Ponos i sjećanje u Vinkovcima: Svečano obilježena 35. obljetnica osnutka 2. bojne 3. gardijske brigade “Kune”

Odavanje počasti ispred spomenika hrvatskim braniteljima

Središnja svečanost započela je u Lovretićevoj ulici ispred monumentalnog spomenika hrvatskim braniteljima. Uz obitelji poginulih i nestalih heroja te bivše pripadnike ove slavne bojne, zajednički vijenac položila su i svijeće upalila brojna izaslanstva.

Počast su, uz veterane, odali:

• Sanja Rešetar, izaslanica Ministarstva hrvatskih branitelja i voditeljica Područnog odjela Vukovar,

• Dragoslav Živković, izaslanik MUP-a i glasnogovornik PU vukovarsko-srijemske,

• Ivica Nikolić, izaslanik Vukovarsko-srijemske županije i predsjednik savjeta župana za branitelje,

• Katarina Vučić, zamjenica gradonačelnika Vinkovaca,

• Mile Draženović, izaslanik Koordinacije branitelja i stradalnika Vukovarsko-srijemske županije.

Zajedništvo braniteljske populacije potvrdila je i prisutnost izaslanika Udruga 3. gbr “Kune” iz Osijeka, Đakova, Slavonskog Broda, Vukovara, Baranje i Nove Gradiške, kao i članova Kluba visokih časnika 5. gbr “Sokoli”, Udruge Specijalne policije “Fenix” Orašje te brojnih drugih udruga s područja županije.

Molitvu za sve pale i preminule branitelje predvodio je policijski kapelan don Ivan Begović, dok je svečani i emotivni ton događaju svojim nastupom uveličala muška pjevačka skupina KUD-a “Slavko Mađer” iz Cerića.

Poruka mladih: “Domovinu moramo graditi onakvom kakvu su je oni zamišljali”

U razgovoru s novinarima, počast žrtvi branitelja odala je i zamjenica gradonačelnika Vinkovaca, Katarina Vučić, poslavši snažnu poruku iz perspektive mlađih generacija koje danas uživaju plodove mira.

“Kroz Drugu bojnu, kao što smo čuli, prošlo je gotovo 2000 pripadnika koji su svoje živote i zdravlje dali za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, za ovu slobodu kojom danas hodamo,” istaknula je Vučić te dodala:

“Kao pripadnica mlađe generacije koja je danas ovdje, želim poručiti da svakodnevno moramo zahvaljivati i sjećati se svih onih koji su ratne ’91. godine krenuli, nerijetko i goloruki, obraniti svoje domove i svoju zemlju. Nažalost, i danas brojimo velik broj poginulih, kao i osoba za kojima još uvijek tragamo – kako za sedmoricom pripadnika ove postrojbe, tako i za brojnim drugim nestalim civilima i braniteljima. Svima želimo poručiti da Hrvatsku moramo cijeniti i biti svjesni koliko je života za nju položeno. Naša je obveza da svojim radom i nastojanjima gradimo još bolju i ljepšu domovinu, upravo onakvu kakvu su njezini branitelji zamišljali.”

Sjećanja s prve crte: Oružje protiv krunice i potraga duga 28 godina

Osobito emotivna sjećanja na ratni put s nama je podijelio branitelj Mario Škegro, današnji zapovjednik Hrvatskog sokola Vinkovci, koji se u obranu uključio kao devetnaestogodišnjak. Vidjevši početkom 1990. godine kretanja rezervista JNA, shvatio je što se sprema. “Nisam želio čekati da mi rat dođe na kućni prag, odlučio sam da je bolje Hrvatsku braniti na njezinim granicama,” prisjeća se Škegro početaka, ističući drastičnu razliku u opremljenosti.

“Neprijatelj se oslanjao na tešku mehanizaciju i linijsko ratovanje, dok smo mi, tada slabo opremljeni, bili prisiljeni na gerilsku borbu. Djelovali smo u malim skupinama, probijali njihove linije, što je unosilo paniku u njihove redove i donosilo nam prevagu u moralu,” pojašnjava Škegro.

