domovini. Odgovornost.

Danas, kada se istina o Domovinskom ratu često pokušava zamagliti, umanjiti ili relativizirati, knjige poput Klajine " Neka zori sjeme slobode" imaju posebnu vrijednost. One nisu napisane protiv nekoga. One su napisane za nekoga.

Za hrvatsku mladost.

Za djecu branitelja.

Za unuke poginulih.

Za buduće naraštaje.

Da znaju,pamte i razumiju. Jer sloboda nije pala s neba. Ona je izborena.

Krvlju.

Žrtvom.

Vjerom.

I upravo zato sjeme slobode mora i dalje zreti.

U našim obiteljima.

U našoj djeci.

U našem pamćenju.

U našoj vjeri.

Jozo Klarić Klajo ovom knjigom nije napisao samo priču.

Napisao je zavjet. A zavjet se ne zaboravlja. On se čuva, živi i prenosi.

Baš kao što i sjeme slobode mora nastaviti rasti.

Jer dok god ono raste, Hrvatska živi!