Rame uz rame s braniteljima: Kako je američki izvjestitelj stradao na prvoj crti

Napad izveden 16. srpnja 1991. godine blizu Hrvatske Kostajnice, u kojem je teško ranjen američki TV novinar Ivan Stanković, razotkrio je svu bezobzirnost i agresiju paravojnih postrojbi koje nisu prezale ni od napada na jasno označene medijske ekipe.

AUTOR: Hana Krnić Živković / Direktno.hr

Ljeto 1991. godine ostalo je urezano u hrvatsku povijest kao jedno od najdramatičnijih razdoblja početka otvorene velikosrpske agresije. Dok su se hrvatske obrambene snage, skromno naoružane i u nastajanju, suprotstavljale daleko nadmoćnijem neprijatelju, područje Banovine i Pounja našlo se na izravnom udaru paravojnih formacija potpomognutih Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA).

Hrvatska Kostajnica, gradić na obali rijeke Une, postala je jedno od najkritičnijih bojišta. U takvim okolnostima, prisutnost inozemnih novinarskih ekipa bila je od presudne važnosti, Naime, oni su bili jedini prozor u svijet kroz koji su međunarodna javnost i politički lideri mogli uživo svjedočiti razaranju i teroru koji se odvijao na tlu Europe.

Sačekuša na cesti prema bojištu

Dramatični incident u kojem je teško ranjen Ivan Stanković, američki TV novinar i snimatelj hrvatskoga podrijetla koji je izvještavao za uglednu međunarodnu medijsku kuću WTN (Worldwide Television News), dogodio se u večernjim satima 16. srpnja 1991. godine na cestovnom prilazu u blizini Hrvatske Kostajnice. Novinarske ekipe u to su vrijeme redovito obilazile prve linije bojišnice kako bi zabilježile napade na civilne objekte i napredovanje agresorskih snaga. Vozila kojima su se kretali bila su jasno i vidljivo označena natpisima "PRESS" ("mediji"), što je prema svim međunarodnim pravnim aktima i Ženevskoj konvenciji trebalo jamčiti njihovu potpunu neutralnost i sigurnost na ratnom području.

Međutim, za srpske paravojne postrojbe i terorističke skupine koje su djelovale na tom području, međunarodno ratno pravo nije značilo ništa. Sačekuša koja je postavljena tog srpanjskog dana bila je proračunata i iznenadna. Iz zasjede na cestovnom pravcu, neprijateljske snage otvorile su žestoku paljbu iz automatskog streljačkog naoružanja izravno na novinarsko vozilo. U silovitoj rafalnoj paljbi Ivan Stanković pogođen je s više hitaca u ruku i prsnu kost, pri čemu je pretrpio po život opasne ozljede, dok je samo vozilo izrešetano i znatno oštećeno.

Samo zahvaljujući prisebnosti kolega novinara, hrvatskih branitelja i brzoj reakciji hrvatskih obrambenih snaga koje su se nalazile na tom području, Stankoviću je na samom terenu pružena prva pomoć. Uslijedio je iznimno dramatičan transport prema najbližoj medicinskoj ustanovi. Liječnički timovi uložili su ogromne napore kako bi stabilizirali njegovo stanje i spasili mu život, radeći u uvjetima u kojima su i same zdravstvene ustanove i sanitetska vozila često bile meta izravnih topničkih napada.

Sustavni lov na novinare i gušenje medijske slobode

Ranjavanje Ivana Stankovića tog 16. srpnja nije bio izolirani ili nesretni slučaj u kaosu ratnih zbivanja. Bio je to dio šire, sustavne strategije koju su primjenjivale agresorske snage. Cilj otvorene paljbe po medijskim djelatnicima bio je vrlo jasan: utjerati strah u kosti stranim i domaćim izvjestiteljima, natjerati ih na povlačenje s terena te tako stvoriti potpunu medijsku blokadu. Agresor je dobro znao da bez autentičnih snimaka razorenih domova, zapaljenih crkava i nepreglednih izbjegličkih kolona međunarodna zajednica neće moći pravovremeno reagirati niti izvršiti potreban politički pritisak.

Nažalost, Banovina i Pounje u tom su razdoblju postali pravo stratište za medijske djelatnike. Nedaleko od mjesta gdje je ranjen Stanković, u kolovozu 1991. godine na brdu Čukur poginuo je legendarni snimatelj Hrvatske radiotelevizije Gordan Lederer. U rujnu iste godine kod Panjana mučki su ubijeni ruski novinari Viktor Nogin i Genadij Kurinoj, dok je u osječkom Brijestu život izgubio i snimatelj Žarko Kaić. Svaki od tih napada nosio je isti potpis: kukavički udar na nenaoružane ljude čije je jedino oružje bila kamera.

Odjek u međunarodnoj javnosti i diplomatske posljedice

Vijest o ranjavanju američkog novinara u blizini Hrvatske Kostajnice snažno je odjeknula u vodećim svjetskim medijima. Američke novinske mreže, inozemne redakcije i međunarodna udruženja za zaštitu novinara oštro su osudili ovaj teroristički čin, ističući da se na tlu Hrvatske događa otvoreno i grubo kršenje svih humanitarnih standarda. Za zapadnu javnost, koja je u tom trenutku ratne sukobe na Balkanu promatrala s određene distancirane zadrške, ranjavanje vlastitog građanina i novinara bio je šokantan i neoboriv dokaz o prirodi sukoba.

Ovaj incident dodatno je ubrzao promjenu percepcije u Washingtonu i europskim metropolama. Snimke, svjedočanstva i osobna iskustva ranjenih i napadnutih novinara koji su se vraćali u svoje matične zemlje razbili su agresorsku propagandu, što je u konačnici dovelo do jačanja diplomatskog pritiska na Beograd i ubrzalo proces međunarodnog priznanja Republike Hrvatske početkom 1992. godine.

Trajna opomena i spomen na žrtvu novinara

Ranjavanje Ivana Stankovića ostaje trajno svjedočanstvo o visokoj cijeni koja je plaćena kako bi istina o Domovinskom ratu obišla svijet. Strani i domaći novinari, snimatelji, fotoreporteri i radijski tehničari u tim su sudbonosnim danima 1991. godine stajali na prvoj crti bojišnice rame uz rame s hrvatskim braniteljima, izlažući svoje živote istoj onoj opasnosti koja je prijetila i vojnicima u rovovima.

Danas, s vremenske distance, sjećanje na događaje od 16. srpnja 1991. godine oko Hrvatske Kostajnice podsjeća nas na neprocjenjivu važnost slobode medija, ali i na iznimnu hrabrost pojedinaca poput Ivana Stankovića. Njihova spremnost da izlože vlastiti život kako bi svijetu prikazali istinu utkana je u same temelje neovisne i slobodne Hrvatske te predstavlja trajnu zadužbinu koja ne smije pasti u zaborav.

*Tekst je nastao u okviru projekta ''Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.