Kao jedan od najtežih trenutaka izdvojio je zasjedu u Ceriću, kada je s još sedmoricom suboraca u kamionu slučajno uletio među neprijateljske snage. Nakon žestoke razmjene vatre, preživjeli su spas morali potražiti u poljima kukuruza.

“Bježeći kroz kukuruz, naletio sam na dvojicu muškaraca u civilu. Umalo sam zapucao misleći da su neprijatelji, no oni su me zaustavili, predstavili se kao naši i usmjerili me pravim putem prema Nuštru i Vinkovcima, čime su mi spasili život,” prepričava Škegro gotovo filmske scene izvlačenja. Svoje je spasitelje tražio punih 28 godina pod krivim prezimenom, da bi se na kraju slučajno susreli na jednoj obljetnici i saznali istinu. Bili su to bratići Tomislav i Adam Dakić iz Cerića.

Unatoč strašnim gubicima postrojbe – u kojoj je svaki četvrti branitelj bio ranjen ili je položio život, uz 61 poginulog i sedam nestalih – Škegro naglašava da moral nikada nije padao.

“Nakon teških akcija s gubicima, odaziv branitelja bio je još veći. Nije se plašilo smrti; ako je netko poginuo, to nije bio znak za bijeg, već za još jači otpor. Išlo se i na metak i na geler kako bi se spasio ranjeni suborac. Oni su možda imali oružje, ali mi smo imali krunicu oko vrata i veliko srce, a to nisu mogli pobijediti,” emotivno je zaključio Škegro, uputivši pozdrave svim preživjelim pripadnicima postrojbe uz nadu da će se s onima palima “jednom ponovno susresti i podružiti gore na nebu”.

Svečana akademija: “Bili smo mladi, ali odlučni u obrani doma”

Nakon odavanja počasti, program je nastavljen u Domu hrvatskih branitelja gdje je održana svečana akademija a bila je postavljena i ratna izložba fotografija ratnih godina 2. bojne 3. gbr kune. Okupljenima je pročitana bogata i herojska povjesnica 2. bojne, a središnji trenutak bilo je obraćanje ratnog zapovjednika i aktualnog predsjednika Udruge veterana 2. bojne 3. gbr “Kune” Vinkovci, umirovljenog brigadira HV-a Damira Dujića.

Evocirajući uspomene na teške ratne dane, Dujić je okupljenima prenio snažnu poruku o važnosti očuvanja istine o Domovinskom ratu.

Svečani program obilježavanja priveden je kraju prigodnim domjenkom. U opuštenijoj atmosferi, mnogi su veterani iskoristili priliku za druženje, prisjećajući se zajedničkih ratnih događanja i učvršćujući prijateljstva iskovana u najtežim danima stvaranja domovine.

Operativni ustroj i formiranje 2. bojne (Vinkovačke bojne)

Dok je Zapovjedništvo 3. gardijske brigade koordiniralo djelovanja na širokom spektru slavonskog ratišta, od zapadne Slavonije do Baranje, njezina 2. bojna sa sjedištem u Vinkovcima imala je visoko specifičnu, lokaliziranu i iznimno tešku zadaću osiguranja osjetljivog vinkovačko-vukovarskog bazena. Temeljem operativnih potreba na terenu, Druga bojna 3. gardijske brigade “Kune” službeno je ustrojena 10. lipnja 1991. godine.

Kao prva profesionalna vojna postrojba na području Vinkovaca, 2. bojna je dobila izravnu zapovijed višeg zapovjedništva za promptno popunjavanje ljudstvom i provođenje ubrzane, gotovo krizne vojne obuke. Ova hitnost nije bila birokratske prirode, već je bila uvjetovana dramatičnim i rapidno pogoršavajućim sigurnosnim stanjem na terenu. Šire područje Vinkovaca, Vukovara i Županje bilo je gotovo sa svih strana okruženo snažnim snagama JNA. JNA je u to vrijeme u navedenim gradovima držala velike vojne garnizone pune oklopno-mehaniziranih jedinica, dok je istovremeno naoružana srpska teritorijalna obrana u okolnim pobunjenim selima (poput Mirkovaca, Bršadina, Pačetina, Bobote i Trpinje) stvarala omču oko hrvatskih komunikacija. Vinkovačka bojna morala je stoga djelovati kao vatrogasna postrojba, prva linija obrane i interventna snaga u jednom.

Zapovjedna struktura i unutarnja organizacijska arhitektura

Ratni zapovjednik Druge bojne tijekom najintenzivnijih borbenih djelovanja bio je Damir Dujić, čije će taktičke odluke, napose one u bitkama tijekom jeseni 1991., spasiti Vinkovce od izravnog oklopnog prodora neprijatelja. Dujić danas nosi čin umirovljenog brigadira te aktivno obnaša dužnost predsjednika Udruge ratnih veterana 3. gardijske brigade Zbora narodne garde Kune Vinkovci, čuvajući baštinu svoje postrojbe.

Pod Dujićevim zapovjedništvom, arhitektura bojne osmišljena je na način koji je morao kompenzirati nedostatak teškog naoružanja maksimiziranjem pješačke pokretljivosti i fleksibilnosti. Organizacijska struktura 2. bojne obuhvaćala je nekoliko ključnih taktičkih cjelina

Analiza brojnog stanja, kapaciteta i mobilizacijske dinamike

Sistematizacija brojnog stanja Vinkovačke bojne otkriva dinamičan proces popunjavanja koji je bio izravno vezan uz intenzitet borbenih djelovanja i stopu iscrpljenosti (odnosno gubitaka) ljudstva. Analiza dostupnih historiografskih i veteranskih izvora ukazuje na dvije ključne brojke koje definiraju kapacitet ove postrojbe.

Prema neposrednim svjedočanstvima i navodima ratnog zapovjednika Damira Dujića, temeljna jezgra postrojbe koja je sudjelovala u ključnim obrambenim operacijama na početku rata brojila je oko 1.380 pripadnika. Ova brojka predstavlja operativni maksimum operativno raspoloživog pješaštva u najkritičnijim trenucima rane jeseni 1991. godine. Međutim, kada se sagleda cjelokupni ratni put od osnutka bojne do njezine kasnije integracije u nove operativne formacije krajem 1992. godine, službeni povijesni podaci i detaljne evidencije braniteljskih udruga bilježe da je kroz Drugu bojnu 3. gardijske brigade ukupno prošlo 1.940 pripadnika.

Ova naizgled velika razlika u brojevima ne predstavlja statističku pogrešku, već dubinski odražava surovu realnost bojišnice. Razlika od više od 500 pripadnika objašnjava se kontinuiranim priljevom novih vojnika koji su morali nadomještati stravične gubitke u poginulima, teže i lakše ranjenicima te psihološki iscrpljenim borcima koji su tjednima držali prvu crtu bez adekvatne smjene. Rotacije trupa bile su nužne kako bi se spriječio kolaps obrane na najtežim pravcima.

Borbena djelovanja u ranoj fazi rata: Ljeto 1991.

Operativno područje odgovornosti Vinkovačke bojne bilo je iznimno široko i obuhvaćalo je najužarenije i najopasnije točke istočnoslavonskog bojišta. Njihova zona razdvajanja obuhvaćala je Vinkovce, Nuštar, Županju, Vukovar, Jarminu, Bogdanovce, Privlaku i Đeletovce. Ovo područje odlikuje se ravničarskim terenom s gustom mrežom manjih naselja, što je neprijatelju s nadmoćnim oklopom teoretski davalo golemu prednost.

Intervencija u Borovu Naselju i deblokada Trpinjske ceste

Svoju borbenu spremnost, srčanost, ali i nedostatak teške mehanizacije, Vinkovačka bojna pokazala je već u ranoj fazi otvorenih sukoba, početkom srpnja 1991. godine. U tom je periodu na izravan, hitni poziv legendarnog zapovjednika obrane Borova Naselja, Blage Zadre, dio snaga 2. bojne interventno upućen na vukovarsko ratište. Njihova glavna vojno-taktička zadaća u Borovu Naselju bila je sudjelovanje u iznimno složenoj operaciji deblokade Borova i Trpinjske ceste te Nove Banijske ulice.

Tom su se prilikom pripadnici 2. bojne po prvi put izravno suočili s konvencionalnim oklopnim snagama JNA u uvjetima urbanog, uličnog ratovanja. Takvo urbano ratovanje zahtijevalo je drastičnu prilagodbu taktike; oklop se morao uništavati u bliskoj borbi ručnim protuoklopnim sredstvima iz zaklona kuća. Ta teška akcija u Borovu Naselju poslužila je kao vatreno krštenje i formativno iskustvo za mnoge pripadnike postrojbe, čeličeći ih za iskušenja koja su tek trebala uslijediti.

Tragedija u Mirkovcima i ratna ispovijest pripadnika (22. srpnja 1991.)

Unatoč pokazanoj hrabrosti u Vukovaru, rano ljeto 1991. donijelo je Vinkovačkoj bojni najteže trenutke i ostavilo trajnu traumu u kolektivnom sjećanju postrojbe. Selo Mirkovci, smješteno u neposrednoj, gotovo fizičkoj blizini Vinkovaca (naslanjajući se izravno na gradska predgrađa), pretvoreno je u snažno neprijateljsko uporište paravojnih formacija. Iz Mirkovaca su se svakodnevno izvodili teroristički napadi, snajperska djelovanja na civile i neselektivna topnička granatiranja samog središta Vinkovaca i okolnih hrvatskih naselja. Za hrvatske vojne stratege, uspostavljanje kontrole nad Mirkovcima i neutralizacija tog uporišta postalo je apsolutni sigurnosni imperativ bez kojeg obrana Vinkovaca nije bila moguća.

S tim ciljem, 22. srpnja 1991. godine pokrenuta je legitimna i složena vojno-policijska akcija s ciljem trajnog uspostavljanja ustavnopravnog poretka i suvereniteta Republike Hrvatske na tom dijelu državnog teritorija. Međutim, zbog loših obavještajnih procjena viših instanci i neočekivano masovnog uključivanja JNA u obranu pobunjenika, akcija se ubrzo pretvorila u jednu od najvećih tragedija Vinkovačke bojne.

Ratna ispovijest i sjećanja zapovjednika Damira Dujića daju jezivo precizan uvid u asimetriju ovog sukoba i psihološki šok koji su branitelji doživjeli. Dujić se u svojim obraćanjima s dubokom tugom prisjeća tog 22. srpnja i neuspjele, krvave akcije u Mirkovcima. Njegova ispovijest detektira razloge katastrofe, ističući kako su se borci našli u klopci gdje je neprijatelj bio “dvostruko jači i bolje organiziran”. Tragedija je dobila na razmjerima kada je JNA napustila privid neutralnosti i otvoreno se vojno angažirala, “uključujući se zrakoplovstvom, velikom tehnikom i brojnim snagama teritorijalne obrane” protiv hrvatskog lakog pješaštva.

U mučkoj zasjedi i koncentriranom napadu na takozvanom “Privlačkom putu”, postrojba je doslovno desetkovana. Stradalo je zapovjedništvo i velik dio ljudstva 3. (županjske) satnije, koja je nosila glavni teret napada. Posljedice su bile stravične: u samo nekoliko sati borbe na uskom prostoru poginulo je čak 13 pripadnika bojne, dvojica branitelja su živa zarobljena od strane neprijatelja, dok je više od 40 gardista teže ili lakše ranjeno.

Ovaj masovni gubitak ljudstva u jednom danu izazvao je snažan psihološki udarac u Vinkovcima i Županji, no prisilio je postrojbu na bolno vojno sazrijevanje. Nakon događaja u Mirkovcima, uslijedila je nužna taktička reorganizacija. Došlo je do smjene kompletnog operativnog zapovjedništva koje je vodilo tu akciju i hitne, mukotrpne popune devastirane županjske satnije novim dragovoljcima. Zbog nasušne potrebe za oporavkom, psihološkom konsolidacijom i integracijom novog ljudstva, ova je 3. satnija izvučena s najužarenijih položaja te je, sve do 1. listopada 1991. godine, dislocirana i poslana na bitno drugačiju stratešku zadaću – osiguranje i čuvanje iznimno važnih naftnih postrojenja INA-e u selu Đeletovcima. Ova će se naizgled marginalna dislokacija kasnije pokazati kao ključan preduvjet za spas Vinkovaca.

Krvava jesen: Logistika Vukovara i osiguranje “Kukuruznog puta”

Kako je ljeto 1991. prelazilo u jesen, agresija na Vukovar poprimala je razmjere totalnog uništavajućeg rata i okruženja. JNA je sustavno zauzimala sela oko Vukovara, presijecajući asfaltirane prometnice i stežući obruč. U tim je uvjetima Vinkovačka bojna morala preuzeti nemoguću zadaću preživljavanja u poljima oko grada i održavanja jedine preostale komunikacijske i logističke arterije prema opkoljenom Vukovaru.

Padom okolnih sela, Vukovar je bio na rubu potpune vojne i humanitarne blokade. Pripadnici 2. bojne tada su sudjelovali u iznimno opasnim noćnim operacijama proboja, osiguravanja i vođenja konvoja kroz čuveni “Kukuruzni put” – uski, teško prohodni zemljani put kroz nepregledna polja kukuruza koji je fizički spajao selo Bogdanovce s Vukovarom. Ovaj je blatnjavi koridor, izložen stalnoj neprijateljskoj vatri s bokova, mjesecima predstavljao jedinu žilu kucavicu obrane Vukovara.

Zadaća pripadnika 2. bojne bila je dvostruka i jednako pogibeljna. S jedne strane, osiguravali su prolazak terenskih vozila i humanitarnih konvoja kojima su se u okruženi grad dopremali prijeko potrebni deficijentni materijali: lijekovi, sanitetski materijal za vukovarsku bolnicu, hrana i jedino naoružanje kojim se grad branio. S druge, još teže strane, tim su se putem noću, pod stalnim osvjetljenjem neprijateljskih raketa i pod minobacačkom vatrom, iz vukovarske bolnice evakuirali brojni teški ranjenici prema sigurnosti Vinkovaca i unutrašnjosti Hrvatske. Držanje položaja oko “Kukuruznog puta” zahtijevalo je nadljudske napore, stalne sukobe s ubačenim neprijateljskim diverzantsko-terorističkim grupama i neprekidno bdjenje u blatu, što je dovelo do ekstremnog iscrpljivanja pripadnika postrojbe.

Bitka za Nuštar: Strateška prekretnica istočnog bojišta (Listopad 1991.)

Najveći i najznačajniji operativni angažman Vinkovačke bojne, bitka po kojoj je ova postrojba trajno ušla u legendu Domovinskog rata, bila je herojska, taktički maestralna obrana sela Nuštar u prvim danima listopada 1991. godine. Nuštar, veliko naselje smješteno točno na pola puta, na glavnoj cestovnoj komunikaciji između Vukovara i Vinkovaca, predstavljao je ključ cijelog vinkovačkog bojišta. Radilo se o posljednjoj geografskoj i fortifikacijskoj prepreci prije ulaska neprijateljskih tenkova u same Vinkovce. Padom Nuštra, agresoru bi se otvorio brisan, ravničarski prostor za nesmetan frontalni oklopni udar na grad Vinkovce, čime bi obrana istočne Slavonije kolabirala.

Disperzija snaga i uvodni udari agresora

Razumijevanje uspjeha u Nuštru nemoguće je bez analize stanja neposredno pred samu bitku. Do početka listopada, obrambene snage bile su kritično rastegnute. Pripadnici bojne bili su disperzirani na iznimno dugoj, isprekidanoj liniji bojišnice. Zapovjedništvo je bilo u bivšoj zgradi PIK-a, a vojnici su istovremeno morali pokrivati vinkovačku vojarnu (koju su snage JNA ranije napustile, ali je bila pod prijetnjom), držati položaje u Nuštru, Ceriću, Marincima, Bogdanovcima, čuvati Đeletovce i Privlaku te osiguravati Kukuruzni put. Ovakva ekstremna disperzija pješačkih snaga bez adekvatne oklopne rezerve ostavljala je hrvatske branitelje iznimno ranjivima na koncentrirane, masovne oklopne udare koje je JNA pripremala.

Operacija presijecanja hrvatskih snaga započela je 1. listopada 1991. godine. Tog je dana JNA pokrenula snažnu ofenzivu i presjekla vitalnu komunikaciju Marinci – Bogdanovci, čime je Vukovar i službeno doveden u potpuno okruženje, a neprijateljske su se snage fizički spojile sa svojim uporištem u selu Bršadinu. Već idućeg dana, 2. listopada, započela je drama na južnom boku Nuštra. Nakon teških višesatnih borbi u kojima je hrvatska strana pretrpjela žrtve, okupirano je selo Cerić. U kaosu povlačenja iz Cerića, smrtno je stradalo više branitelja, od kojih se njih petorica pripadnika “Kuna” i danas, desetljećima kasnije, službeno vode kao nestali.

Pad Cerića izazvao je strahovitu paniku u susjednom Nuštru. Svjesni da je sljedeći na udaru Nuštar te da se golemi oklopni klin JNA sprema probiti samo središte naselja, iz mjesta započinje masovni, kaotični egzodus gotovo cjelokupnog civilnog stanovništva. Uslijed straha od okruženja, teških dezinformacija i nedostatka koordinacije, liniju obrane napušta i određeni dio branitelja iz lokalnog pričuvnog sastava, ostavljajući Nuštar iznimno ranjivim pred nadolazećom ofenzivom.

Taktički manevar zapovjednika Dujića i slamanje oklopa (3. i 5. listopada)

U tim kritičnim satima 2. i 3. listopada, kada se cjelokupna linija obrane na istoku države doslovno raspadala, do punog izražaja dolazi vojno vodstvo, hladnokrvnost i taktička intuicija zapovjednika Vinkovačke bojne, Damira Dujića. Suočen s neposrednim, eminentnim prodorom oklopnih brigada JNA prema Vinkovcima, Dujić donosi iznimno hrabru i riskantnu taktičku odluku. Predlaže i provodi povlačenje kompletne 3. (županjske) satnije s relativno mirnih položaja čuvanja naftnih postrojenja u Đeletovcima te njihovo hitno, neplanirano uvođenje izravno u središte Nuštra, na najugroženiju prvu crtu obrane. Ova satnija, ranije desetkovana u Mirkovcima, sada se morala suočiti s najvećim izazovom. Sve preostale raspoložive snage 2. bojne iz Đeletovaca, Privlake i iz samih Vinkovaca žurno su prebačene u Nuštar, gdje je promptno formirano novo, istureno zapovjedno mjesto za obranu mjesta.

Dana 3. listopada, oklopne snage JNA, masovno praćene jurišnim pješaštvom i raznim paravojnim jedinicama, probijaju vanjske linije obrane i po prvi put ulaze u samo središte Nuštra. Ono što je uslijedilo bile su stravične ulične borbe. Osvježene snage 2. bojne “Kuna”, sada podržane s preostalim, najhrabrijim pripadnicima pričuvnog sastava policije i nekolicinom iznimno visoko motiviranih pripadnika postrojbi HOS-a, uspijevaju fanatičnim otporom u borbama od kuće do kuće uništiti nekoliko neprijateljskih tenkova. Koristeći zolje, ose i protuoklopne mine u uskim seoskim ulicama, hrvatski su branitelji prisilili iznenađenog neprijatelja na povlačenje i napuštanje tek osvojenih pozicija u centru.

Odbijeni napad od 3. listopada omogućio je braniteljima dragocjena 24 sata za konsolidaciju. Tijekom 4. listopada, hrvatske snage koriste kratkotrajno zatišje za užurbanu popunu municijom, ukopavanje i fortifikaciju položaja. Nuštar postaje središnja točka okupljanja za sve raspoložive rezerve u Slavoniji. U mjesto pristižu ključna pojačanja u naoružanju i ljudstvu: postrojbe iz Đakova i Osijeka, domaći pripadnici 109. vinkovačke brigade, te proslavljeni iskusni borci iz 1. gardijske brigade “Tigrovi” i dragovoljci iz postrojbe “Žuti mravi”, koji zbog presječene komunikacije više nisu mogli ući u opkoljeni Vukovar, pa su obranu preusmjerili na Nuštar.

Konačni obračun dogodio se 5. listopada 1991. godine. JNA pokreće svoj dotad najžešći, najmasovniji udar. Napad je započeo višesatnom, nezapamćeno razornom topničkom pripremom iz apsolutno svog raspoloživog teškog naoružanja, pretvarajući Nuštar u ruševine. Nakon toga uslijedio je masovni kombinirani pješačko-tenkovski napad formacija koje su imale zadaću doslovno zbrisati Nuštar i preživjele branitelje s lica zemlje. U epskoj, višesatnoj bitci u kojoj su se tenkovi uništavali na udaljenostima od svega nekoliko desetaka metara, združene snage hrvatskih branitelja predvođene 2. bojnom 3. gardijske brigade pružile su nevjerojatan otpor. Uništili su velik broj neprijateljskih oklopnih vozila, oklopnih transportera i nanijeli oklopnim jedinicama JNA iznimno teške, nenadoknadive gubitke u živoj sili i pješaštvu.

Neprijateljski oklopni klin je u konačnici potpuno slomljen, a ofenziva je uspješno i trajno odbijena. Strateški značaj ove pobjede je neprocjenjiv. Bitkom za Nuštar agresor je trajno zaustavljen u svom ključnom pokušaju osvajanja tog naselja i daljnjeg prodora prema Vinkovcima. Ova je bitka dokazala da su “Kune” iz Mirkovačke tragedije izrasle u taktički superiornu borbenu silu sposobnu slomiti kralježnicu JNA ofenzive u Slavoniji.

Tranzicija, operacije u Posavini i prijelaz u 5. gardijsku brigadu

Nakon uspješne obrane Nuštra i posljedične stabilizacije cjelokupne vinkovačke bojišnice krajem 1991. godine, te nakon potpisivanja Sarajevskog primirja i dolaska međunarodnih mirovnih snaga UNPROFOR-a u proljeće 1992. godine, uslijedile su velike organizacijske promjene u strukturi novonastale Hrvatske vojske.

Zbog nužne doktrinarne potrebe Glavnog stožera za formiranjem snažne autohtone oklopno-mehanizirane i pješačke snage koja bi bila specifično i trajno vezana isključivo za vinkovačko operativno područje, Vinkovačka bojna se početkom prosinca 1992. godine organizacijski izdvaja iz strukture 3. gardijske brigade “Kune”. Ti prekaljeni borci prelaze u sastav i postaju temeljna udarna snaga novoustrojene 5. gardijske brigade “Sokolovi”, čije je zapovjedno sjedište oformljeno upravo u Vinkovcima. Time je njihovo neprocjenjivo iskustvo urbanog ratovanja i obrane vinkovačkog prostora kapitalizirano u stvaranju još jedne legendarne slavonske brigade Hrvatske vojske.

Demografska cijena obrane

Intenzitet artiljerijskih bombardiranja i borbenih djelovanja na istoku Hrvatske u prvoj godini rata, neviđena asimetrija snaga, golema nadmoć neprijatelja u kalibru topništva i oklopu, te kronični nedostatak adekvatne oklopne zaštitne opreme i teškog naoružanja kod branitelja, rezultirali su strahovito visokim stopama stradavanja među pripadnicima oružanih snaga. Analiza ljudskih gubitaka 2. bojne, kao i cjelokupne 3. gardijske brigade, otkriva zastrašujuću demografsku cijenu plaćenu za obranu Vinkovaca. Žrtva koju je Vinkovačka bojna podnijela zahtijeva duboku znanstvenu, statističku i historiografsku valorizaciju.

Na makro-razini, podaci o ukupnim gubicima cjelokupne 3. gardijske brigade “Kune” svjedoče o brutalnosti slavonskog ratnog teatra. Prema službenim evidencijama Ministarstva obrane i veteranskih udruga, 392 pripadnika cijele brigade (dok neki rani izvori navode i brojku od 369) ugradilo je svoj život u temelje države. Na istoj razini velike postrojbe, bilježi se između 15 i 17 nestalih pripadnika čija sudbina do danas nije rasvijetljena, te čak 1.088 teško i lakše ranjenih boraca.

Fokusirajući analizu specifično na mikro-razinu Vinkovačke bojne (2. bojna), statistika pretrpljenih gubitaka iznimno je teška i bolna.

Broj od gotovo 300 teško i lakše ranjenih vojnika na brojno stanje borbene jezgre koja u početku nije prelazila 1.400 pripadnika implicira stopu ranjavanja koja prelazi nevjerojatnih 20%. Ovakva incidencija žrtava jasno, izravno i neosporno indicira neprekidnu izloženost cjelokupne postrojbe najtežim borbenim zadaćama bliske pješačke borbe, minobacačkom pokrivanju i razornim uličnim sukobima u izgrađenim naseljima, gdje oklopna zaštita tijela u ljeto 1991. gotovo da nije postojala. Gubitak petorice branitelja u samo jednom danu prilikom pada Cerića (čija se tijela i danas vode kao nestala), kao i gubitak 13 boraca u Mirkovcima, pokazuju da su operacije ove bojne bile izrazito visokog rizika.

U modernom sustavu Oružanih snaga Republike Hrvatske (OS RH), unatoč mirnodopskim reorganizacijama, ime “Kuna” nije izbrisano. Nakon velikog preustroja vojske i ukidanja većine starih gardijskih brigada 2003. godine (kada su ostaci 3. GBR organizacijski pripojeni 5. GBR u formaciju 3. GOMBR), povijesni slijed i elitni duh “Kuna” službeno preživljava kroz današnju Gardijsku oklopno-mehaniziranu brigadu (GOMBR), čije je sjedište ostalo stacionirano upravo u Vinkovcima. Unutar strukture suvremenog GOMBR-a, poseban elitni status uživa 1. tenkovska bojna “Kune”. Ta je bojna danas opremljena najsuvremenijim oružanim sustavima i tenkovima, a cjelokupni državni i vojni vrh Republike Hrvatske (uključujući izjave ministra obrane) često naglašava kako ta moderna oklopna jedinica s ponosom nastavlja neprekinutu, slavnu tradiciju Treće gardijske brigade i Vinkovačke bojne, predstavljajući neosporni jamac mira, stabilnosti i vojne sigurnosti kako u slavonskoj regiji, tako i u cijeloj Republici Hrvatskoj

Kao neosporni dokaz najvišeg institucionalnog i civilnog prepoznavanja njihovih zasluga, Drugoj bojni 3. gardijske brigade je za njezin povijesni i izuzetan doprinos obrani grada Vinkovaca i istočnog dijela Slavonije dodijeljeno iznimno prestižno priznanje lokalne samouprave – Zlatna plaketa “Grb Grada Vinkovaca” za 2021. godinu. Značaj ovog postignuća prelazi okvire same vojne historiografije, etablirajući bojnu kao trajni temelj slobodnog demokratskog života današnje vinkovačke regije i njezinih građana.

Pored formalnih komemoracija, nasljeđe bojne i cjelokupne brigade “Kune” danas je živo i propulzivno kroz znanstveno-istraživačke i multimedijalne kulturne projekte koji sprječavaju zaborav. U bliskoj suradnji s eminentnim Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata, priprema se izdavanje opsežne, detaljne i znanstveno utemeljene povijesne monografije Vinkovačke bojne, čime će njezino djelovanje biti trajno zabilježeno u akademskoj literaturi. Uz to, na polju vizualne umjetnosti i filma, nagrađivana hrvatska redateljica Biljana Čakić aktivno radi na produkciji dokumentarnog filma koji je u potpunosti posvećen ključnoj bitci za Nuštar te cjelokupnom ratnom djelovanju te legendarne postrojbe, čime će ratne ispovijesti sudionika biti sačuvane za nadolazeće generacije.